KRUGovi
„Ne, ne mogu to potpisati!Zašto sam ne potpišeš?!“ vikao je Miro zalupivši vratima.
Odlazeći.
Glave su se uskomešale, došaptavale, žmirkale, kimale, nijekale, potvrđivale, selektirale-------
Stajale sa strane.Opravdavale.Navijale.Izgrađivale planove zavjere.
Osuđujući pogledi probadali su,do dubine duše, razarali,stavljajući ga na vagu da sumnja u sve ono što je naučio, što je znao. Što je razumio bez velikog propitivanja. Što je ponio iz doma.
Češao se luđački, dok mu je znoj probijao sivo-plavu košulju. Ustao je i doviknuo:“Što me gledate? Idite mu na noge, pod noge,uvucite mu se u stražnjicu, da vam ni slovo od imena ne ostane! Sve u interesu krupnog kapitala, globalizacije i interesa „međunarodnih pametnjakovića“ kojima omogućuje potkradanje, uništavanje svega što smo desetljećima stvarali, za mrvice koje vam neće ni tresnuti u lice! Odradili ste svoje, pa tko da za vas još pita?“
Nijemo su prolazili pored njega, kao što godišnja doba prolaze, a njega zaobilazila. Nije vidio ni zalazak sunca, ni mjesečeve mijene, ni prolistale, pa požutjele listove, od siline borbe da glavu održi iznad vode. Izlazio je iz koncertne dvorane, lutajući obližnjim parkom i čekajući završetak koncerta, a taj nikako da završi, da čuje gromoglasni pljesak, da odahne, da je sve napokon završilo.Da je iza njega. Bilo bi mu drago da je rezultat bez pobjednika, samo da progon prestane. Da se usidri u krugu u kojem može disati.
Borio se da očuva dostojanstvo vlastitog bića, koje se sve više urušavalo, gubilo u „veličinama“ s nižim spremama koje su potpisivale ono što nije htio, koje su ga gurnule u neizvjesnost da skrbi za obitelj, da radi , da stvara, u neizdrživost svakodnevnih podmetanja, posprdnih osmijeha. Gurnuli ga u sobičak manji od toaleta, s povišenim prozorom, s kojeg je mogao vidjeti tek sunce u zenitu.
Bez posla.
Pitao se što se događa s njim i s onima koji nisu spadali u te i takve. Počeo sumnjati da je „pretjerao“, da je trebao biti blaži, smireniji,razumniji. Pomireniji s onim što se događalo i što je firma prešutno živjela.
Znao je da su misli razarajuće. Da je, pa makar bio i jedini nasuprot gomili, u pravu. A što znači biti u pravu, kad nema pravde za one koji se usude misliti svojom glavom? Sudovi spori, prespori, za razorne želučane kiseline, koje ga svakodnevno izjedaju u boli i grču, za neprospavane noći, za iznurivanje bića do krajnjih granica izdržljivosti duha da prebrodi, da se odupre, da izađe iz kruga u kojem ga centrifugalna sila sve više 'vitla'.
Iz KRUGova.
Lijevih, desnih,liberalnih,demokratskih?!
Ma ne, neću posustati, neću otići u iz 'gujinog gnijezda', da se sapletem u nekom drugom. Sve je umreženo u krugove koje se ne može zaobići. Ne, neću pobjeći! Ostat ću tu poput tvrde stijene u koju će se netko ponekad zagledati, očešati, ili zaletjeti. Bit ću tu i boriti se s vjetrenjačama. Nečiji život mora biti žrtvovan za bolje sutra, za nas, našu djecu. Nama su naši ostavili, a što ćemo mi ostaviti svojoj djeci? Ispriku, da je bilo teško, nepodnošljivo, da smo ,ako smo htjeli preživjeti i školovati ih, morali to raditi - ostaviti im zgarišta, s kojih će, da bi preživjeli i održali se, morati otići.
Kome god se obraćao, svi su mu zalupali vratima. Zatvarali ih pred 'nosom', ne dopuštajući mu da govori, da razlaže. Najavio se kod glavnog, koji je sebe na proslavama na kraju kalendarske godine uzvišeno proglašavao najodgovornijim, što u tako teškim vremenima skrbi za sve i“još uvijek isplaćuje plaće“.
Nije ga primio.
Bez obrazloženja.
Tajnica je kimala glavom, okretala očima, slijegala ramenima, stiskala usne kao da se bori s riječima koje bi najradije izgovorila, a ne smije da se ne nađe na stranputici na kojoj je sam.
Ima djecu. I kredite.
Tumarao je svojom sobicom, u tri kvadratna metra, gore - dolje, lijevo - desno, koliko mu je prostor dopuštao, kad je začuo buku .Otvorio je vrata. Policija ga je odvodila, dok je skrivao glavu od kamera, rukama u lisicama. Stidio se svog glavnog, sebe, svih onih koji su ga osuđivali, svih onih koji su ga prešutno žalili, svih koji se nisu usudili dići pogled, ni progovoriti. Kiselina je napadala. Nije se nadao ničem dobrom ni za firmu, ni za zemlju.
Ni za sebe.
„Miro, moram ti javiti da su dokumenti tvog direktora na mom stolu. To je sve što ti mogu reći.“javila mu se sestra.
Nije se nasmiješio, ni likovao.
Znao je da se krug privremeno zatvorio.
Otvorio je vrata, da jad od godinu dana nerada, u kojem ništa nije mogao, izađe, da se ' prolufta', kako je majka govorila kad se tvrdoglavo zatvarao u sobu s mirisima pubertetlije.
Ovo je bio gadniji smrad, ispunjen opasnim plinovima.
Vraćen je na odjel i dobio stari posao.
Neki su ga samilno gledali ne usuđujući mu se približiti, neki se okretali očekujući da se sve vrati na staro. Da se bivši direktor vrati, pa da im sve bude kao što je bilo.
Izdržao je sva kretanja i pomicanje medja 'krugova' koji su se svakim danom gubili, zasipani novim“slučajevima“.Padali u zaborav, prešutno opravdavajući one koji su uzimali tako malo.
Psi laju, a karavana se kreće – k fatamorgani……..