Prijateljica iz
djetinjstva, moja Miljenka, pozvala me da zajedno idemo po nalaze.Neizvjesnost
i nada ispreplitale su se stvarajući
napetost silnica, koje su se lomile u
prenapregnutoj utrobi. Ma koliko se borila
neizvjesnost je napadala poglede
do obaranja, udahe do susprezanja.
Do zatomljenja .
Vidjelo se da su
joj misli uzburkane i ma koliko se s njima borila da su sumorne.Nasmiješila sam
se, uzimajući je pod ruku.Osjetila sam drhtaj njenog tijela i uplašila se.Nije
to bio strah od nečeg neočekivanog i neprihvatljivog, već strah od patnje.
Bojala sam se
da njeni plavi pramenovi koji su lelujali oko srcolikog lica i
smaragdno zelenih očiju ne nestanu.
Bojala sam se
za sve naše nedoumice u odrastanju.
Bojala sam se za glasne priče i
osmjehe.
Bojala sam se za zagrljaje kad se nasmiješena
plesnim korakom udaljavala, a ja joj se divila.
Divili su joj se i
drugi .Njišući bokovima stvarala je
iluziju bijele Prevertove brodice.Toliko elegancije u rezanju plavkastih valova
vabilo je za drugim pogledom.Bila je oličenje
njegove Barbare.
Brige koje imaju
mlade žene s djecom,roditeljima,poslom,
nisu dopuštale da se pogleda da na tren osvijesti raskoš koju je širila.
Da ju spozna.
Da osvijesti događanje života.
Bila je tako mlada.
Nalazi su bili
poražavajući.Nije plakala.
Oborenog pogleda
potiskivala je crna slova, koja su se
pretvarala u užasne nakaze.
U trenutak spoznaje ništavila.
„Što će bit s mojom
djecom?“izgovorila je boreći se sa suzama.
„Ne brini, dat će
Bog da ih otpremiš u život.Vjeruj i moli!“
„Ne misliš li da bi
od mene bilo licemjerno tražiti Božju
pomoć.Znaš da je otac bio oficir i da me majka nije smjela voditi u crkvu.Da
sam odrasla bez vjere!“
„Nikad nije
kasno…sad si odrasla i slobodna da kreneš u nova iskustva.“
Sumnjičavo me je
odmjeravala, prodorno me gledajući u oči.
Nisam oborila
pogled.
Dolazeći u bolnicu
na ormariću sam primijetila Krunicu .Šutjela sam.
„Znaš ,dobro je što
si me upoznala s paterom Đonijem.Tako je pun lijepih misli,vjere…Uvijek me
opusti.“ Pogled mi odluta na Krunicu.
“Da, poklonio mi je
Krunicu i znaš što još?Dogovorili smo se da svaki dan molimo Krunicu za moje
ozdravljenje u petnaest sati, ma gdje bili.“
Vidjela sam
smiješak smaragdno zelenih očiju.I u njima susrela ljepotu vjere.
Mladi hrast ispred
njenog prozora pokazivao je mjene.Kad je
prvi put ušla u sobu širio je snagu u
svjetlo zelenim listićima i pupovima.Zračio je
stvaranjem novog života.
I ja sam se ponadala.
Onda se toliko
okitio da mu se nisu vidjele
grane.Magično je treperio , skrivajući zaljubljeni par ptica.Znale
smo da su tamo po cvrkutu.A onda sam primijetila kako se počeo ogrtati žućkasto-
purpurnim ogrtačem. Kao da ga je obasjao odsjaj vatre.
Sve je teže disala.
Vjetar je
neumoljivo s hrastovih grana trgao posljednje
listove.Svakim otpalim listom odlazio je dio nade.Oblaci su zamračili
sobu.Iskra života povremeno bi se pojavila, a onda brzo nestajala ostavljajući
iliziju.
„U ormariću je
blok,uzmi olovku i piši,“bespogovornim glasom izgovorila je u žurbi.
Daha je bilo sve
manje.
„Sinu ostavljam…“Zastala
sam gledajući je u nevjerici.Klimnula je glavom i zadržala zamućeni pogled kao
da me ohrabruje.
Dugo smo se šutke
gledale.
Toplina mi je
obavila tijelo.Osjećala sam kako se penje prema glavi,kako mi žari obraze, kako
mi riječi izgaraju u grlu, kako me peku. Onda sam popustila. Jedva sam
zadržavala suze. Nezaustavljivo su navirale i kapale po papiru u obliku velikih,
mutnih mrlja.
Otišla je jedne
prohladne vjetrovite subote u petnaest sati.
Na oproštaju u
kojem hladnoća štipa za srce, prišao mi je pater Đoni i pitao:“Je li preminula
u petnaest sati?“
Pogledala sam u
nebeska prostranstva i klimnula glavom.