Dok su crkvena
zvona nadglasavala cvrčke i vesele
dječje glasove mlada se majka pitala kome zvona zvone. S terase je gledala kako se
more ljuljuška, kako treperi u svojoj samodopadnosti
. Kako galebovi krešte,kako toplina zraka titra,a maestral lomi valove. Iza
prozirnih oblaka tražila je lice, koje se smiješi, koje joj govori o vrelini zagrljaja, o
njihovim još neispričanim pričama.Koje joj govori, govorom ljubavi, o strasti
življenja i stvaranju sjećanja.Koje joj govori da uhvati trenutak prije
žaljenja za prolaznošću.
U stvarnost ju je vratio plač djeteta.
Otac prekriven smokvinom sjenom stajao je na
vratima.Gledao ju je kako podiže dijete u naručje, kako ga ljubi i umiruje, kao
što ju je on ljubio.Stresao se od žive
ljubavi prema svoj djevojčici, kojoj još treba
zaštita.Nad koju je razapeo svu snagu i vjeru .Nije se mirio s
prolaznošću,osjećajući koliko je snažan,
izgrađen i osviješćen, makar život neumoljivo ide dalje i njegova djevojčica
ima djevojčicu…
I nije više malena.
Osjeća da ju mora
zaštititi od neotesanka, koji mu ni na
čemu nije zahvalan, koji mu u lice govori da će
sam stvoriti život za svoju obitelj.Da će ih odvesti na otok. Odvest će
njegovu djevojčicu?! On mu je pred oltarom predao svoju malenu, dao krov nad glavom, gurnuo kruh u ruke.Sve
mu dao, a ništa tražio.Samo da mu
dopusti da i dalje bude otac krhkoj mladoj ženi koja ne zna za težinu življenja
ni za probleme, koje život nosi.Koju je život izvukao iz školskih klupa i
ugurao u majčinstvo.Nije se predavao ,čvrsto držeći uzde.A promjene su uhvatile
kas.I nisu popuštale.
Iz dvorišta se čula
buka motora.Ante je došao na par dana da ih vidi, da bude s njima.Potrčala je
niz stepenice i bacila mu se u zagrljaj prije no što se buka motora stišala.Čula je otkucaje srca.
Nije mogla odrediti čije.Zar je to važno?Kraićkom oka uhvatila je očevu
siluetu.Nešto joj nije dalo da duboko udahne, ni da osvijesti miris novog
muškarca, a da ne povrijedi starog.Ugurana
u procjep između dvojice,do kojih joj je
stalo na drugačije načine, nije se
snalazila ni znala kako da izgradi most do ceste po kojoj će svi moći koračati.
Na kojoj će za
svakog biti smijeha.
Dok je uspavljivala
dijete, Ante je otišao s prijateljima na piće.Trzala se na svaki zvuk motora,
misleći da se vraća.Čekajući ga brojala
je otkucaje crkvenog zvona. I pitala se zašto je zvuk drugačiji od onog s njihovog vjenčanja.Toplina noći i glazba iz
obližnjeg kafića pravili su joj društvo. Sjenasta, sumorna sumaglica uvlačila
se u sobu.Čula je oca kako se prepire s majkom.
„Pusti ih, neka
sami izgrađuju svoj put…Zamjerit ćeš mu se, pa nećemo moći vidjeti ni nju, ni
unuče !“govorila je majka.
„Ma što je tebi,
zar ne vidiš, da se zabavlja cijelu noć, a kao došao vidjeti dijete i nju?!Moš
mislit!Neću dozvoliti, da ju povređuje!“
„Miješanjem
ćeš sve pogoršati!Što ti to
treba?“Misliš li da će ti biti lakše pognuti glavu i izglađivati stvar?“
„Ne! Ona će
shvatiti.To je moja krv.Neću dopustiti da potrati život uz takvog čovjeka!“
Ante
nije dolazio.
Umjesto njega došao
je dan.Bojala se izaći iz sobe.Bojala se očeva pogleda.Bojala se da se Anti
nešto dogodilo.Bojala se za djevojčicu
koja je, osjećajući njenu muku, tužno
plakala.Onda je čula oca i Antu kako se svađaju.Otac je vikao.Između naleta
vjetra i šuškanja lišća loze uhvatila je pokoju riječ;odgovornost,
poštovanje,zrelost.Vikao je i Ante:mladost, opuštanje,druženje, što je tu loše?
Ante je uletio u
sobu, zgrabio neotvorenu torbu i rekao:“Odlazim iz ovog ludila, ne mogu
podnijeti da mi toliko komandira i određuje život!“Pokušala ga je zaustaviti,a
on je vičući da se više nikad neće vratiti u kuću njenog oca odlazio.Djevojčicu
nije ni pogledao.Suze su joj se slijevale niz lice, dok je čula komešanje i majčin krik:“Nemoj, pusti ga!“
„Kao što sam ti
govorio, on nije za tebe, razorit će te.Ti si gradsko, nježno dijete, koje je
uletjelo u brak s grubim i nezrelim otočaninom.Ne vidim da će se promijeniti. I
sama vidiš da ignorira brak, dijete, tebe.Nemoj mi reći da te voli!“uvjeravao
ju je otac.Šutjela je i osjećala da je
istina na pola puta.Dvoumila se .Čas je mislila kako to može, a onda bi ju
obavila tuga koja je govorila da ne može.Bol koju je osjećala kad god bi pogledala
dijete nije mogla zanemariti,gurnuti u stranu.
„Odluke donosimo
nošeni zaljubljenošću, strašću i
nesnalaženjem u okolnostima koje nam nameće život.Ni jedna odluka nije bez rješenja.Samo su
rješenja koji put više trnovita, a koji put manje ,“tješila ju je majka.
„Ne, ne znam kako
ću pred oca, kako mu reći da je on moj suprug i da ga volim?!“tiho je
prozborila,gledajući usnulu djevojčicu.
„Da, nije si
ostavio manevarski prostor, a tebi nije
dao izbor.Govorila sam mu, ali nije slušao!Bez obzira kakva će biti
tvoja odluka, znaj da te volimo.Svatko na svoj način.“
Marija se vratila
suprugu.Znala je da je presjekla pupkovinu kojom je bila vezana s ocem.Znala je
da njegovo srce krvari, a znala je da se to moralo dogoditi.Boljelo je i
nju.Sjetno se prisjećala kako joj je
otac pjevao, nosio na ramenima,učio
tenis,vodio na klizanje…
Duboku, istinsku povredu pospremio je u dubinu
bića.Nije prihvaćao da je sam sebe povrijedio.A priznati svoje slabosti graniči
s odustajanjem od sebe , dostojanstva i svoje osobnosti.Znao je da mu tada ne
bi ništa ostalo.
A još je živ.
Povukao se u svoju
ljušturu, ne dopuštajući nikom da mu se približi.Patnja je sve odguravala i
borila se sa svakim osmijehom, svakom zrakom svjetla.Pogled mu je bio sve više
zamućen.Volio je vidjeti fatamorganu u kojoj mu Marija trči u susret.Volio je
gledati naličje života koje je ponos
podržavao.
Zvona su i dalje
zvonila dopuštajući vrijeme i pozivajući na oprost i ljubav...