Sunce se polako uzdizalo i razigranim, toplim zagrljajima sljubljivalo sa svima koji su to dopuštali. Smiješila se pakirajući i odlazeći na otok djedova i djetinstva.Veselila se susretu s roditeljima koji su je željno očekivali,prvom ljubavi,prijateljicama koje su je godinama dočekivale hvaleći se još jednim djetetom,novim domom,vinogradom i barkom…Klimala je smiješeći se i nadajući da će i ona sljedećeg, ah kad će to ljeto, doći s muškarcem.Odguravala je prilike,opravdavajući se da je još mlada ,da ima puno posla, da kuću treba završiti,da sve ima svoje vrijeme…Kuća koju je godinama stvarala izrasla je u žutu ljepoticu na brdu iznad Kuta i pretvarala se u spomenik prohujalih vremena.S prozora je gledala u trajektno pristanište i ogrnuta zborom cvrčaka osluškivala.Ritam dana mjerio se s dolaskom i odlaskom trajekta. 'Otočke ćakule' svim su osjetilima bile usmjerene na bijelu grdosiju.Na osunčanim,toplinom ogrnutim terasama ispijale su se kave i prepričavale 'kapetanske priče', a sve se kretalo oko vremenske prognoze, obavijesti o vjenčanju ili sprovodu i pokojeg 'furešta'.
„Hoće li bura, koje jačine,oli neće, i hoće li bijela grdosija'moć pristić'?“bilo je pitanje svih pitanja.
Mirisi smilja i bosilja oplahivali su veliku terasu s koje se širio pogled na morsku pučinu, stvarajući idiličnu sliku s okusom soli.Slanoća joj je isušivala usta pri pomisli da njena prva ljubav ima troje djece, ženu i restoran, da joj prijateljice već čuvaju unučad i 'nemadu vrimena'.Tu i tamo popiju kavu na brzaka, jer se 'žure u spizu i ručak kuvat'…U' zlatnoj je krletki 'preplitala prebrzo prohujalo vrijeme,u kojem nije vidjela sebe.Malo misto,koje se u ljetnim mjesecima pretvaralo u raj na zemlji,nije ništa nudilo.Pokoji put bi se otisnula na obalu,uživala u vrevi grada,a onda čula roditeljske vapaje:'Kad ćeš se vratit?!'
Imaju samo nju.
I ona njih.Od malena odgajana da starije treba poštivati,pognula je glavu i prvim se trajektom vraćala.Gledala je u jezičak vage koji se nije pomicao od sredine,svejedno s čije strane.Ni amo, ni tamo.U njihovoj je zaštiti pronalazila opravdanje i sigurnost.Kad su je svi drugi izdavali,oni su joj pružali podršku, grlili je.Ma što bilo.Usamljenost ju je vodila u pogreške,kad je za osmijeh i lijepu iluziju otplaćivala tuđe kredite,kad se odrekla neplanirane trudnoće za koju je znala da će biti samohrana majka,kad je donijela odluku da ide u rat…Sve se to preduboko zarezivalo,a vrijeme gutalo prilike.Nenadano ju je sustigla prijevremena mirovina, jer se velika i uspješna firma morala 'restrukturirati' i osloboditi onih koji su je godinama stvarali,da bi se što bolje prodala,a neki dobili veće provizije.
Gledajući u more i brazde koje trajekt reže,osjećala se izdano i umorno.Hrlila je u zagrljaje roditelja.U sigurnu luku.Nije shvaćala,a da sam joj to tada rekla ne bi prihvatila da je izabrala da bude žrtva.
Majka se razboljela i brzo umrla,a ona ostala s ocem.Bila mu kćerka, društvo, kuharica, njegovateljica i žrtva.Uverio ju je, a ona se opravdavala se da je on jedini koji joj je sve u životu pružio, pa sad je na njoj red da mu to vrati…Od silnog napora i dizanja bolesnog oca, sustigle su je štake.Otok nije nudio rehabilitaciju,ni rješenje.Kuća je bila balans,koji ju je vukao na dno.Nije se mogla prodati,a ona prihvaćala da bude živa zakopana.Bez rodbine,koja je vrebala svoj trenutak,prijatelja koji su imali svoje živote,mladosti koja je odlepršala,propadala je.Noćima nije spavala,a otac koji je po danu bio jedna osobnost,noću se pretvarao u vampira koji ju je budio svakih par minuta.Neispavanoj i umornoj od života,kad je mislila da nema dalje,kad se otac u kolicima htio obrušiti sa stepenica,a ona ga klečeći i plačući molila da se zaustavi,da će i ona za njim,stigla je ponuda za prodaju kuće.
Zlatna krletka je dobila novog gazdu.
Odlazeći nije se osvrnula na propupale magnolije ,ni vrt koji se budio.S bijelog je trajekta posljednji put pogledom tražila Kut i brdašce sa žutom kućom.Gradeći je,ni u snu nije pomišljala da će ju nakon punog desetljeća napustiti otupjelih emocija, gotovo bježeći.
Smjestila se zajedno sa ocem, koji je naricao da će bez nje umrijeti, u dom.Mislila kako će se konačno moći naspavati i odmoriti.To bi tako i bilo da nije dopustila da je osjećaj odgovornosti pretvori u nepopravljivu žrtvu koja ništa ne može.Ne može ići na terapije,na kavu, u kupovinu, jer je on zove i preklinje da ga ne ostavlja.Da bi u drugom trenutku sve oke sebe vrijeđao i maltretirao da ga stave u hodalicu, da on hoće hodati, živjeti.Tek mu je devedeset i prva…Uzaludna su bila uvjeravanja osoblja da ne smije,da će kost popustiti,da će trpjeti bolove i da mu neće moći pomoći…Urlao je da valjda on zna što može,a što ne može.Neće njemu nitko govoriti da mora mirovati, ležati…Osovili su ga na noge,kad nije ispuštao zvonce iz ruku, kad je vikao na sve što se micalo,pokazivalo znakove života.Krv je pljusnula iz otvorene rane,a on sve proklinjući negirao.
Gledala sam je i znala da u takvom stanju svijesti neću puno postići, jer ljudi ne vole one koji im govore istinu.Nježno sam je uvjeravala, bojeći se da mi nakon pola stoljeća ne zalupi vrata,da bez terapija neće odbaciti štake, da je život za nju još tu, da joj je odškrinuo vrata nudeći joj šansu pa zašto je ne prigrli,ne zgrabi ?Zašto se ne izbori za sebe?Nije me čula.Neprestano je ponavljala da ima samo njega,da će ga otpustiti iz doma i da će joj opet pasti na teret, a ona više ne može…
Grlila sam je plačući od nemoći.
Danas me je nazvala da je otišla na masažu,da će ići na terapije,ako ikako bude mogla...Smiješila sam se znajući da je napravila prvi korak koji će je vratiti među žive.Da ne bude samo živuća,već da svjesno živi i upravlja svojim danima i godinama.Životom.Da poruši barijere stvorene u glavi koje su je predugo sputavale.
Glasno sam se smijala,plešući na kiši.Ljudi u prolazu čudno su me promatrali,a meni je bilo svejedno.Plesala sam ozarenog lica na kiši koja je sve jače padala, kao da se trudila da otvori sve krletke i ispere mnoge zablude.