F. William Engdahl je američko-njemački geopolitičar, novinar i istraživač, a neke njegove knjige su u Hrvatskoj izazvale veliko zanimanje. U najnovijoj knjizi naslova „Uništite Kinu“ kaže se da svjetska javnost još nije potpuno svjesna da se ključni geopolitički sraz preselio u Aziju te da danas svjetskom politikom ne dominira sukob Amerike s Rusijom ili ekstremnim islamom, nego to čini sukob Sjedinjenih Država i Kine. Daleko od pozornosti svjetskih medija Washington je već započeo globalni rat protiv Kine, i to u najrazličitijim sferama.
Već se vodi rat Kine i SAD-a za afrička nalazišta nafte, oko hrane, pomorskih puteva, rijetkih sirovina, a SAD nastoji potkopati snagu Kine uz pomoć financijskih operacija, slabeći je iznutra širenjem američke brze hrane i prodajom njezinim građanima nepotrebnih opasnih lijekova.
Riječ je o knjizi koja najavljuje sasvim novu ravnotežu snaga na globalnoj sceni.
Prije neka tri desetljeća , pod Deng Xiaopingom, u Kini je uvedena „socijalistička tržišna ekonomija“. Ta politička koncepcija uspjela je velikim dijelom iznad svih očekivanja mnogih Kineza i gotovo cijeloga svijeta. Marljivost i kreativnost Kineza bili su glavni čimbenici ekonomskog uspjeha koji je Kinu od gospodarski siromašne zemlje sedamdesetih godina prošloga stoljeća uzdigao do današnjega gospodarskog diva.
Današnja je Kina najveća izvoznica u dolarskoj vrijednosti i druga najveća – prve su Sjedinjene Države-uvoznica nafte. Bez obzira na prijateljsko rukovanje , osmjehe i zdravice u čast kinesko-američkog prijateljstva Amerikanci se drže sljedeće rečenice u svojoj vanjskoj politici: „ Nacije nemaju stalnih prijatelja ili saveznika, imaju samo stalne interese.“
Do 2012. godine kineski udio u američkome državnom dugu procijenjen je na gotovo 2 bilijuna američkih dolara- vrtoglav iznos koji Kinu, u slučaju iznenadnog pada dolara, čini ranjivom. Stoga je stvarni i jedini valutni manipulator u današnjemu svijetu, kao i tijekom prošlih desetljeća, zapravo američka vlada, a ne Kina.
Tako ratovi dolara i renminbija ostaju glavna prijetnja kineskoj gospodarskoj sigurnosti i samostalnosti u budućnosti.
Kina je velikodušno razdijelila povoljne , to jest beskamatne zajmove ili izravne potpore nekima od najsiromašnijih dužničkih država Afrike. Zajmovi su bili namijenjeni infrastrukturi, primjerice autocestama, bolnicama i školama što je bila potpuna suprotnost surovo strogih zahtjeva MMF-a i Svjetske banke.
Zbog te kineske naftne diplomacije Washington je optužio Peking da pokušava „osigurati naftu na vrelu“, dakle , kuša nešto čime je vašingtonska vanjska politika zaokupljena već najmanje jedno stoljeće diljem planeta.
Američko zapovjedništvo za Afriku tzv. AFRICOM nemilosrdno je podrivao kamen temeljac kineske sjajne naftne strategije u Africi.
Naložene vojne operacije s ciljem promicanja postojanoga i sigurnoga afričkoga ozračja naklonjenog američkoj vanjskoj politici danas su otvoreno usmjerene blokiranju kineske rastuće gospodarske nazočnosti u regiji. Još sedamdesetih godina prošlog stoljeća , ministar vanjskih poslova SAD-a Henry Kissinger navodno je ustvrdio:“Kontrolirate li naftu, kontrolirate cjelokupne narode ili skupine naroda.“Tako je pokrajina Mjanmar sastavni dio onoga što Pentagon naziva kineskom „Bisernom ogrlicom“, njezine strategije uspostave vojnih baza u Mjanmaru , na Tajlandu i u Kambodži kako bi parirala američkoj kontroli uskoga grla, to jest Malajskoga prolaza. K tomu,u Mjanmaru ima dosta energenata kako na kopnu tako i u podmorju. Mjanmar postaje kineski „most“ jer povezuje Bangladeš i druge zemlje zapadno od njega s kineskim kopnom neovisno o ikakvom budućem potezu Washingtona glede kontrole tjesnaca.
Washington se očito odlučio na krajnje rizičnu geopolitičku igru s Pekingom raspirivanjem plamena nasilja unutar same Kine, u Tibetu početkom 2008. godine, dakle za njihovih međusobno vrlo nestabilnih odnosa pred Olimpijske igre u Pekingu.
Zahvaljujući promidžbi njegova imidža , u mnogim se zapadnim krugovima Dalaj-Lama drži gotovo božanstvom . Dalaj-Lama kreće se u političkim krugovima koje moramo nazvati ekstremno konzervativnima. Autor ove knjige piše da je Dalaj-Lamin učitelj i tutor kad je imao jedanaest godina bio nacist i časnik zastrašujućeg Himmlerova SS-a Heinrich Harrer. Njih su dvojica ostali prijatelji sve do Harrerove smrti 2006. godine u dobi od 93. Osim toga, Dalaj-Lama je zahtjevao od britanske vlade oslobađanje A. Pinocheta, bivšega čileanskoga fašističkoga diktatora. Dalaj-Lamu su, od ulaska u egzil u Indiju 1959. god u znatnoj mjeri financirale razne američke i druge zapadnjačke obavještajne službe kao i grupe nevladinih udruga oko njih. Dalaj-Lama je skupa s tibetanskim pokretom otpora primao velik novac no ne od CIA- već od Nacionalne zaklade za demokraciju (NED).
Mora se naglasiti da Tibet nije Kini važan samo strateški već je Tibet riznica minerala i nafte , jer tko kontrolira vodu Tibeta , posjeduje geopolitičku moć nad cijelom Azijom. Ali primarni razlog zanimanja Washingtona za Tibet bio je njegov potencijal za aktivnosti i destabilizaciju i ucjenjivanje vlade u Pekingu. Tako je spomenuti NED uspio obodriti nemire u autonomnoj pokrajini Xinjiang Uyghur. Sve poradi destabilizacije Kine. Međutim jedno od najrazornijih i najmanje poznatih oružja Washingtona i elite američkog Wall Streeta protiv Kine jest pokušaj kontroliranja kineske opskrbe hranom jer i dalje vrijedi ona krilatica: „Kontroliraj hranu, kontrolirat ćeš ljude.“
Pretvaranje ljudskog i životinjskog hranidbenog lanca u oružje Washington je u zadnja dva desetljeća izbrusio u jednu od najpodmuklijih prijetnji budućnosti Narodne Republike Kine.
Prevlast industrijske brze hrane, posebice kod kineske mladeži najveća je opasnost za zdravlje i vitalnost sljedećih naraštaja.
Naime, zadnjih se godina izvješćuje o pojavi epidemičnoga povećanja broja slučajeva dijabetesa u Kini jer se promjenila prehrana u korist zapadnjačke loše hrane i industrijaliziranih namirnica koje sadržavaju velike količine šećera. Sve je više mladih Kineza gojazno što je posljedica neispravne prehrane. Brza hrana doslovce postaje novi kineski opijumski rat . Osim toga brza hrana s visokim postotkom masnoća i šećera dokazano izaziva ovisnost-nalik heroinskoj. Preplavljivanje kineske prehrane lošim namirnicama samo je dio svjesno orkestrirane kampanje Washingtona za oslabljivanje samosvojnosti i borbenosti kineskoga duha.
Prvi veliki istraživački projekt koji je financirala moćna američka Zaklada Rockefeller kako bi stvorili važnu biljnu modifikaciju zvanu GMO ili genetički modificiran organizam bio je usmjeren k nadzoru buduće opskrbe Kine i Azije sjemenom. Odluka o razvoju genetički preinačenih sorti riže bio je ključan potez u odnosima s javnošću Rockefellerove zaklade i njezinih podupiratelja iz krugova znanstvenog i političkog establišmenta, ali to je bila hotimična, planirana obmana. Uvođenje genetski modificirane riže bilo je osmišljeno kao otvaranje, prvi put u povijesti , mogućnosti izravnoga kontroliranja rižina sjemena, temeljne prehrambene namirnice za 2,4 milijarde ljudi.
U neovisnim znanstvenim studijima u Rusiji 2010. god. znanstvenici su dokazali kako su GMO organizmi štetni za sisavce. Utvrdili su da životinje koje jedu GMO hranu gube sposobnost razmnožavanja.
U današnje vrijeme Kina uvozi više od 60% sojina zrna, a gotovo 100% toga je GMO. GMO je trojanski konj za koji Washington i američke elite procjenjuju da bi mogao unutar sljedećih dvaju desetljeća uništiti sigurnost kineske prehrane budu li kineski dužnosnici to neodgovorno dopustili.
Glavna međunarodna institucija koja promiče programe genetičkoga projektiranja sjemena Monsanta i drugih međunarodnih poljoprivrednih poduzetnika jest Svjetska trgovinska organizacija (WTO).
Godine 1992. Administracija Busha starijeg donijela je-bez javne rasprave-odluku da su genetički projektiranu ili modificiranu hranu i biljke „u bitnim svojstvima istovjetne“ s običnim sjemenom i usjevima , stoga za njih nisu potrebne posebne vladine odredbe.
Ovdje je važno spomenuti Monsantovo sjeme tzv. „terminator“- znači jednom posađena, čini samoubojstvo, tj. sterilno je. Ovo kmetstvo pod GMO sjemenom američkoga poljoprivrednog poduzetništva prijetnja je nacionalnoj sigurnosti Kine čak u većoj mjeri od američke vojne prijetnje jer nije prepoznato.
Baš poput GMO sjemena za rižu , kukuruz, soju i druge žitarice, jednako su opasni i posebno spregnuti kemijski herbicidi na koje je GMO sjeme projektirano da bude otporno. Kemikalije rabljene u herbicidima i pesticidima povezanima s GMO-om krajnje su toksične. Tako je izrazito opasan Monsantov herbicid Roundup.
Neki sastojci iz spomenutog herbicida kao glifosat pokazali su se štetni za embrije: No možda puno štetniji, a k tomu puno manje poznat, jest doseg novih insekticida zvanih neonikotinoidi. Te visokotoksične kemikalije dobile su zeleno svjetlo vladine Uprave za hranu i lijekove unatoč ogromnoj količini dokaza iz neutralnih znanstvenih ispitivanja o štetnosti ne samo za pčele i ptice pjevice već i za ljude.
Kontaminiranje temelja hranidbenog lanca novo je oruđe kojim američke elite kane baciti Kinu na koljena.
Sve je više dokaza, tvrdi autor da stalna izloženost biljkama posipanim neonikotinoidima može biti odgovorna za oštećenje ljudskog mozga uključujući nedavni nagli porast pojave autizma u djece. Uvođenje zapadnjačke medicine i posebice njezinih cjepiva i lijekova najopasnija je subverzija angloameričkih moćničkih elita s kojom se današnja Kina susreće.
Nastavak dopuštanja angloameričkim ili europskim farmaceutskim tvrtkama da prodaju i proizvode svoje lijekove u Kini za potencijalne kineske konzumente ugrožavanje je nacionalne sigurnosti najvišeg stupnja , jače nego što je to bio Opijumski rat iz 1840. Lijekovi za kontroliranje ljudi osmišljeni ovim snagama imaju obilje raznovrsnih imena i krinki.
Bill Gates, jedan od najbogatijih osoba svijeta je na jednoj videosjednici otkrio pravi (dotada) skriveni plan svoje filantropije- smanjenje populacije žute, smeđe i crne kože. Svi pothvati Zaklade Gates vode k združenome cilju eugenike i genocida.
Činjenica je da većina od 22 milijuna ljudi za koje se mislilo da su umrli od AIDS-a zapravo je umrlo od nuspojava lijekova protiv HIV-a.
Lijekovi za bol koji se dobivaju na recept štetniji su ili čak smrtonosniji od mnogih nedopuštenih droga, primjerice heroina. Godine 2008. više je Amerikanaca umrlo od analgetika nego od nedopuštenih droga poput kokaina i heroina zajedno, jer Amerikanci uzimaju analgetike zbog njihova „podižućeg“ učinka a ne zbog učinka kojemu su namijenjeni- neutraliziranju bola. Cjelokupna industrija cjepiva i lijekova u SAD-u , Velikoj Britaniji, Švicarskoj i Japanu gotovo je bez iznimke poslije Drugoga svjetskoga rata osmišljavana kao vitalni dio eugeničkog plana krugova angloameričkog establišmenta. Globalni farmaceutski kartel radi poput naftnoga ili žitnoga kartela s tijesnom i apsolutnom kontrolom u rukama Britanaca, to jest moćnih britanskih obitelji također usredotočenih na dugoročni eugenički plan i smanjenje populacije neanglosaskih rasa poput kineske i indijske.
Službena Kina na svoju obranu troši 10% američkoga izdatka, a i temelji vojne tehnologije joj uboko zaostaju za američkom.
Zamislite, američki pak stratezi obrambenog budžeta tvrde da bi nastao „kraj svijeta“ čim bi mornarica Sjedinjenih Država bila manja od peterostruke kineske i ruske zajedno.
Tako je Pentagon odlučio pojačati svoj agresivni vojni stav prema Kini tek stoga što je Kina postala moćan, rezonantan i neovisan stup svjetskoga gospodarstva i njegove geopolitike.
Pentagonova strategija nadvladavanja Kine u potencijalnom ratu, čije su pojedinosti procurile u američki tisak zove se „Bitka zrak-more“.
Mnogi Pentagonovi analitičari vjeruju kako je razvoj kineske vojne moći puno brži od prijašnjih procjena i da će Kina uporabiti svoju moć za nametanje sile te tako potkopati američku i regionalnu sigurnost.
Pentagonova strategija „Biserna ogrlica“ protiv Kine zapravo ne sadržava prekrasne perle, već krvničku omču oko oboda Kine osmišljana da, u slučaju velikog sukoba, Kini totalno onemogući pristup vitalnim sirovinama, posebice nafti iz Perzijskoga zaljeva i Afrike.
Indijski ocean tako postaje „strateško gravitacijsko središte“ svijeta i tko kontrolira to središte, kontrolira Euroaziju skupa s Kinom. Dok se kineski pristup ogromnim resursima konvencionalne nafte i plina na pučini ograničava, Washington se predano trudi navabiti Kinu u provokacije i sukobe koji se gomilaju i formiraju profinjeni oblik gospodarskoga ratovanja , to jest trgovinskoga rata uz uporabu WTO-a kao Americi naklonjenog policajca.
WTO je postao „udarni ovan“ američke globalizacije za probitak isključivo američkih korporativnih i financijskih interesa.
Dva su tijela osnovana za podrivanje Kine i njezine privrede: prvi je ACTA- trgovinski sporazum protiv krivotvorenja, a drugi je TPP odnosno Američki Predstavnički ured za trgovinu. To su sve zloslutni projekti koji zasigurno ne sluti na dobro za Kinu.
Tako se Washington postupno približava stvaranju kontrolne mreže oko Kine koja bi trebala omesti uspjeh neovisnog kineskog razvoja.
Štoviše, Kina se 2012. Godine također susrela s novim oblicima ratovanja protiv svojega pučanstva i uopće samoga svojeg postojanja toliko umješnim da ih čak i ne prepoznaje kao prijetnju. Te nove oblike možemo nazvati ekološkim ratovanjem- uvođenje kemijskih agensa u kinesku poljoprivredu i u kinesko tlo koji ugrožavaju krajnje sudbonosnu opskrbu čistom vodom, plodnost zemlje, hranidbeni lanac pa čak i ljudsko zdravlje.
Početkom 2012. godine kineska vlada i kineske državne naftne tvrtke pridružile su se američkomu cirkusu oko plina iz škriljevca- stijene bogate glinom koje su okružene drugim mineralima. Ali ta tehnologija zahtijeva uporabu ogromnih količina vode i ubrizgavanja nekih od najotrovnijih kemikalija koje ljudski rod poznaje. One se cijede u podzemne vode i zagađuju vodene zalihe , osim toga „frakiranje“ tih stijena dokazano pobuđuje nove potrese u seizmički aktivnim područjima. Američko kulturološko ratovanje je izrazito usmjereno na Kinu. Google je bio njegov glavni dio. Postoji jasan razlog kineskoga opreza glede Googleove neometane vladavine kineskim cyberskim prostorom, jer je tijesna povezanost Googlea, Facebooka, Twittera i Youtubea s američkim obavještajnim krugovima.
Autor kaže da je Kina postala vitalna nosteljica napora za stvaranje protuteže totalitarnoj kontroli svijeta, pa je uputno, piše nadalje sjetiti se Sun Cuove mudrosti: „ Ako je neprijatelj siguran u svim točkama, pripravi se za nj. Ako je nadmoćne snage, izbjegni ga... Napadni ga gdje je nespreman, pojavi se gdje te ne očekuje.“
Shvati li Kina te riječi u značenju protumjera unutar tihoga rata zamislima i drukčijim viđenjima budućnosti svijeta, a ne u značenju izravnoga vojnog napada, bit će kadra „poraziti“ vojno daleko nadmoćnijega suparnika koji je već ionako podijeljen i zbrkan unutar sebe.
Važan čimbenik održive vojne obrane već je u nastavku. On ubraja odvojene kao i združene napore Kine, Rusije i Irana da odgovore na globalno, agresivno postavljanje američkoga raketnog „obrambenog“ štita. Kina mora domišljato prilagoditi nadmoćne zapadnjačke propagandne tehnike ne bi li se izborila protiv opasnih planova Zapada.
Globalni raketni štit Sjedinjenih Država dio je Pentagonove strategije da okruži Aziju i unutar nje posebice Kinu, Rusiju i Iran.
Drugi euroazijski kopneni most dugačak je 10900 km, od kojih je 4100 km u Kini, dok prvi euroazijski kopneni most ide kroz Rusiju duž Transibirske željeznice koja je još uvijek najdulja željeznička linija svijeta sa svojih 9297 km.
Rusija s Kinom i njezinim željezničkim graditeljima trenutačno razmatra ponude za izgradnju novoga, brzog ruskog kolosijeka vrijednoga 20 milijarda američkih dolara što bu trebao biti dovršen do 2018. god. održavanja Svjetskoga nogometnoga prvenstva u Rusiji. Treći euroazijski kopneni most prolazit će kroz 20 zemalja Azije i Europe i bit će ukupne duljine oko 15000 km.
Autor kaže da ekonomski sve problematičnija europska gospodarstva sve više- radi li se o njihovoj gospodarskoj budućnosti- pogledavaju k istoku, a sve manje preko Atlantika, k zapadu.
Prvo i najvažnije, Engdahl piše u posljednjem poglavlju, Zapad svojim golemim propagandnim aparatom i nevladinim udrugama za zaštitu ljudskih prava pokušava iskoristiti rastući osjećaj otuđenja starijih članova Komunističke stranke Kine i puka kojemu bi trebalo služiti.
Za usporedbu s današnjim Sjedinjenim državama, autor navodi razloge propasti Zapadnog rimskoga carstva i stvara paralele, a sličnost je sa SAD-om poslije jalovih ratova u Vijetnamu, Iraku i Afganistanu. Ameriku, naime često nazivaju „najbogatijom nacijom svijeta“ ali američki puk zapravo živi na posuđenom novcu.
Za kraj Engdahl konstatira: „ Kina treba spoznati vlastitu nadmoć, to jest da se nekadašnja velika gospodarstva SAD-a i zapadne Europe sada, u 2013. Godini (tada je knjiga napisana) , guše u neotplativim dugovima, korupciji te ekonomskomu i moralnom nazatku. Ta je spoznaja Kini ključ za formuliranje učinkovite i napredne gospodarske strategije kojom će onemogućiti suučesništvo Europske unije u bilo kakvim budućim NATO- vim protukineskim pothvatima.“