Autor: Marija Biljak,dipl.bibl.
Datum objave: 02.01.2018
Share


KNJIGA KAO SUDBINA

ESEJ

U zlatnim sam pedesetima, i iza mene je davno završen studij komparativne književnosti. Prije mog prvog službenog zaposlenja, a ono je bilo kao nastavnik hrvatskog, najprije u osnovnim, a kasnije u srednjim školama, dala sam sebi u zadatak pročitati ono malo klasika koje nisam uspjela pročitati za vrijeme studija.

Tako sam iščitala kompletnog Prousta, a Krležine „Zastave“ sam pročitala, odnosno „popila“ u samo šest dana!

Kako nisam sama po sebi odveć autoritativna i stroga osoba, pobjegla sam „glavom bez obzira“ iz prosvjete i otišla u knjižnicu koju sam odabrala slijedeći svoju savršenu intuiciju. I nisam se prevarila.

Skoro će biti četvrt stoljeća da sam knjižničar, štoviše, potvrđeni biblioterapeut, a mom jednom prijatelju, psihijatru, povjerila sam kako bih, da sam ostala kao nastavnica u školi, ponajprije, imala samo jedno dijete, zatim, imala sve sijede i naravno(ha, ha) dobila nadimak! On se nasmijao rekavši mi da sam itekako u pravu.

U knjižnici sam u početku čitala samo laka štiva i uglavnom beletristiku, ali s vremenom, kako se širila obitelj i čitalački horizont, počela sam posezati spontano za drugom literaturom, tako da sam s vremenom iščitala većinu literature iz oblasti društveno-humanističkih znanja i saznanja, meni dostupne.

Stranih jezika sam se ostavila krajem prošlog vijeka, slijedom okolnosti, jer nisam nigdje putovala, što zbog nedostatka vremena, što novca a i prilično brojne obitelji, pa premda se tu nisam ostvarila ( a uložih ogromni napor pritom), preboljela sam to dostojanstveno, jer Bože moj, u životu, kako se ono narodski kaže „nemoš jare i pare“.

Nekoliko zadnjih godina počela sam na sasvim nov, i usuđujem se reći, originalan način, razmišljati o „umjetnosti riječi“, tj. književnosti.

I svoja sam promišljanja prenosila spontano korisnicima u knjižnici, mahom intelektualcima.

Spoznala sam da mi književnost nije dala odgovore na ona sudbinska, suštinska pitanja koja su me mučila, nego mi , naprotiv, još više otežala život, onako mladoj i neiskusnoj, dok sam bila studentica.

Puno kasnije, na mom radnom  mjestu knjižničara pročitala sam seriju romana nedavno preminule književnice Anite Brookner, koja je slavu kao pisac doživjela u svojim pedesetima i nije je se dojmila- crvena nit tih romana stoji u činjenici da je njezinoj junakinji čitanje klasika jako naškodilo u životu, baš kao i meni!

Zato danas, bez oklijevanja kažem tinejdžerima da uzmu vodič za lektiru, za „Zločin i kaznu“ kao i za „Patnje mladog Werthera“, jer je Dostojevski ubitačno mračan za mladu dušu, a ubiti se zbog neke tuđe djevojke, a s njom ne proživiviši ništa, zapravo samo iluziju, stvarno nema smisla...! (ha,ha, inače svaka čast pokojnom Goetheu).

Da skratim malo ovu priču: Od svih klasika, čini mi se da je Dante van konkurencije, zatim bezvremeni „Don Quijote“, a od novijih romana, naravno i bez premca Tolstojev „Rat i mir“.

Književnost zadnjih četvrt stoljeća je, po mom sudu, u najboljem slučaju reciklaža klasika ili pak, zanat i komercijala!

Ja to objašnjavam enormnim razvitkom sredstava komunikacija, mass-medija, pa je sve nekako devalviralo, postalo industrija. Filozof Enzensberger je u tom smislu i napisao knjižicu „Industrija svijesti“.

Prošlu jesen sam bila nazočna u društvu profesora književnosti, pa sam se onako, „šeretski“ izlanula uzviknuvši: „Ma koga je to književnost dovela u red?!“ Svi su se srdačno nasmijali što je samo potvrdilo moju sumnju.

Tako sam se našla u situaciji da na svom radnom mjestu, oboružana znanjem i iskustvom, na poseban način rušim „mit o književnosti“.

Za kraj ovo:

Kad je moja starija sestra krenula u školu, ja sam se opismenila skupa s njom, doslovno, bez ičije pomoći tako da ove godine mogu reći kako slavim(ha, ha) pola stoljeća „radnog staža“.

I knjiga je tu, uvijek negdje pored mene, pa običavam reći u prigodi:“KOME JE KNJIGA NAJBOLJI PRIJATELJ, TAJ SE SPASIO!“

383
Kategorije: Kolumna
Developed by LELOO. All rights reserved.