KRLEŽA, MOJE TRAJNO SVJETLO !
Mraz neobično hladnog zimskog dana okovao je svojim cvijećem prozore moje sobe. Ležim pokošena epidemijom gripe koja je harala te zime krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća. Od vručice i glavobolje jedva pomičem oči pod otežalim kapcima, piljeći u glatku, crnu plohu mog glasovira osluškujući pucketanje cjepanica u visokoj kaljevoj peći.
Sasvim nehotice posegnem za prvom od mnoštva knjiga sa police uz moj krevet. Imala je sivi platneni omot i već dosta izlizana zlatna slova.Bio je to Krležin dramski ciklus: Gospoda Glembayevi, meni prvi dramski tekst koji sam držala u rukama, a bila sam u to vrijeme tinejđerica,srednjoškolka...
Već od prve stranice uronila sam u salonsku, svečanu atmosferu, ponio me tekst, plastično ocrtani likovi napete porodične situacije, agramerski način govora toga vremena, toliko mi poznat a majstorski vođen arhitekturom Krležine fraze.Činilo mi se da čitavo to Glembayevsko društvo već odavna poznajem, da sve naše stare zagrebačke porodice određenog društvenog sloja, imaju svoje legende, svoje Tante Barboczy,svoje advokate Pube Fabryczije,tajne Savjetnike,familijarne uspone i padove, salonska okupljanja, svoj Bon-ton jednog situiranog društva koje umire s Austro-Ugarskom Monarhijom.
Godinu, dvije nakon tog mog prvog susreta s Glembayevima,šetala sam svoju englesku Settericu ispred zgrade HNK-a,kad iz glumačke porte istrči čovjek u plavoj kuti i predstavi mi se kao inspicijent predstave „Gospoda Glembayevi“ Miroslava Krleže, koja je već pred premijerom a još nisu našli psa s kojim „milostiva“ Bela Krleža treba glumiti u prvom činu.Bih li bila voljna dati svoga psa da nastupa i dovesti ga sutradan u 11 sati na portu,na generalnu probu?
Smjesta sam pristala i sutradan je moja Arna okupana i očetkana,blistave duge srebrne dlake i repa ušla u HNK.Mene je ljubazni inspicijent smjestio u gledalište.
U toj zlatno-baršunastoj atmosferi, u zraku nabijenim mojim ustreptalim osluškivanjem kazališnih zvukova, podigao se zastor i krenula je čarolija predstave, oživjeli su svi oni poznati mi likovi, sve one situacije baš onako kako sam si ih i dočarala čitajući taj jedinstveni dramski tekst.
Moja Arna se pokazala kao izvrsna disciplinirana glumica,koja je poslušno pratila Belu, mirno joj ležala do nogu i kao prava dama osluškivala salonske razgovore gospode, čak i glazbu.Kako i ne bi, kad cijele dane pokorno leži uz glasovir i sluša moje vježbanje!
Uskoro sam i sama postala članicom HNK-a, što mi je omogučilo praćenje svih Krležinih predstava iz glumačke lože.Znala sam napamet sve tekstove iz drama „Gospoda Glembayevi“ , „U agoniji“ i kasnije „Areteja“,pamtim sve glumce i njihove interpretacije od glumaca najstarije generacije do nove postave,kad su zaigrali Vanja Drach i Relja Bašić i donijeli neke nove pristupe likovima Leonea i Pube Fabriciusa. Do danas su se izredale mnoge postave i režije tog velebnog dramskog djela, čiji tekst iako reduciran u smislu onog izvornog,agramerskog govora, kako zbog manjkavosti glumačke edukacije, tako i zbog evidentnog nestajanja publike koja bi razumjela Krležin tekst u izvorniku.
Ali sadržaj drame, njene poruke i majstorki pisan tekst, koji kao da je pisan za ovo naše sadašnje vrijeme, a sve to govori o Krleži kao piscu za sva naša vremena,jer ništa se nije promijenilo u našem društvenom životu na bolje, čak se stiče dojam, da su ondašnji Krležini Glembayevi bili čisti amateri i sirotinja spram ovih naših sadašnjih, glembayevskih rodoljuba.
Krleži su za života prigovarali da nije dovoljno Hrvat, da je salonski komunist, da je kukavica što nije otišao u partizane...
Sasvim sigurno bio je pobornik lijeve političke orjentacije što se isčitava iz svih njegovih književnih djela.Put u Rusiju, ga je osvijestio od vjere u komunistički raj, a strahote na bojištima Prvog svjetskog rata su ga definivno osvjedočile da u ratu nema pobjednika i da se ratom ništa ne rješava.Zar njegov poznati govor s galerije dvorane Kolo kao protest protiv padanja u zagrljaj zagrebačke društvene elite „oslobodiocima“, oficirima jugoslavenke,srpske vojske 1918 godine nije bio znak hrabrosti, kao i odbijanje Pavelićevih ponuda da sudjeluje na rukovodećem mjestu Endehaških kulturnih institucija? Konačno njegov potpis na Deklaraciju o položaju i mjestu hrvatskog jezika u Titovoj Jugoslaviji, bio je čin savjesti hrvatskog književnika, a njegov Leksikografski Zavod mjesto, gdje je udomio mnoge hrvatske „proljećare“.
Zapravo čitav njegov golemi književni opus u svom najvećem dijelu je razmišljanje o sudbini naših ljudi na ovim „Panonskim vjetrometinama“,jednako razčljanujući mentalitet našeg seljaka,domobrana, građanina ili intelektualaca.Njegovo britko pero nije štedilo nikoga,iz njega izrastaju galerije likova i situacija od austrougraskih vojarni i logora u blatu Galicije, do bogataških salona i kermesa balkanske krčme...
Posljednjih dvadesetak godina u želji da sama sebi rasvijetlim svojevrsnu tamu u koju tonemo, ponovo pročitavam njegove: Dnevnike, Hrvatski bog Mars, Balade Petrice Kerempuha,Glembayeve, Zastave, kao da uporno tražim potvrdu nekih svojih razmišljanja o nama i našoj hrvatskoj sudbini, koju eto sada sami krojimo.Nije li Krleža već odavno upozoravao na naš mentalitet,naše zablude, naivnost, sklonost sluganstvu i lopovluku, ne zato što ne bi bio „veliki hrvat“, već upravo suprotno,iz bojazni da ne upropastimo svoju šansu, da se izdignemo konačno iz ove „Balkanske krčme“.Bio je prorok...sve je napisao o nama!
Bogatstvo riječnika našeg kajkavskog dijalekta kojeg je kao dijete naučio od svoje bake Terezije Goričanec i utkao u svoje Balade Petrice Kerempuha,dokaz je i Krležine velike ljubavi za taj naš hrvatki govor,stvorivši ujedno neponovljivo remek djelo naše književnosti.
Čengić piše, da je Krleža zadnjih dana svog života uporno automobilom obilazio zagrebački okoliš.Pohađao je mjesta koja je najviše volio, kao da je još jednom želio pogledom zagrliti Ksaversku dolinu, Cmrok, Turopoljsku ravnicu, stajao bi na Savskom mostu i opraštao se na neki način sa svojim gradom.Osluškivao je sjetno,sve osamljeniji na svom Gvozdu, zvona crkve Sv.Marka i glasanje ptica sa Tuškanca...
Uskoro se navršava trideset godina od njegove smrti.Možda će se pisati panegirici a možda će se i zaboraviti kao što se zaboravila osamdeset godišnjica od praizvedbe njegovih Glembayevih u HNK-u, jedino se u knjižnici „Bogdan Ogrizović“ u okviru „Tribine Hergešić“,sakupilo mnoštvo štovatelja te najveće hrvatske drame, a prisutni su bili i posljednji naši veliki glumci, glavni protagonisti.Bilo je to divno veče!..
Često navraćam na grob Miroslava i Bele. Šutim i promatram crnu mramotnu ploću.
U mislima prebirem po tipkama klavira Beethovenovu sonatu Quasi una fantasie- Mondschein...
Odlazeći širokom alejom, tiho šapućem ...Adieu,dragi Krleža!..
Maja Bezjak