„Da, kako verbalna, tako i neverbalna komunikacija važna je u našem svakodnevnom životu, da bi ostvarili sve ono što smo zacrtali,što želimo, uvjeravajući svog sugovornika u ono što vjerujemo,“ tako je počeo svoje predavanje profesor komunikologije.
Stajao je samouvjereno,smiješeći se, mašući rukama, gore-dolje,stvarajući osnovu i potku , tkajući svoju priču
Isto je radio i s glasom, spuštajući ga vodoravno na mirnoću vodene površine do šapta i dižući ga vertikalom do nebesa, do Boga...Da to je dionica iz Ode radosti, pomislila sam kad je radosnim glasom objavio kako će nas naučiti , kako da se služimo svojim tajnim oružjem, za koje nismo ni mislili da ga posjedujemo.
Naslijedili smo ga od pradjedova, prabaka prarođaka.Dobili ga.Prikaz je podebljavao razglednicama igrokaza iz svog života. Neke , neki nikad ni u najgoroj noćnoj mori ne bi izgovorili, čak ni na „daskama koje život znače“.
Mahao je s dasaka dječjeg kazališta, vraćajući se u svoje djetinjstvo u Komiži, „najlipšen malon mistu na svitu“prisjećajući se rečenice svog oca,koji je govorio da treba veći brod,kojim će ploviti „debljim morem“ i loviti veće ribe, pa će tako i on nas naučiti kako da dođemo do većih lovina.Neće nam servirati ribu na tanjuru.Naučit će nas uloviti ju.
Nisam shvatila kako da prije toga upecam veći brod, ali sam se sjetila programa koncerta na koji sam trebala otići nakon predavanja i Tanga nostalique,Maxa Simončič, koji će biti prvi put izveden u Hrvatskoj. Nije važno, ionako je život pun nostalgičnih tanga, za onim što je prošlo ili se nikad nije dogodilo.
Povremeno je kad se to najmanje očekivalo, naglašavao da tu njegovu rečenicu „ sejvamo“ podebljavajući svoj temperamentni nastup novom pričom iz svoje mladosti, koju smo svi u svojim dušama odavno pospremili i nikad zaboravili. Samo što se on usudio izgovoriti , priznati pred svima nama , i na taj nam se način približiti, postati jedan od nas. Dio nas. Običan dečko, tu iz susjedstva.
Misli su mi odlutale na večernji koncert i prebirale po notama Anđelka Klobučara i njegovog Ronda. Mnogo puta sam se uhvatila kako na predavanjima kad dođe do dionice koja mi je poznata, nezanimljiva ili dosadna tiho pobjegnem u svoja polja, svoj proplanak diveći se mirisu i ljepoti rascvjetanih grana lipe, udišući predah od svih.
Jasno sam čula taktove Bolera.
Lupio je nogom o daske kad sam ga ugledala kako pleše argentinski tango, previjajući se u svojem predavanju i klizeći podom, očekujući da ga razumijemo. Onda je čučnuo, nestao i ja se brzinom svjetlosti spustim sa svog proplanka u kazalište, u djetinjstvo, shvaćajući da je sve igra, beskrajna igra, bez kraja.
Dok se želim i hoću igrati.
Otpustila sam uzde i glasno se sa svima smijala…
Pridobio me je.
Svaki put, kao da je osjetio da ćemo pobjeći, prestati slušati,uzviknuo je onu poznatu: „Nešto je trulo u…državi…“. Publika se ustalasala. Znala je da je tako bilo i ostalo do danas, a trajat će i sutra s većim ili manjim teretima, koje će morati iznijeti.
Smiješio se, krileći ruke. Znao je da je uspio, da mu ne pobjegnemo.
Gledala sam ga i shvaćala da je svoju mogućnost i obavezu da sam sebe oslobodi i povede putovima kojim ga srce vodi, ostvario.
Po tome se razlikovao od mnogih „uspješnih“profesora .To je on. Koji živi svoje zvanje i znanje nesebično ga prenoseći.
Ispričao nam je da je prošli tjedan trebao održati ovo predavanje, ali teta Kata je umrla pa je morao na Vis.
„E sad da vam ispričam o mojoj teti Kati,“ nastavio je bez predaha. Did je oca , kao muško u obitelji, školovao, a tetke ostavio kod kuće da se , ako Bog da dobro udaju.No tetka Kata je pobjegla iz lošeg braka i otišla u Split , radila kao čistačica, skromno živjela u malom sobičku.
Šuljajući se u ponoć i kvarat,iza očevih leđa, kad sam zakasnio puni kvarat, dok je on omotan telefonskom žicom žustro vikao:“A je, je, pošten je Ante, koliko je znam!“
Ante je dakle našao moju tetku Katu u Splitu i pokucao joj u sitne sate na vrata. Kako je živjela sama bojala se otvoriti, pa je samo odškrinula vrata na širinu proreza od pet centimetara, pitajući:
“A koji si ti?“
“Ante. Ma sićaš se, da si mi ti bila prva cura kojoj sam se udvara.“
Ona ga, hereći glavu, povećavajući otvor vrata malo bolje pogleda, a on nastavi: “Znaš da sam oženija Lucu i otiša u tuđi svit…A sad je moja Luca umrla, pa san je doša pokopat, po njenoj žeji u Komižu. Čuja san da si se razvela i eto mene.Jel' bi se ti za me udala?I neman puno vrimena, u devet mi ide avion nazad…“
Tetka Kata se udala i poživjela lijepe godine, a prošli tjedan sam bio na njenom sprovodu.
Toliko o komunikaciji…“
Sjedinjujući se s lebdećim notama, razmišljala sam o mnogim usamljenim ljudima, kojima su dostupna sva elektronička sredstva komunikacija,otvorena mnoga vrata za usavršavanja u svim sferama, a svejedno se spotiču o teškoće One su u pokušajima otvaranja, da volimo i, budemo iskreni, moćne blokade koje se preprečuju na putu poboljšanja samopoštovanja.
„Zato drage djevojke, žene, nikad nemojte micati muškarčevu ruku prebačenu preko vašeg ramena! Uništava nam samopouzdanje, ruši naš ego…“odzvanjale su mi profesorove riječi koje su se stapale s ritmom Tanga Loco Piazzolliano.
Aplauz me vratio u neverbalni svijet komunikacije.