Autor: Nada Far
Datum objave: 16.05.2018
Share


KRAJ

.....Ono je neumitno sudilo i njoj i njemu.

Htjela ga je zadržati pored sebe i nije ga htjela.

Pustila je vremenu da presudi. Ono je neumitno sudilo i njoj i njemu.

Njima.

Trenutci u kojima spoznaješ da stabilnije voliš i da jasnije sagledavaš one pored sebe, kad zaljubljenost projuri zajedno s godinama.Većina tvrdi da nakon tri godine ona isčezava.Kod nje  se nešto zadržala!?

Navikla je i dopuštala mu da je gnjavi nevažnim i opetovanim temama, da joj krade snagu i pametnije upotrijebljeno 'netom prohujalo s vihorom'.Dopuštala je da ju suspreže, zaustavlja u letu, u vedrini, u vjeri da može imati oboje.Lupkala je stopalom ispod stola i kao prvašić podizala dva prsta da dođe do riječi, da ga zamoli da skrati…

Mrklim pogledom obrušavao se na njene nijeme molbe vičući:“Ne prekidaj me!Uh od tebe će me zaboljet' glava!“

Umotala ga je u papir, nježniji od paperja i čekala…

Čekala, a on nije prestajao.Samo se nadovezivao i nadovezivao…

Ugnjetavao monologom.

Poludila je i jasno mu dala do znanja da je kraj.KRAJ napisan velikim slovima, koja su se nehajno ljuljuškala na gradskim izlozima, na staklima naočala slučajnih prolaznika, u vodoskoku i gotovo u svakom oku.

Praznina je praznila svaki pogled i svaku sjenu ogrćući je tugom.

„Znate li kako izgleda tuga?“ čula je jednu musavu djevojčicu,prolazeći pored parka…

Stvarno? Kako izgleda?Gdje odlazi kad  na trenutke popusti?Ima li svoj dom?Razmišljala je polagano podižući od tuge otežala stopala.

Znala je da ga ne smije nazvati.Ni susresti.Bojala se da ne izgubi dostojanstvo, pa je svjesno  izabirala druge putove i čvršće stiskala tugu poput najsjajnije duge, poput dobro odabrane vjere.

Nije znala da će proći desetljeće, dok se ne uvjeri da za nju  nema razloga.

U tom desetljeću mnogo je naučila o sebi.Izgrađivala se uz drugačije ljude.Putovala.Upoznavala nove svjetove i obzore.Ponekad bi osjetila u cvrčkovom pjevu titraje tuge i bila još tužnija.Mislila o vremenu u kojem ga je ostavila i odgurnula na marginu, hodajući širokim bulevarima i trgovima prepunim zadovoljnih lica, zaigrane, glasne djece i rascvalih balkona.

Cijeli svijet bio joj je na dlanu, a nije ga osjećala.

Bila  je tužna.

Prijateljice su joj govorile da se zaustavi, okrene oko sebe i prestane uživati u kažnjavanju.Sve oko nje cvate i pjeva, a ona se zavlači u mračne kutke  kao da se boji ljepote.

Poslušala ih je jedno jutro, posve obično jutro.

Pospremila je tugu u najudaljeniji kut obećavajući si da ju nikad neće povući za ruku.

Neka tamo zauvijek ostane!

Nije kraj, kad ga odredimo, pa tako ni njen  nije bio.Pojavio se nenadano i  rekao joj da se nije promijenila.Nije mu vjerovala,ali se prisjetila Tomasa Manna i  misli  kad kaže da se vrijeme čekanja ne računa, da se onda ne stari.No istodobno se ne doživljava, sve odlazi u prazno jer se zapravo čeka.Ona je doista čekala;da tuga odustane, da se uvjeri da je dobro postupila ili da se nešto promijeni.Da sam život donese rješenje, ma kakvo bilo.

Nije  bio isti, ili je ostao isti s dodatkom čangrizavosti.Nije bila na čisto što je od toga  točno.

Treperila je poput cvrčkovih glasnica , shvaćajući da je kao utopljenik izronio i poljuljao joj mir.

Pričao je bez zadrške i uljepšavanja, kako je punih pet godina radio na oblikovanju žene, s kojom se na kraju morao rastati.Nije ih povezivala ni jedna struna:ni emocija, ni tjelesnost, ni poštovanje…Razmišljala je o njegovom ocu, kojeg je odbacila žena čiju je djecu odgajao, dok za njega nije pitao.Umro je posve jadan i sam.Stresla se otresajući sumorne misli…

Prvi put ga je slušala  bez prekidanja,poluotvorenih usta,zahvaljujući nebesima da se to usudila napraviti.Ni trunku se nije promijenio.I dalje je vodio monologe, a sada podebljane ogorčenjem i razočaranjem.On ništa nije tražio, a sve davao…a ona to nije prepoznala?!Niti se mijenjala.Na koncu se on milom ili silom morao mijenjati!

Kad ga nije imala snage ni vremena to naučiti, naučila ga je neka druga…I uzela mu lovu.

Kako teško naučena lekcija na vlastitoj koži!

Gledala ga je i sve više uviđala svoju desetljetnu zabludu.Izgradila mu je hram u svojoj glavi i godinama tugovala, ne shvaćajući uzaludnost.Dobro je da se kraj  događa onda kad se mora dogoditi.

Kad se doista dogodi, pitamo se gdje nam je pamet bila?!

 

178
Kategorije: Književnost
Developed by LELOO. All rights reserved.