Kockanje je Ivanu bila zadnja opcija,ali nije bila njegovom životnom okruženju,ni pogreškama. Liječnik mu je priopćio da je lista za operacije do kraja tekuće godine zaključena, a u isto vrijeme naglasio da mu je otac jučer trebao biti operiran.Previše pacjenata s potrebama, a premalo aparata i liječnika.Pa tko preživi.Okretao je očima i snebivao se tražeći put kako da ocu pomogne.Ionako su živjeli od očeve mirovine, koja je bila veća od njegove plaće.
Pristao je biti jamac za uslugu da oca stave na listu.Znao je da to nije dobro,jer su nekoga morali s liste maknuti.Nekoga,tko je imao obitelj, koja ga je možda trebala više nego on oca.Strah da ne izgubi oca, kad već nema majku, bujao je i nadglasavao sve moralne dileme.Poput storukog čudovišta.
Otac je par dana nakon operacije preminuo.
Zasipale su ga ledene kockice.Soba se okretala oko njegovog ,u fetus stisnutog tijela,a knjige s polica lupale po glavi.Stenjao je od užasa u kojem se našao.Ni sekunde nije razmišljao da bi tako mogla završiti upiranja da otac dobije priliku.Tena ga je tješila da se toliko ne osuđuje, ni ne ždere.Sve je, što je mogao, učinio.I neka mu to bude oblog na otvorenoj rani.Nije mogao prihvatiti utjehu.Previše hladnoće zaledilo je njegov dah.
Par dana nakon sahrane stigla je ovrha na kredit u kojem je bio jamac.
Glasno je zapomagao na sve strane tražeći pomoć.Pomoć se nije nazirala, dok su mu u banci govorili da je dobrovoljno pristao biti jamac i garantirati da će kredit bti otplaćen.Svi zakonski akti zemlje ,čiji je građanin, bili su upereni protiv njega, a uređeni da idu na ruku krupnom kapitalu.Pognuo je glavu i prihvatio sudbinu, kao i njegovi supatnici.
Tena ga je sve više stiskala da se vjenčaju prije rođenja djeteta.Iako se zakleo da do kraja života neće potpisati nijedan ugovor ,popustio je.Teško su živjeli u oronuloj kućici na periferiji grada, koju mu je ostavio otac. Krov je prokišnjavao,a nisu mogli podići kredit da ga poprave.
Otplaćivao je tuđi.
U proljeće je dobio otkaz jer je firma privatizirana.Naučio je da mala plaća i status zaposlenika imaju svoju vrijednost.Obijajući mnoga vrata i šaljući molbe sve je više gubio volju.Vrtlog, koji se pretvarao u vir bacao ga je u smjerove koje svojom voljom nikada ne bi izabrao.Upadao je u depresivna stanja opirući se i vjerujući da nakon dodirivanja dna,život 'mora krenuti' obrnutim smjerom.Žilav je on.Preživio je sva razočaranja svijeta, pa neka to prestane, razmišljao je vraćajući se u nahereni kućerak. U sandučiću je našao poziv da se javi na posao.Skakutao je kao osmoškolac po puteljku do kućice.Sunce ga je dotaklo, u trenutku kad je mislio da se to nikada neće dogoditi.Nije pitao za plaću, samo što će raditi. Potiskivao je i sakrivao svoje duševno stanje kad je dobio plaću. Samo što nije zaplakao.Od tolike potrage i sreće što radi ostao je gorak okus, kad je shvatio da je rob.
Doživotni.
Otupio je od stalnih udaraca i pognuo glavu.Titraj preživljavanja odveo ga na ulicu.Osvrtao se i gledao,a onda se pridružio koloni obespravljenih i zaboravljenih i počeo skupljati plastičnu ambalažu.Nastavio se, svima koji su ga htjeli slušati, žaliti .
Od novca koji je dobio za ambalažu, kupio je srećku.Dobitnu.Ni trenutka nije razmišljao u što će uložiti novac.Krov je vapio, škrgučući,a on mu namignuo.
Umorio se od žaljenja i sažaljevanja.
Nedugo nakon toga dobio je bolju plaću, a potom bolji posao.Stiglo je rješenje da je kredit u kojem je bio jamac, zatvoren.
Otplaćen.
Skakao je u vis i skoro od sreće razbio glavu. Kad su se prve emocije stišale, shvatio je da su se rasute kockice života počele slagati u smislenu cjelinu…I još se slažu,zatvarajući opseg kvadrata i preživljavanje unutar njega.
Trebalo je izdržati i preživjeti ,pričekati da težak period prođe i da od njega nešto nauči.