SVJETSKI RAT
http://www.zarez.hr/clanci/krleza-i-prvi-svetski-rat
Krleža je bio veliki poklonik narodne književnosti svih iščezlih, ali i postojećih naroda. U ovim, nazovimo ih, zapisima usmenih predanja, neprekidno se ratovalo. Ratove nije izazivalo pučanstvo, nego oni u svjetovnoj, kasnije i crkvenoj vlasti, i oko nje. Pučanstvo je nasilno tjerano u bitke, i nije imalo što braniti, robovalo je i pod svojim vlastodršcima, robovalo je i pod onima koji bitke i teritorije dobijaju. Po Krleži, jedna stvar je u svemu tome onda bila dobra. Vojsku su predvodili vladari, sa svojim plemićima i plaćenicima, a narod je bio “na repu”, naoružan svojim alatkama, motikama, ašovima i vilama.
Razvojem društava, i uvođenjem obveznog vojnog roka, slika se mijenja. Ratove i dalje izazivaju oni na vlasti, sad više u svjetovnoj, manje u crkvenoj, ali ne predvode ratnike. Ostaju u svojim dobro čuvanim dvorcima, a ako krenu u rat, na dobro čuvanom su “repu”, po “šumama i gorama svojih zemalja ponosnih”.
Kad se vojska povlači, tada budu na čelu kolone, vojska gine braneći ih. Vlastodršcima obično ne bude ništa, postaju ratni zarobljenici kojima u zarobljeništu ništa ne fali, ako prije toga nisu pobjegli iz zemlje, tražeći zaštitu na dvorovima ili u samostanima država koje nisu sudjelovale u tom ratu.
Biti na strani one zemlje koja nije izazvala rat, koja je napadnuta. I tada se može u rovove. Ako napadnuta zemlja bude porobljena, a vratimo li se “živi i zdravi” s bojnog polja, onda porobljivačima zagorčavati dane kroz neprekidne “anarhističke” akcije, počevši od ispisivanja parola po zidovima državnih institucija, uzvikivanjem parola na skupovima u vrijeme proslave rođenja i vjenčanja vlastodržaca, ili u vrijeme sućuti pri pokopima čelnika i onih oko njih. Nije isključeno ni podmetanje požara, a, bome, ni atentati…
……..bilo je jasno zašto je Krleža, u mladim danima, bježao iz peštanskog Ludoviceuma, ne želeći da bude, poput svoga oca, odani sluga Monarhiji, samim tim madžaron, ni German, nego sveslaven. Otuda ideja da se priključi srbijanskoj vojsci u balkanskim ratovima. U boj!
Znamo, neslavno je prošao. U Srbiji su ga optužili da je špijun Monarhije, i jedva se izvukao, zahvaljujući spisateljici Isidori Sekulić, koja je bila u ljubavi s Milanom Pribićevićem, jednim od čelnika tadašnje srbijanske vojske.
Kad se vratio u Ludoviceum, mrko su ga gledali, srbijanski je špijun, čak je odležao u samici šest nedjelja.
Oba epiteta pratila su Krležu cijeloga života. Oskar Davičo je ispričao i nešto o čemu se ne zna.
S Krležom je na temu rata razgovarao tiho, u Klubu književnika, u Beogradu. Obojica su, iako u najbližem Brozovom okruženju, svrgli s uma da i zidovi imaju “uši”, da postoje pripadnici državne Tajne službe, i ugrađeni prisluškivači. Tako da su zbog jedne Krležine opaske da su kasniji ratovi vođeni tako što su vojskovođe bile po šumama i gorama svojih zemalja ponosnih, u dalekoj pozadini od fronta, netko je ovu opasku dostavio šefovima tadašnje jugoslavenske Tajne službe, te su Oskar i Krleža išli “na ribanje”; morali su da pojasne da se ono o skrivanju vojskovođa po šumama i gorama nije odnosilo na Broza i njegovu svitu, nego uopćeno, “trabunjanje dvojice pripitih literata, mlađeg i starijeg”.
Po Oskaru, obojica su od tada bili pod prismotrom, jer je doušnika bilo i među pučanstvom, ali i među slikarima, piscima, glumcima, sportašima, i osobljem po kavanama, hotelima.
Poslije toga, Krleža i Oskar su pričali samo u osami, u kakvom parku, pri uzajamnim obiteljskim posjetima. Ponajviše kad se Oskarov sin razbolio od leukemije, a Krleža ih materijalno pomagao. Oskarovom sinu nije bilo spasa. Gledajući kako smrt odnosi mlado biće, polemisali su o besmislenosti rata i ratovanja, i bilo kakve diktature čovjeka nad čovjekom – svi smo smrtni, u čeljusti njenoj.
I zašto je, pričao mu je Krleža, naš život – Bogomrak, umjesto da bude Bogosjaj. Oskar mi je kazivao i o tome zašto Krleža nije htio u vrijeme Drugog svjetskog rata da se priključi partizanima. Imao je u oba tabora svoje neprijatelje, one koji su u Kraljevini Jugoslaviji bili uz monarha, i pravili Krleži probleme, jer je govorio i pisao protiv elite vlasti i novca i samozvane elite duha. A među čelnicima NDH bilo je i onih koji su bili uz buntovnog Krležu, i to prije kao anarhokomunisti, internacionalisti, svesloveni, a sad su stajali uz mračno okrilje NDH. I jednima i drugima Krleža je bio ogledalo koje treba razbiti, da se ne ogledaju u svom pravom, ružnom, svjetlu.
Ali ……moramo razmotriti i odnos Andrića, Crnjanskog, Isidore Sekulić, Bore Stankovića i Vladislava Petkovića Disa, o Prvom svjetskom ratu.
Ivo Andrić je, kao član Mlade Bosne, bio umiješan u atentat na Franca Ferdinanda.
Bio je uhapšen, ali ga je konte Ivo Vojnović svojim masonskim vezama i vezicama izbavio, te je mladi Andrić Prvi svjetski rat proveo daleko od borbenih linija.
Miloša Crnjanskog su, kao državljanina Monarhije, mobilisali, pa se našao s vojskom po bojištima širom Galicije. I sam priznaje, nikad nije pucao, nikog ubio, simulirao je pucanje.
Isidora Sekulić je odbila da ide na front, srbijanski, kao bolničarka. Govorila je da taj rat nije njen, otišla je u Norvešku.
Budimo iskreni: i mi ih danas ne možemo zamisliti kao ratnike,
po onoj Andrićevoj: “Bolje olovka, nego puška”.
I da se sve može riješiti diplomatski, dijalogom.
I Krležu ne možemo zamisliti kao onog koji iz rovova puca, koji pali, pljačka i siluje po osvojenim teritorijama, i potom učestvuje u pobjedničkim pijankama.
Po objavi rata Srbiji, vlasti Habsburške Monarhije pozivaju Krležu na regrutaciju. S njegovih tada četrdeset i šest kilograma, nisu ga uzeli u vojsku. U međuvremenu, rat se razbuktao, pa su koncem 1915. godine, i “trećepozivce, nesposobnjake” slali na bojište. Regrutnoj komisiji nije govorio o školovanju u Pečuhu i Pešti niti da ima podoficirski čin.
U drami U agoniji, lik baruna Lenbacha je primjer sudbine deklasiranoga visokopozicioniranog dužnosnika jednoga režima,nakon propasti toga režima—
Nakon austrougarskoga raspada,konjički potpukovnik ,barun Lenbach, u novonastaloj Kraljevini SHS, postaje tek instruktor jahanja i savjetnik za odabir i kupovinu konja na sajmovima, za vlasnike ergela i njihove potrebe……..ta nova pozcija ga izjeda,on se propije i konačno suicidom okonča trajanje, ionako već posve urušene egzistencije…..
Te socijalno turbulentne individualne primjere i životne sudbine nalazimo u životu nakon svake tektonske promjene u društvu, s odrazom na pojedinca.
I nakon raspada exYu, časnici bivše države su se jedva snalazili kao čuvari, portiri, pekari, prodavači na tržnicama i sl. u novonastalim uvjetima i odrednicama novostvorenoga društvenoga ustroja…..