Autor: admin
Datum objave: 22.10.2018
Share


Kosta Spaić i glazba: između prve profesije i metafore izvrsnosti, s naglaskom na operne režije

Jana Haluza

Kosta Spaić i glazba: između prve profesije i metafore izvrsnosti, s naglaskom na operne režije

SLIKA1

Sadržaj:

1) Uvod

SLIKA2

Prvi susret s glazbom, austrougarski odgoj, glazbeno obrazovanje kao ključna sastavnica života, učenje violine, studij

"Mlade dane proveo je Kosta Spaić u društvu s violinom. Volio ju je i mrzio naizmjence. Kao malo kome, ostao joj je vjeran do kraja života."(Redatelj veličanstvena opusa, Marija Grgičević,  monografija Kosta Spaić, Kapitol Zagreb 2004.) - Ljubav prema violini usadio mu je otac austrugarski časnik Alexander von Spaitz koji ga je tjerao vježbati, zaključavao u sobu, prema austrougarskim društvenim mjerilima, svaki je pripadnik srednje građanske klase morao znati svirati neki glazbeni instrument, po mogućnosti najtežu i najprofinjeniju violinu...otac nije podnosio Vladu Habuneka koji je Spaića odvlačio prema kazalištu, zbog oca upisao i Tehnički fakultet, koji je nakon očeve smrti odmah napustio. Na kraju će biti zahvalan ocu, violinom je preživljavao u teškim vremenima rata.

SLIKA3

U brošuri za pristup Društvu dramskih umjetnika navodi pod opće obrazovanje institucije "Filozofski fakultet i Muzička akademija", no u samom tekstu biografije piše: "Uz studij filozofije završavam g. 1943. muzičku srednju školu i radim u orkestrima Radio Zgb do 1948. kada prelazim u novoosnovani Dramski studio pri HNK-u Zgb kao asistent režije." Kako se često citira, za sebe je rekao da je "Glazbenik po struci, romanist i lingvist po naobrazbi"

No, na Muzičkoj akademiji ni u arhivu Hrvatskog glazbenog zavoda nema podataka o tome da je Kosta Spaić doista i studirao violinu na sveučilišnoj razini, premda to navode mnogi autori tekstova o njemu. U uvodniku intervjua ("Moja nesretna ljubav", Studio, 7. V. 1977, Maja Benović) navodi se da je Spaić "jednu diplomu stekao na Filozofskom fakultetu a drugu na Muzičkoj školi Glazbenog zavoda, klasa violine". Čini se da je ondašnja razina srednjeg glazbenog školstva u sklopu Hrvatskog glazbenog zavoda gdje je istodobno djelovala i Muzička akademija bila dovoljno visoka da zadovolji i profesionalne standarde u tadašnjim orkestrima. Iste godine nakon što je maturirao violinu, Spaić tako počinje i profesioalno djelovati kao vioinist HRT-ovih ansambala, gdje ostaje punih pet godina, što je doista obilježilo njegovo formativno razdoblje, ispeklo njegov zanat, kao što je i sam rekao, njegovu glazbeničku struku koja je prethodila njegovu redateljskom pozivu, a riječ je o dobi između njegove 20 i 25 godine života.

SLIKA4

2) Djelovanje u ansamblima HRT-a 1943-1948

(među glazbenim ansamblima HRT-a, ondašnjeg Radijskog krugovala, upoznat će i svoju prvu suprugu, sopranisticu Janju Hanžek koja će početi karijeru kao pjevačica u radijskome zboru, a potom će postati prvakinja Zagrebačke opere, svjedoci prenose kako je Kosta često Janju vozio kući nakon proba i noćnih snimanja na biciklu.

Gledajući povijest ansambala na Hrvatskome radiju, tj Radijskome krugovalu, vrlo se logično prati profesionalni put Koste Spaića. Godina 1943. druga je u nizu djelovanja Komornog i Simfonijskog orkestra Hrvatskog krugovala koji od jeseni 1942. pripremaju prvu javnu sezonu od 16 orkestralnih koncerata u Hrvatskom glazbenom zavodu i Hrvatskom državnom kazalištu. Bila je to velika novina u hrvatskom koncertnom životu, te prekretnica u dotadašnjem djelovanju glazbenih ansambala radiostanice kojima studija postaju pretijesna jer im apetiti rastu prema glazbenim djelima većih glazbeničkih sastava. Prema novoj kulturnoj politici onoga doba, potrebe za novim kadrom glazbenika zadovoljavaju se angažmanom novih članova, učenika i studenata glazbe. U ratno je doba, prema riječima autora programa Krugovalne postaje Zagreb Radovana Latkovića, upravitelja Hrvatskog krugovala "posebno važno izvedbama djela klasične glazbe najvažnijih domaćih i stranih skladatelja naglasiti postojanje i snagu hrvatskog kulturnog stvaranja nasuprot ratnim ograničenjima. Za ostvarenje tog kulturno-glazbenog programa izabrao je za ravnatelja glazbenog odjela - skladatelja i muzikologa Zlatka Grgoševića i njegova tajnika Ivu Vuljevića koji će preživjeti sve nadolazeće kadrovske smjene i u nadolazećim desetljećima učiniti ključni utjecaj na formiranje glazbenog života u Zagrebu, i kao ravnatelj radijskog glazbenog programa, jedan od osnivača Zagrebačkih solista i Muzičke omladine, ravnatelj Zagrebačke opere, te prvi ravnatelj dvorane Lisinski. Kako navodi dr. Tatjana Čunko u knjizi "Glazba na radiju", u tri koncertne sezone Hrvatskoga krugovala Zbor, komorni orkestar i od 1944. Simfonijski orkestar, održali su ukupno 58 koncerata na kojima je izvedeno 80 djela hrvatskih skladatelja, u kojima Kosta Spaić upoznaje iz prve ruke svoje buduće suradnike na operama, dirigente Lovru von Matačića, Borisa Papandopula i Milana Horvata. Prema sačuvanim platnim iskazima na dan 1. svibnja 1945. za posljednji koncert treće sezone Hrvatskoga krugovala 2. svibnja 1945. kojim je dirigirao Friedrich Zaun, glazbeni ravnatelj Grada Berlina, Simfonijski je orkestar Hrvatskog krugovala imao 62 člana, koncertni je majstor bio Ivan Pinkava. Trebalo je još održati 5 koncerata do kraja sezone koja je trebala završiti u lipnju, no nova uprava Radiostanice Zagreb preuzima vlast tjedan dana nakon toga, 8. svibnja 1945.  i daje orkestru ljetnu pauzu između sezona, tako da se djelatnost neprekinutno nastavlja već u listopadu iste godine. Jedina osoba koja je cijelo vrijeme bila prisutna u tri sezone Hrvatskoga krugovala i u prvim sezonama Radiostanice Zagreb koja je uspješno osigurala kontinuitet djelovanja tog dijela djelatnosti Radiostanice Zagreb bio je Ivo Vuljević, taj ključni organizator glazbenog života u Zagrebu. Zanimljivo je da je dirigentom ansambala ozbiljne glazbe Radiostanice Zagreb imenovan upravo Nijemac Friedrich Zaun koji je silom prilika ostao u Zagrebu. Dirigentima se ubrzo pridružuje i Antonio Janigro Talijan kojega je također ratna stihija zadržala u Zagrebu, gdje će pronaći svoj novi dom i pokrenuti Zagrebačke soliste. Naglašavam ime tog ansambla jer njegov nam skorašnji uspjeh od početka 50-ih govori o visokoj razini violinizma u tom sastavu onoga doba, u kojemu je djelovao Kosta Spaić. U trećoj sezoni orkestra, posljednjoj ne samo za Kostu Spaića nego i za sam ansambl u tom proširenom sastavu pod kapom radiostanice, priređuju se i spektakularne glazbene večeri u velikoj dvorani Zagrebačkog velesajma. Prvi je nastup bila koncertna izvedba operete Mala Floramye Ive Tijardovića gdje je izvedbom i jednom reprizom dirigirao sam autor. A to je očito imalo neugodni učinak na mladog Spaića jer je kasnije kao redatelj bježao od operete kao vrag od tamjana, te operetu često u retorici spominjao kao pojam neželjenog u umjetnosti. Koncertira se i u dvorani Kina Balkan, gdje gostuju mnogi strani dirigenti i solisti, između ostalih češki dirigent Rafael Kubelik, kao i veliki hrvatski glazbenici u SAD-u, violinist Zlatko Baloković i sopranistica Zinka Kunc. No ubrzo se događa nešto što će zauvijek udaljiti Kostu Spajića od praktičnog bavljenja glazbom, odnosno od profesionalnog sviranja violine. Na polovici te spomenute treće poslijeratne sezone dolazi do naprasnog prekida 18. ožujka 1948. Službenim dekretom se postojeći ansambl pretvara u Državni simfonijski orkestar u Zagrebu, tijelo se kao "samostalna ustanova republikanskog značaja", izdvaja se iz sastava Radiostalnice Zagreb. Dok uprava nije organizacijski polovila konce, orkestar je u tom obliku prestao djelovati više od šest mjeseci, te svoj prvi sljedeći koncert održao tek u listopadu 1948. Više od pola godine bez javnog koncertnog nastupanja mladom je Kosti Spaiću možda oduzelo redovnu zaradu, ali očito dalo prostora za razmišljanje, otvorilo neke nove ideje i preusmjerilo ga na kazalište. Istupio je iz orkestra i pridružio se studiju HNK u Zagrebu.

SLIKA5

3) glazba u retorici kao metafora izvrsnosti

Glazba od sada za Kostu Spaića postaje metafora izvrsnosti u životu, kao i u glavnoj struci kojom se bavi u  nastavku, a to je kazališna režija. Spoj nove i stare struke je u opernim režijama kojima se intenzivno bavi, o čemu ćemo govoriti nešto kasnije. No pojam glazbe za njega živi svakodnevno u razgovornom jeziku, u komunikaciji sa suradnicima i prijateljima kao pojam nedostižnog sklada, iskonskog talenta i neumornog bespoštednog rada u postizanju rezultata. Orkestar, čije je iskustvo rada i sam imao, primjer je savršeno usklađenog kolektivnog rada koju je misiju želio postići i u kazalištu. (/"Kolektivni rad i grupa istomišljenika – to je za mene kazalište našeg vremena" (VUS, 23. VII. 1975. Kosta Spaić: "Izazov je pred nama!", razgovarao Jozo Puljizević) ("U teatru su muzičari oduvijek bili najorganiziraniji, i to zato što se ne služe riječima. U muzici postoji normativna gramatika, u režiji i glumi toga nema. U muzici je C-C, a cis je cis. Zato su muzičari najhomogeniji. Na svoju sreću, ne bave se riječima.", intervju vodio Branko Vukšić, "Kad riječi oduzmemo smisao", Večernji list, 29. V. 1988.)

Glazbu kao najviši oblik umjetnosti u vrijednosnoj ljestvici Koste Spaića spominje već i Antonija Bogner Šaban u predgovoru monografije o Spaiću, a Jozo Puljizević govoreći o Spaiću u tekstu "Predstava nije spomenik samom sebi" (Oko, 13-27. srpnja 1978.) povezuje njegovo glazbeno iskustvo i redateljski posao:  "Možda je njegova temeljita muzička kultura (studirao je violinu) dala jak refleks u njegovu režiserskom radu, jer on posjeduje sposobnost upravo harmonijskog osjećanja prostora i tijela u prostoru.

- unutar glazbe za primjer često izdvaja violiniste, koje kao kolega najbolje razumije, ali i prati njihov rad. Tako mu je zauvijek u sjećanju ostala anegdota sa Šostakovičem kad je došao na generalnu probu njegove Katarine Izmajlove i iz zvuka orkestra izdvojio krivi prstomet violinista na trećem pultu sekunda, tj. drugih violina, bio je zapanjen tom moći slušnog zapažanja, analize i sinteze velikog skladatelja i to je često prepričavao: kaže Spaić govoreći o Šostakoviču "(...) u toj šumi zvukova mogao je odmah uočiti da je na nekoj grani otrgnut samo jedan list. To je genijalnost! To je urođeni talent. To se ne može naučiti."("Moja nesretna ljubav", Studio, 7. V. 1977, Maja Benović)

Najveća uvreda za njega je bila nepoznavanje glazbe, tako  za snobove u publici Dubrovačkih ljetnih igara kaže da je to "određeni sloj ljudi koji ne razlikuje violinu od kontrabasa, Chopina od Bacha" (Branka Malčić, razgovor spoovom "Ne volim ljde iz tora", Vjesnik, 9. IX. 1984.), a i svoje suradnike često kritizira da ne znaju ništa o glazbi, da nedovoljno slušaju, pa ih često testira pitalicama o prepoznavanju glazbe  (Josip Bobi Marotti: Poliglot i veliki redatelj", monografija Kosta Spaić, Kapitol Zagreb 2004.)

 U operi, u glazbi, vidi umjetnost budućnosti, tako i kaže: "Glazba je za mene umjetnost budućnosti, opera, pak, napose. Muzika je najmanje vezana za empiriju, ona je čisti produkt čovjekove mašte, zbog toga je i najmanje sputana, a budućnosti se ne treba bojati. Ona najbolje odgovara suvremenu teatru za mase, ona najpotpunije i najdirektnije može izraziti sve što osjećamo, sve naše košmare, čežnje, želje i nadanja."

4) Kosta Spaić i operne režije

Prije nego što vas provedem Spaićevim opernim režijama kroz novinske napise njegovih suvremenika željela bih vas upoznati s njegovom definicijom operne režije koju je iznio u intervjuu za list OKO. Bio je svjestan svoje idealne predispozicije za opernu režiju kao redatelj s glazbenim obrazovanjem:

SLIKA6

DEFINICIJA OPERNE REŽIJE

"Što je izvor režijske inspiracije u operi? To je muzika fiksirana u notnom tekstu, pa operni režiser mora biti muzikalno pismen. Preduvjet da bi mogao režirati operu je njegova operna pismenost. (...)dolazi do groteskne situacije da dirigenti, misleći da su obavili svoj operni posao kad su muzičare i pjevače naučili da odsolfeggiraju svoje dionice, prepuštaju operne nesretnike režiserima da i oni obave svoj dio posla s njima, tj. da na tu suhu glazbu natandrče nešto glume i radnje.  (...) Radi se o najčudnijoj kazališnoj vrsti – o operi, u kojoj kao da su se na neobjašnjiv način spojile u cjelinu sve umjetnosti koje inače žive svojim samostalnim životom." ("Tko je podijelio uloge?", Radoslav Lazić, OKO, 4-18. ožujka 1982.)

Kao pravi glazbenički insajder, Kosta Spaić pristupajući operi ravnopravno komunicirajući s dirigentom, pa u intervjuu s Jagodom Martinčević za Vijesnik priznaje "Kada radim operu, u prvom me redu interesira suradnja s dirigentom. Imao sam veliku sreću da sam svoju zadnju zagrebačku opernu režiju radio s Lovrom Matačićem, Zajčeva "Zrinjskog". ("Ne čekam Godota, čekam Gogolja", Jagoda Martinčević, Vjesnik, 2. VIII 1986.)

U razgovoru s umjetnicama s kojima je radio, u prvom redu Mirkom Klarić i Ružom Pospiš Baldani zaključila sam da je za njegov pristup i opernim režijama znakovita njegova sljedeća definicija: "Umjetnost režiranja nije ništa drugo do vladati se tako da svi oni koji rade na nekoj predstavi steknu uvjerenje da su sve to oni sami stvorili i da im je redatelj bio potpuno nepotreban" ("Jesmo li stvarali krivi teatar", u povodu 75. godišnjice rođenja K. S, Jozo Puljizević, Hrvatsko slovo, 30. siječnja 1998.)

"Kazališna predstava neko vrijeme i ostane u sjećanju publike, da bi joj se, onda, izgubio svaki trag" ("Posao koji se (ne)zaboravlja", Iva Tomljanović, Borba, 18. novembra 1986.) Zato mi koji smo počeli pratiti kazalište nakon što je skinuta posljednja predstava u režiji Koste Spaića, kao što je to slučaj s mojom malenkošću, prepušteni smo svjedočanstvima drugih.

Provest ću vas kroz najzanimljivije napise osvrta na njegove operne režije u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu gdje je napravio polovicu svojih opernih režija, 15 od sveukupno 30. Osim u Zagrebu Spaić je režirao opere u Dubrovniku, na Dubrovačkim ljetnim igrama (Vjenčanje u samostanu 1959. i Fidelio 1962.), Skopju (Vjenčanje u samostanu, 1959.), Novom Sadu (Ero s onoga svijeta 1981. i Čarobna frula 1983.), Rijeci ( Boris Godunov 1969. i Zrinjski 1982.), Osijeku (Zrinjski 1986. i 1990.) i Splitu (Boris Godunov 1968., Sam protiv svih Malec 1970, Opera plakat Malec 1971., Tosca – Splitsko ljeto 1981. i Zrinjski 1983. i 1990.). Preveo je i tri operna libreta – Fausta s francuskog, te Cosi fan tutte i Traviatu s talijanskog.

1.1.Prva režija

SLIKA7 – 5 slideova

HNK Zg

Giuseppe Verdi: Traviata, 20. ožujka 1952.

- zadržala se 9. sezona, izvedena sveukupno 74 puta

1 (16), 2 (14), 3 (8), 4 (2) 5 (5), 6 (5), 7 (11), 8 (10), 9 (5)

Spaićeva prva operna režija, što je i jedna od njegovih prvih režija uopće u HNK-u pokazuje sve one karakteristike općenito njegova rada – iznimno angažiran rad na glumi s pjevačima i do detalja razrađene masovne scene. U prikazu premijere 29. ožujka 1952. u Večernjem listu Ferdo Pomykalo piše u tekstu "Traviata ponovno na repertoaru Zagrebačke opere:

Predstavu naziva "obnovom" koju režira Kosta Spaić kao dio kompletno mladog i autorskog i izvođačkog tima. Dirigent je Mladen Bašić, a svim pjevačima ovo je prvi nastup u toj operi. Bianka Dežman pjevala Violettu na premijeri.

"Zahvaljujući njenoj izrazitoj sposobnosti oblikovanja uloge i radu režisera Koste Spaića, može se reći da je u glumačkom pogledu uspjela u potpunosti. Jednako dobre su bile scene neobuzdane raskoši i živosti, kao i ozbiljne, duboko tragične situacije, koje proživljava Violeta prije i poslije odluke da pusti Alfreda. Od svih naročito je uspjela scena u njezinu salonu s Alfredovim ocem Germontom. (...) U toj je ulozi prvi put nastupio Vladimir Ruždjak – "Glumački  to je bio dostojanstveni fini gospodin, malo ukočen, što nije u okviru salona nimalo smetalo."

Alfreda je pjevao Noni Žunec koji je istoga mjeseca već oduševio Rodolfom, pa je u usporedbi s tim likom, ovoga manje uspješno izveo.

Zaključuje kritika: "Možda je odlučni doprinos uspjehu ove predstave dao mladi redatelj Kosta Spaić. Predstava je tekla vrlo dobro s nenametljivo istaknutim kontrastnim situacijama, ukusnim i neusiljenim kretnjama masa u salonima i solidno izrađenim likovima protagonista."..u nastavku za obnovu opere kaže "Vrlo dobra režijska postava"

SLIKA12 – 1 slide

1.2) Giacomo Puccini: GIANNI SCHICCHI, 21. rujna 1952. (piše "obnovljeno"

2 sezone, 1(2), 2(11) – sveukupno 13; povezano u jednu večer s baletom na glazbu "Slika s izložbe" Modesta Petroviča Musorskog i vjerojatno je stoga za medije jednočinka djelovala neupečatljivo i komplicirano za dugotrajno izvođenje.

Narodni list, 16. IX. 1952., autor: Mladen Bašić

naslov: Gianni Schicchi (pred premijeru Puccinijeve opere u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu)

"Ne smijulji li se nešto već iz samog imena? Lakrdija s testamentom...(...)Nema stare buffo opere bez doktora i notara, i jednog i drugog Puccini donosi u arhaiziranim formulama. (...) - dramsko-glazbena analiza opere bez ijedne riječi o zagrebačkoj produkciji..

SLIKA 13 – 4 slidea

1.3) Charles Gounod: FAUST premijera 27. lipnja 1953.

5 sezona; 1 (2), 2(9), 3 (9), 4 (4), 5 (4) – sveukupno 28, izvedba u skladateljevu prijevodu s francuskog (preveo je kasnije još i opere Cosi fan tutte i Traviatu)

- prvo uprizorenje klasične opere u osuvremenjenom ruhu, tradicionalna publika i kritika u šoku

Za razliku od prve režije tek godinu dana ranije, redateljski rukopis Koste Spaića u slučaju Fausta- prema Nikoli Batušiću "Spaić djeluje često i nadasve radikalno, posebice u operi kada zajedno s Kamilom Tompom ogoljuje pozornicu Gounodova Fausta do simboličnih pojedinosti ili monumentalnih naznaka, šokirajući tradicionaliste, a napose operne fanatike, koji su glazbenu scenu često poistovjećivali s napirlitanom maskaradom." (Nikola Batušić: Umijeće inscenacije, monografija Kosta Spaić, Kapitol Zagreb 2004.)

Josip Gostič (Faust), Tomislav Neralić (Mefisto, 1. put u Zagrebu), Nada Tončić (Margareta, prvi put pjeva ulogu), Vladimir Ruždjak (Valentin) dirigent Mladen Bašić

- kritika Narodni list, 5.7.1953., Gounodov "Faust, Nenad Turkalj, se pita: "Da li je inscenacija Spaić-Tompa uspjela? Sama po sebi – nesumnjivo." (autor ovdje kao da se ispričava jer mora zadovoljiti norme, publike koja traži od kritike nadomjestak za svoja iznevjerena očekivanja. Turkalju se nesumljivo režija Koste Spaića sviđa, pa tako u nastavku kaže) "Štoviše – to je jedan od najljepših scenskih okvira, koji su ikad stajali na našoj pozornici. Tek – primijenjeno je bilo na krivom mjestu. (...)U I. slici publika se teško snašla, ne shvaćajući da tek naznačeni prodor ploha u pozadini simbolizira teške svodove alkemističke radionice doktora Fausta. U petu sliku zalutali su doduše i nadrealistički rekviziti zavijenih i probodenih ploha, koji su opasno lebdjeli nad glavom Fausta. "

SLIKA17 – 2 slidea

1.4 Nikolaj Rimski-Korsakov: SADKO

premijera. 30. 04. 1957.

2 sezone, 1 (14), 2 (2) – sveukupno 19

Nakon tri klasična naslova talijansko-francuskog belkanta, Kosta Spaić svojom četvrtom režijom uplovljava u repertoar koji će mu pružiti najviše redateljskog zadovoljstva i uspjeha– ruska opera u ovom slučaju legenda. Netom prije djelo je za gramofonsku tvrtku Philips snimila Zagrebačka opera, pa je bio idealan trenutak i za scensku izvedbu koju dirigent i direktor Zagrebačke opere Mladen Bašić povjerava svojem najdražem redatelju s kojim je radio i prethodne dvije predstave, Kosti Spaiću. Riječ je o prvoj izvedbi djela nakon 27 godina u Zagrebu i kako kaže autor osvrta u Narodnom listu ("r), "Poseban su ovdje problem za redatelja masovne scene od kojih je osobito ona u četvrtoj slici, poznata kao, uz scenu revolucije u "Borisu Godunovu", najgenijalnija scena s masama u ruskom opernom stvaranju." - takve je Spaić posebice volio. (...)"Scenski okviri i kostimi izrađeni (su) prema nacrtima poznatog scenografa Vladimira Žedrinskog koji je niz godina stalno djelovao u našoj sredini, a sad živi u Parizu odakle je pozvan na suradnju. "U vjesniku tih dana čitamo (potpisnik "d), kako je "tehničko osoblje Velikog kazališta našlo se također pred složenim zadatkom, budući da su stavljena u pokret najmodernija tehnička sredstva kao na primjer projekcije u koloru i druga suvremena pozorišna pomagala nabavljena specijalno za izvedbu "Sadka".

Josip Gostič kao Sadko, Mica Glavačević kao Volhova, Ljubova Badema Štajcer (Sadkova žena), Tatjana Slastjenko (narodni pjevač Nježata), Gregor Radev i Franjo Paulik (skoromohi-rugalice), Dragutin Bernardić, Piero Filipi i Tugomir Alaupović (trgovci)

Octavio Cintolesi – suvremena koreografija

SLIKA 19 – 3 slidea

1.5 Giuseppe Verdi: Falstaff – premijere 21.3. 1958 i 3. 1. 1963.

3 sezone – 20 izvedbi

1 sezona – 8 predstava

1963-64 (2. obnova nakon 4 godine u povodu 150. godišnjice autorova rođenja) - 1 (6), 2 (2 u kući, 4 na gostovanju u Ljubljani) – 12 izvedbi

produkcija sveukupno: 20 izvedbi

Drugi susret Koste Spaića s jednom Verdijevom operom, s Traviatom će uploviti u svojet operne režije, a nakon Falstaffa koji je po mnogočemu netipičan još će  jednom režirati Verdija, njegova Don Carlosa. No tu je u libretu Arrigo Boito pretočio Shakespearea, kojega Spaić jako dobro poznaje,  tako da je predstava doživjela veliki uspjeh. To ističe i veliki skladatelj onoga doba Branimir Sakač u svojem osvrtu (Politika, 27. III. 1958) "Najveća zasluga za scensku realizaciju pripada, naravno, režiseru Kosti Spaiću, koji je dao u detaljima i u celini – sa izuzetkom zadnje slike – predstavu živu, dinamičnu, inventivnu, sa velikim poznavanjemi Šekspirovog kazališta i opersko-dramske tehnike. (...) U njegovoj režiji bilo je izvanredno invencioznih momenata, odličnih rešenja i sigurnosti u koncepciji scenskog pokreta, tako da njegov rad, po mnogim svojim elementima, može poslužiti kao uzor scenskim realizacijama operskih dela iz prošlosti. Ono što nam je Spaić dao u svojoj režiji bio je stil koji izvire iz poznavanja tradicije ali je sasvim podignut na stepen savremenog teatra."

Tu nakon tri opere odrađene s Mladenom Bašićem Spaić radi s Milanom Sachsom, velikim dirigentskim autoritetom onoga doba.

Uloge:  Ivan Francl (Falstaff), Tugomir Alaupović (Ford), temperamentna Janja Hanžek (Alice), kristalno čičsta Vera Grozaj (Nanetta), Tatjana Slastjenko (Ms Page), Vjekica Marušić (Ms Quickly), Piero Filipi (Fenton), Ivica Kiš (dr. Cajus), Franjo Paulik (Bardolfo) i Gregor Radev (Pistola)

"predstava se ubraja među najviša poslijeratna dostignuća Zagrebačke opere"

Djelo je išlo samo jednu sezonu, a nakon pet godina ponovno je postavljeno na scenu u povodu 150. godišnjice Verdijeva rođenja, sada s Tomislavom Neralićem u naslovnoj ulozi, kada je s tom predstavom Zagrebačka opera gostovala i u Ljubljani.  Nenad Turkalj to naziva "seriozno razrađenim teatrom komične opere" (Večernji list, 4. siječnja 1963.) te "jednim od vrhunskih dostignuća zagrebačkog opernog ansambla posebno zbog mizanscene nad kojom je bdio režiser Kosta Spaić"..."Zreli majstor Verdi, sa svojim suptilnim duhovitostima partiture, ovdje je dobio adekvatno scensko ovaplođenje, muziku pretočenu u vizualni doživljaj."

Slika 22_5 slideova

1.6 Sergej Prokofjev: VJENČANJE U SAMOSTANU, premijera 16. 3. 1959.

5 sezona – 1 (11), 2 (10), 3(3), 4 (8), 5 (1 u kazalištu, 1 gostovanje) – sveukupno 34

Spoj svega što ga zanima, veliki ansambl, referencei na tradiciju i suvremenost Spaić je pronašao u Prokofjevu koji je bio baš logičan nastavak njegovih opernih naslova. U slučaju Vjenčanja u samostanu bila je to najnovija opera koju je dotad radio, praizvedba u Lenjingradu, Kirov, 3. studenog 1946., prva izvedba u tadašnjoj Jugoslaviji, traži 15 solista, u 3 sata trajanja, prema engleskoj operi The Duenna iz 18. stoljeća, baštini elemente komedije dell'arte, burleskna satira, sliči na Rossinijeva "Seviljskog brijača", urnebesno komične masovne scene, puno presvlačenja, lažnih identiteta, u završnoj sceni traži se takozvana glass-harmonica – glavni lik Don Jerom (u zagrebu Franjo Paulik) pjeva i svira na čašama različitih razina punjenja. Scenografiju je radio Vjenceslav Richter, a kostime Inge Kostinčer-Bregovac s kojom je Spaić često surađivao. Muzikolog dr. sc. Krešimir Kovačević piše (borba, 18. III. 1959.)U izvrsnoj režiji Koste Spaića (asistent Tamara Srkulj) i slikovitoj inscenaciji Vjenceslava Rihtera dirigent Mladen Bašić suvereno je držao sve konce u svojim rukama, pa je unatoč složenosti partiture, protkane znatnim ritmijskim i intonativnim problemima, muzika iz slike u sliku tekla u stalnoj gradaciji. Tempu predstave mnogo je pridonijela primjena okretne pozornice, koju su i scenograf i režiser znali vrlo dobro iskoristiti. Režijski zahvati posebno su se mogli opaziti u masovnim scenama koje su se odvijale neusiljeno i logično, kao i u odličnoj karakterizaciji pojedinih likova. "

S predstavom je Zagrebačka opera gostovala u Beogradu i na Dubrovačkim ljetnim igrama doživjela svoju realizaciju pod otvorenim nebom. Kako piše Feđa Šehović (Slobodna dalmacija, 1. VIII. 1959.): "Redatelj Kosta Spaić iskoristio je sve mogućnosti da Prokofljevo djelo dobije adekvatan scenski okvir. Dinamičan mizanscen, brzo smjenjivanje slika, mnogobrojni duhoviti detalji u scenama s Dadiljom, kućnim muziciranjem i sl. - Sve je to pridonijelo kvalitetnoj realizaciji ove predstave. No pored sve izvrsnosti Richterove scenografije mora se priznati da ona u dubrovačkom ambijentu ne pristaje. To je, možda, i jedan od uzroka, što izvođenje "Vjenčanja" u parku Gradac nije imalo onakav uspjeh, kao predstave na "prirodnim" scenskim prostorima (...) kaže Šehović i pojašnjava na način da je "smještaj orkestra je ometao preglednost scene. " 17. 5. 1961. predstava je izvedena kao prva od čak 7 opernih izvedbi na 1. izdanju Muzičkog biennala Zagreb

Slika 27-2 slidea

1. 7 Sergej Prokofjev: opera "Rat i mir"

premijera: 20. 11. 1961.

2 sezone: 1 (9), 2 (6) – sveukupno 15 izvedbi

Najveći zalogaj Zagrebačke opere i svakako najveći posao, opera prema slavnom Tolstojevu romanu traži čak 72 uloge (od kojih su 55 pjevačke, ostale statisti), za glavne se radilo s dvostrukom, pa čak i trostrukom podjelom kako bi se izbjeglo otkazivanje uslijed bolesti, praizvedno 1946. u Lenjingradu, prva izvedba u Jugoslaviji, naravno, i četvrta izvan Sovjetskog saveza, nakon Sofije, Firenze (Maggio Musicale Fiorentino) i Venecije (La Biennale Musica). Svjetska javnost usredotočena na događaj. Prva Spaićeva operna suradnja s Milanom Horvatom, s Mirkom Klarić kao Natašom, Josipom Gostičem kao Pjerom, Franjo Petrušanec (samo 22 godine) kao Kutuzov... Jedno od najtežih i najsloženijih zadataka koje je Zagrebačka opera u devet decenija svog postojanja trebala da riješi (Večernji list, nemam datuma...potpisnik: "A. R.), operni spektakl godine, sedam mjeseci svakodnevnih pokusa...U beogradskim Večernjim novostima (20. XI. 1961. H. Kreutz navodi: zahvaljujući rotaciji scene i kulisa (scenograf Zvonimir Agbaba) koje se ravno spuštaju na pozornicu, omogućeno je kontinuirano izvođenje prizora, pa se radnja odvija kao na filmu. "Upravo koliko je potrebno da se zavjesa spusti i digne, a to je jedva tridesetak sekundi, dovoljno je da se izmjeni čitava slika." (...)" Za pojedine kostime proizvedena je specijalna svila. Režija je ovdje zaista obavila velik posao s obzirom na broj uloga i na niz masovnih scena. U operi smatraju da je to dosad najinteresantniji rad koji je kod nas ikad učinjen na području režiranja opere.(...)"Na kraju još jedna zanimljivost: svi troškovi ovog velikog opernog spetakla nisu veći od uobičajeniih troškova izvedbe jedne veće opere. Razlog: obilno je iskorišten bogat fundus kazališta.

Prvi osvrt u inozemnom tisku na jednu Spaićevu opernu režiju donosi prestižni "The Times" kreator općeg javnog mišljenja čiji je dopisnik bio u Zagrebu na jednoj od izvedbi (tada je dirigirao Jovan Šajnović), što prenosi Telegram (A. R., 22. XII. 1961.): "Prišavši djelu na polurealističan način, Kosta Spaić je postigao izvedbu značajnu zbog dinamičnog zanosa, a istovremeno lišenu meteža i banalnosti. Služi mu na čast što je završni prizor opere koji je kombinacija svačijeg nacionalnog praznika bio gotovo uvjerljiv u okviru jedne operne izvedbe. U prvom dijelu večeri Spaić je stavio interprete u vremenski označene kostime i dekor (atraktivno izvedene od Inge Bregovac i Zvonka Agbabe) i vodio ih po tradicionalnom, simetrijskom uzoru i grupacijama. U drugom dijelu, gdje priroda opere dopušta redatelju više slobode, Spaić je postigao uzbudljive rezultate krutim 'marcato' aranžiranjem mase ljudi i raštrkanim, mučnim maršom na povlačenju iz Moskve. "

/Slika 29-6 slideova/

1.8 Dmitrij Šostakovič: Katarina Izmajlova/Lady Macbeth Mcenskog okruga, premijera 7. 1. 1964.

2 sezone - 1 (8 u kući, 2 u Napulju, 1 u Amsterdamu, 1 u Den Haagu), 2 (8 u kući, 1 u Ljubljani) – 16 u kući, 21 sveukupno u 2 sezone

- 3. sezona nigdje, 4. obnovljena samo za gostovanje u Genovi – 3 predstave – 25, 27. i 29. III. 1967., 1. obnovljena 1977. za gostovanje u Beogradu (?!)

25 izvedbi sveukupno

Spaić se u Katarini Izmajlovoj, što je naslov prerađene verzije opere Lady Macbeth Mcenskog okruga koja je nakon praizvedbe 1936. pala kao žrtva Staljinove cenzure, našao u središtu povijesnog događaja glazbenoscenskog života na ovim prostorima. Zanimljivo je da je pet godina ranije sam ravnatelj Zagrebačke opere, Ivo Vuljević pisao direktno Šostakoviču da želi u zagrebačkom HNKu među prvima izvesti novu verziju opere, s obzirom da je ona stara postavljena u režiji Margarete Froman odmah nakon praizvedbe u Moskvi. Šostakovič je odgovorio da će nova verzija biti prvi put izvedena u Lenjingradu, pa da će kazalište Kirov potom poslati sve potrebne materijale, partiture i klavirske izvatke u Zagreb. Kako partiture nisu stizale, pisao je Vuljević ni manje ni više nego Nikiti Hruščpovu, predsjedniku sovjetske vlade i za dva mjeseca stigao je odgovor da će novu verziju opere najprije izvesti ne Lenjingrad kako je rekao Šostakovič, nego Moskva i to ne Boljšoj, nego teatar Stanislavskog i Nemirovič-Dančenka (8. siječnja 1963), pa tek onda da može i Zagreb doći na red. I došao je, godinu kasnije. U međuvremenu, prije Zagreba dogodila se izvedba u londonskome Covent Gardenu i to u režiji našeg Vlade Habuneka i scenografiji Božidara Rašice, koji su prethodno u istom kazalištu radili vrlo uspjelu Musorgskijevu Hovanščinu. Dakle Zagreb je dobio priliku za treću izvedbu kojoj je također nazočio sam Šostakovič, stigavši u Zagreb preko Beograda gdje je iz Moskve putovao vlakom 48 sati, radovao se zagrebačkoj izvedbi jer je desetak godina ranije, točno 1955. kada je boravio u Pragu, ansambl Zagrebačke opere gledao u izvedbi zahtjevnih primjeraka suvremenog glazbenog kazališta, Brittenovog "Petera Grimesa" i baleta "Posvećenje proljeća" Igora Stravinskog, što mu se jako svidjelo. Stigao je u Zagreb dan ranije, na generalnu probu, koju je odgledao i dao komentare poput onog legendarnog o krivom prstometu na trećem pultu sekunda, ali i prigovor na režijska rješenja nekih prizora, konkretno onoga u krevetu za kojega je smatrao da je previše erotiziran, što se moralo promijeniti za premijeru iduće večeri. Kosta Spaić je za razliku od prethodnih režija, ovdje za medije mnogo govorio o svojem radu na ovoj operi, naglašavao je "oblikovanje muzičke fraze koja je cijela u službi oblikovanja karaktera i situacije. Zapravo je problem: kako scenski ostvariti dimenzije tragedije, a izbjeći sitno realističku dramu (...), u svojem je radu tragao za novim "pjevačko scenskim-izrazom, gestom, koreografijom i scenografijom (prva suradnja sa Zlatkom Bourekom)...te pronašao scensku muzičku značajnost pojedinih situacija, učinio vidljivom unutarnju dimenziju lika te, što je osobito teško, probudio simpatiju za ženu-ubojicu. " (Vjesnik, 7. I. 1964, D. Erceg). Zagrebačka opera nakon Zagreba, gostuje s Katarinom Izmajlovom u Napulju, te po nizozemskim gradovima.

Slika 35 – 1 slide

1.9 Petar Ilijč Čajkovski: Pikova dama, HNK Zagreb, 30. svibnja 1966. - obnova

1 sezona – 5 izvedbi

Spaić je postao najtraženiji redatelj što se tiče ruskih opera, pa ga se angažira i za razna popravljanja postojećih predstava. Nemamo puno podataka o operi Pikova dama, njegovu jedinom susretu s Petrom Iljičem Čajkovskim, riječ je o sezoni 1965-66,  u istoj sezoni do 1. ožujka 1966. u kazalištu ide predstava u režiji Hinka Leskovšeka i onda odjednom pri kraju sezone, krajem svibnja, obnovu radi Kosta Spaić!!! /s Zvonko Agbaba, scenografija, Inga Kostenčer, kostimi, dirigent Boris Papandopulo

1 sezona se igrala (4 u kući, 1 u Grazu) – sveukupno 5 izvedbi

Petar Selem se na to osvrće u Telegramu od 10. lipnja 1966. (Od realnog prema fantastičnom)

"Fantastično izlazi iz realnog. To potvrđujei ova izvedba opere čajkovskog na zagrebačkoj sceni. Njena najbolja mjesta bila su ona gdje je ostvaren taj put, gdje je realni podatak dobivao fantastične posljedice.  U tim su se relacijama kretala i najbolja mjesta ne sasvim ujednačene režije Koste Spaića (...detaljna analiza scenografije i nastavak...) Kao što je Agbabina režija nabolja tamo gdje je ostvarila put od realističnog prema simbolu, tako je i Spaićeva režija dosegla najbolju umjetničku mogućnost na mjestima gdje je nadrastala realna zbivanja. (...) Dokazujući uz put da operna režija nije, kao što neki tvrde, nikakvo mehaničko dešifriranje partiture, već nadgrađivanje jednog svijeta, prizori oko grofice napravili su mogućim i onakav lik grofice kakav je zamislio Spaić i kakav je magistralno odradila Marijana Radev. Bez cijelog tog okolnog komešanja, bez tih živih prikaza što se oko nje opleću, hipertrofirana, barokno uzbuđena gluma Marijane Radev bila bi teško prihvatljiva: međutim, u cjelini režijske ideje i stil koji bi sam po sebi izgledao prošlim, poprimao je umjetničko značenje, postajao je slika življenja što se određuje i što postoji samo u odnosu prema prošlosti.

Slika 36-1 slide

1.10 Giacomo Puccini: La Boheme, premijera 28. 04. 1967. u Domu JNA

2 sezone – 1(8) i 2 (7) – sveukupno 15 izvedbi

Uz Verdija i Prokofjeva, Puccini je omiljeni autor Koste Spaića,  ovo je drugi susret s njegovom operom, nakon druge operne režije i jednočinke Gianni Schicchi, no ne i posljednje put jer će njegovu Toscu režirati u Splitu. Prva suradnja s dirigentom Nikšom Barezom., no djelo je imalo nesreću što je postavljeno na zamjenskoj pozornici Hrvatskog narodnog kazliašta, u doba njegove obnove, u Domu JNA, gdje se Spaić uvelike žali na lošu akustiku i uvjete rada, kaže u jednom intervjuu da "Dvorana čije gostoprimstvo uživamo nije najpogodnija za mozaične strukture partiture". (Vjesnik, 25. 04. 1967) Premda je riječ o jednojd najpopularnijih opera s velikom tradicijom izvedbi u zagrebačkom HNK, produkcija nakon 15 izvedbi se skida s repertoara i nije ušla u obnovljeno kazalište. Nema kritika.

Slika 37 – 2 slidea

/1.11 S. Prokofjev: Zaljubljen u tri naranče, premijera: 4. 10. 1970.

- 8 sezona, neke preskočene – 1 (9 u kući + 1 u Beogradu i 5 u Veneciji La Fenice), 2 (6), 3 (0), 4 (0), 5 (2), 6 (1), 7 (0), 8 (1 u Beogradu) – sveukupno 25 izvedbi

Kod Prokofjeva, sada već treći put režira jednu njegovu operu, Kosta Spaić je najviše "kod kuć"e: tu ima prostora za kazališnu igru, detaljno razrađivanje dramatike, režiranje glazbe koja je dovoljno dinamična i kazališno promišljena da mu pruža široke mogućnosti. Djelo je prvi put izvela Zagrebačka opera, premda ga je zagrebačka publika vidjela na gostovanju Ljubljanske opere 1953.. Dirigirao je ponovno Nikša Bareza, scenografiju napravio Dubravko Deželić, kostime Inge Kostinčer. Gostovanja u Beogradu, Ženevi i čak 5 izvedbi u Veneciji u kazalištu La Fenice na La Biennale Musica. Spaićevu režiju objeručke prihvaća publika i kritika svih naraštaja, zadovoljeni su i vrlo zahtjevni, nikad sasvim zadovoljeni kriteriji, mladog novinara Vjenika Igora Mandića (5. X. 1970) koji piše "Scenska igra neodoljivo veže oko zahvaljujući bogatoj mašti redatelja Koste Spaića. Fina persiflaža scenskog mehanizma i same operske strukture i duha (što je sve zacrtano kod Prokofjeva) pod Spaićevim se uputstvima razbuktala u kovitlac hitrih, sjajnih, spretnih i duhovitih preobrazbi. Neprekidno narušavanje scensko-operne iluzije ostvareno intervencijama "scenskih pomagača" (neke vrste "zannija"), pravi je šok za našu konvencionalnu opersku kulturu, a istovremeno i sjajan teatarski domet. " Nenad Turkalj(Vešenji list, 6. X. 1970) kaže za režiju da kongenijalno produžuje žaoke kompozitorovih uboda, ostajući u okviru jedne čvrsto zatvorene cjeline. Suvremena odjeća i burleskno stilizirani kostim, ambijent filmskog studija koji je barokni okvir teatra pretvorio u kulisu, te onaj tipično spaićevski koloplet ideja i kojekakvih aluzija – sve je to bilo uskovitlano u ležernom toku predstave koja je maksimalno angažirala cjelokupni ansambl, posebno odlično raspoloženi zbor, i iskoristila tehniku obnovljene pozornice.

O toj predstavi piše i vodeći operni njemački časopis Opernwelt čiji je dopisnik bio u Zagrebu, a predstava mu se najviše svidjela zbog"duhovitosti i suhog humora Koste Spaića koji je tu muzičku priču učinio zabavnom za oko i uho".Doktor Krešimir Kovačević u Borbi (6. X 1970) spominje Spaićev totalni teatar u kojemu svi protagonisti glume i pjevaju zajednički u koncepciji jedinstvene ideje.

Slika 39-1 slide

1.12 G. Bizet: Carmen, premijera 26. 04. 1972.

6 sezona: 1 (8), 2 (11), 3 (2), 4 (0), 5 (3), 6 (3) – sveukupno 27 izvedbi

Stigli smo i do Carmen, najpopularnijeg naslova u opusu opernih režija Koste Spaića koje se nije svidjelo publici ni kritici, kako to piše Jagoda Martinčević. "Kritičari su ponajviše prigovarali scenografiji Berislava Deželića, pomanjkanju ambijentalnosti kakvu Carmen traži." Spaić ovdje stvara suvremenu Carmen,  dakle svojega doba, A Tomislav Golanić u Telegramu (12. V. 1972) u ovom tekstu naslova "Carmen bez ruže" kaže "Spaićeva permanentna težnja da operu što je moguće više oslobodi balasta banalnih konvencija, morala je u sudaru s "Carmen" doživjeti mimoilazak duha djela. "Carmen" je, naime, jedna od rijetkih opstalih opera koja se gotovo do kraja miri sa svim šablonama i preskriptima, bez ikakvih pretenzija da zbog nezadovoljstva prividnom dostatnošću govora konvencija krene prema slobodnijem prostoru na kojega smo manje naviknuti. (...)Ne postoji nikakva podudarnost između scenografske obradbe scenskog prostora i Spaićeve težnje za prirodnom spontanošću pokreta. Scenograf Berislav Deželić do kraja je mimoišao Spaićevu koncepciju scenskog privida. (...)Jedino kostimi Inge Kostinčer svojom decentnom jednostavnošću nisu ometali iskazivanje onog tipičnog flavoura koji bi morao biti osnovni cilj svake scenske realizacije te delikatne opere.(...)diletantnska i neadekvatna rasvjeta Aleksandra Augustinčića niti dobro ne osvjetljuje, a kamoli stvara ugođaj. (...)Čini nam se međutim da je Spaić ovaj put vrlo brižno razgraničio cehovski mu pripadajući dio posla i da je iskustvom dobrog zanatlije kovao obruče za bačvu koju nije ni vidio. Ruža Pospiš Baldani nakon što je obišla svijet stigla je sa Carmen i u Zagreb, a uskoro će u toj predstavi nastupiti i jednako slavna Biserka Cvejić. Uskoro ćemo vidjeti i tu predstavu

Slika 40 – 1 slide

1.13 I. Malec: Victor Hugo – jedan protiv svih, premijera: 28.09.1972.

Stvaranje novoga djela, o kojemu smo slušali u prethodnom izlaganju

/u međuvremenu....I. Kuljerić: Moć vrline, praizvedba 8. svibnja 1977. MBZ u HNK

Večernji list, 6. V. 1977. piše: S.E.

naslov: Operni prvijenac Igora Kuljerića

- praizvedna 8. svibnja 1977. na Zagrebačkom muzičkom biennalu

Nadahnut idejom i estetskom vrijednošću djela suvremenog pisca, akademika Mirka Božića, libreto za Kuljerićevu operu, prema Božićevoj noveli "Kipić", napisao je mladi beogradski umjetnik Dejan Miladinović koji je ujedno i redatelj predstave, Kosta Spaić – umjetnički rukovoditelj /

Slika 41-1 slide

1.14 G. Verdi: Don Carlos, 20.06. 1978.

- 4 sezone: 1) 77-78 (4), 2) 78-79 (7), 3) 79/80 (3), 4) 80-81 (3) – sveukupno 17 izvedbi

Velebna raskošna produkcija, o kojoj također piše Jagoda Martinčević, prva je operna suradnja Koste Spaića i njegova čestog suradnika švicarskog scenografa Georga Schaeffera, te prva suradnja s kostiimografskim tandemom Dijana Kosec-Bourek i Ikom Škomrlj, prva opera koju radi uz maestra Miru Belamarića. Tih dana o režiji se piše gotovo ništa, jedva da se spominje redateljevo ime, samo se piše o pjevačima. Možda nova tendencija, možda i dobar znak da režija ničim nije smetala. Za tu produkciju Vladimir Ruždjak napravio novi hrvatski prepjev opere, kako bi vokali bili više u sk p aladu s glazbenom logikom. Izvedena najpopularnija verzija opere, od 7 postojećih, ona najkraća u 4 čina. Kako kaže Nenad Turkalj (Večernji list, 5. VII 1978) Don Carlos puni kuću, a o samoj redateljskoj koncepciji najviše možemo saznati  iz pisma upušenom somenutom švicaskom scenografu Hansu Georgu Schaeferu: "Mauzolej je uvijek prisutan, bez obzira na to što se radnja odvija i u vrtu (molim bez fontane!) u dvorskom uredu ili u tamnici. Priča ne smije biti ispričana prostorno ilustrativno, kao niz stvarnih slika, nego prikazana kao strasna igra ljubavi i moći uz mračnu prisutnost smrti"

Slika 42-2 slidea

1.15 I. Zajc: Nikola Šubić Zrinjski, premijera: 13.04.1982.

11 sezona; 1 /81-82(10), 2 /82-83(13), 3/ 83-84 (10), 4/84-85 (4), 5/85-86 (4), 6/86-87 (9), 7) 87-88 (5), 8) 88-89 (10), 9) 89-90 (12), 10) 90-91 (11 u  kući, 1 gostovanje), 11) 91-92 (15) – sveukupno 104 izvedbe,

-  prethodno je bilo 11. uprizorenje te opere u Zagrebu, zadnjih nekoliko uprizorenja režirao je Vlado Habunek

- ključna suradnja s Lovrom von Matačićem u radu na predstavi.

Evo, stigla je i boja na fotografije. Posljednja Spaićeva operna režija u Zagrebu, najizvođenija i najdugotrajnija. Jedna nacionalna opera., kaže Kosta Spaić, politička, koju  je lišio lažnog romantičnog nacionalizma. Predstava postavljena u čast 150. godišnjice skladateljeva rođenja. Svi su oduševljeni njegovim redateljskim rješenjima masovnih scena, ali oko naglašenijih Turaka kritičari lome koplja. Kako piše Branko Magdić (Večernji list, 16. 4. 1982.), "Redatelj Kosta Spaić odlučio je proširiti ulogu Zrinskog i cijelog sigetskog (hrvatskog) življa stvorivši tako na izvjestan način uopćen lik vođe jednog naroda protiv Turaka. I sve bi to bilo u redu (pa čak bi se moglo proglasiti i novom režijskom koncepcijom) da ta "diskretna" redateljska provedba nije dovela do prenaglašenog akcenta na tzv. "turske" scene (od kostima do scenskog pokreta). Najveću zabunu stvorila je kostimografija Diane Kosec-Bourek i Ike Škomrlj čija je vizualna dimenzija prilično bila nedefinirana. A ako bismo se i mogli složiti s predloženom redateljskom koncepcijom obogaćenom zanimljivim likovnim dijaprojekcijama (Branko Hrkač i Vladimir Pondelak), scenografijom Berislava Deželića, kao i principom mijenjanja "scena na sceni" (pokretna bina)" I Jagodu Martinčević-Lipovčan koja slavi spektakularni prizor Zakletve na rotacionoj sceni gdje dolaze jedan po jedan pjevač i grade nezaboravnu kompoziciju, smetaju turske scene, odaliske, hrvači i hodža. Spaić u intervjuu za Start (Vladimir Cvitan, 24.04. 1982) otkriva da je Zajc turske motive preuzeo posredno preko bečke klasike, iako su mu Turci tada bili nadohvat ruke, već u Cazinu i Velikoj Kladuši, te je u izjednačavanju snage scena Hrvata odnosno Mađara i Turaka želio upozoriti upravo na taj kulturološki fenomen skladateljeva doba. Lovro von Matačić je o suradnji Kostom Spaićem na toj operi rekao: "Smatram da mogu procijeniti vrijednost neke predstave jer sam radio recimo s velikim Wielandom Wagnerom čak sedam opera u Bayreuthu, a onda s Guenterom Rennertom i drugim velikim svjetskim redateljima. Ovaj Zrinjski zacijelo je logično i suvremeno postavljen". Zaključit će i Jagoda Martinčević nakon mnogo godina, u tekstu 2004. u monografiji Koste Spaiću da je "njegov Zrinjski do danas apsolutno najbolje i najljepše ostvarenje kultne hrvatske opere. I redateljev možda najosobniji rukopis, unatoč svim vrednotama a i hvalospjevima koji su popratili njegove realizacije ruskih opera."

Slika 44 – 1 slide (kraj)

U napisima o njegovim režijama posebno bih izdvojila ocjenu Nikole Batušića:

"Premda je režirao niz tradicionalnih belkantističkih stranica operne literature, Spaić je u operi postigao svoje najveće uspjehe u onim djelima gdje je i libretom i glazbom mogao stvarati takvu scensku napetost koja je njegova pjevača prisiljavala na posvemašnju preobrazbu. Nije to više bio poznati prvak ili razvikana primadona, od kojih se očekuju samo bogati registri njihova glasovnoga aparata, nego su pod njegovom rukom upravo česti bezlični pjevački korifeji postajali junaci glazbenih drama." (...)"Opera u Spaićevoj viziji i realizaciji nije više scenska parada, nego u iskonskom značenju pojma postaje drama per musica" (Nikola Batušić: Umijeće inscenacije, monografija Kosta Spaić, Kapitol Zagreb 2004.)

- I na poslijetku ćemo Spaićevu opernu režiju i doživjeti na snimci, koja tek djelomično daje dojam predstave. Kosta Spaić nije bio ljubitelj televizije – (Dalibor Foretić u tekstu o "Kosta Spaić" Vjesnik, 25. VII. 1970.) - "Kazalište ne može živjeti bezličnošću medija našeg doba" – za 70-ete kad je to napisano u prvom je redu to televizija.

Emitirat ćemo na poslijetku ulomak iz Spaićeve jedine operne režije koja je proglašena neuspjehom, Bizeove Carmen, kako bismo na najslabijoj karici osjetili snagu njegova redateljskog rada...vidjet ćemo nekoliko minuta sa samoga kraja predstave, prizor završnog sukoba Don Josea i Carmen u tumačenju tenora Stojana Stojanova i mezzosopranistice Ruže Pospiš Baldani, pred orkestrom HNK na reprizi 1976. je Lovro von Matačić. Ruža pjeva na francuskom, a Stojanov na hrvatskom, što je bilo uobičajena pojava u opernoj praksi onoga doba, znalo se pjevati i na tri jezika.


http://www.eho.com.hr/news/medunarodni-simpozij-o-istaknutom-hrvatskom-kazalisnom-umjetniku-kosti-spaicu-13-14-listopada-hrvatski-centar-iti/14096.aspx


46
Kategorije: Kazalište
Developed by LELOO. All rights reserved.