Autor: Maja Bezjak
Datum objave: 23.04.2019
Share


KULTURA I UMJETNOST

u eri globalizacije, estradizacije sveukupnog života i vladavini lokalnih šerifa!

Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća,uz sva politička komešanja u Socijalističkoj Jugoslaviji,nismo ni primijetili da je proces globalizacije već otpočeo na našim baletnim scenama, angažmanom plesača iz Rumunjske.Tumačili smo njihov dolazak bijegom iz Čauševskovog komunističkig raja u naš,za njihove pojmove prozapadno orjentiran socijalistički svijet.Bili su to dobro po sovjetskoj baletnoj metodi školovani plesači,koji su bili tek predhodnica svih onih japanaca,rusa,ukrajinaca i ostalih inostranih baletnih umjetnika,koji danas čine oko devedeset posto članova sva tri naša nacionalna baletna ansambla HNK-a Zagreba,Rijeke i Splita...

   

Škola za klasičan balet,osnovana u Zagrebu 1949g.kao šestogodišnja,a kasnije po sovjetskoj metodi proširena na osmogodišnju srednju baletnu školu,osposobljavala je naraštaje plesačica i plesača i stvorila respektabilan broj baletnog ansambla i solista, iako od početka radeći u vrlo skučenom prostoru stare zgrade na zagrebačkom Gornjem gradu.U proteklih 70 godina od njenog osnutka,grad Zagreb se utrostručio,a njegove obrazovne i kulturne institucije nikako da uhvate korak s ekspanzijama novih,mladih generacija željnih raznih kulturnih aktivnosti a pogotovo plesa bilo klasičnog ili modernog kao dokazane odlične kreativne discipline u razvojnoj dobi djece i mladeži.                              


Svladavanje sve  većih zagrebačkih prometnih udaljenosti,sve obimnijih osnovnoškolskih programa sa paralelnom svakodnevnom nastavom Baletne škole, doprinijelo je osipanju polaznika,popustili su kriteriji ocjene fizičkih sposobnosti djece na prijamnim ispitima u korist popunjavanja broja upisnika.Anemični rukovodeći  kadar Baletne škole,nije bio sposoban uhvatiti se u koštac s vladajućim političkim strukturama i kulminirajućom stagnacijom u razvoju našeg baletnog podmlatka na svim baletnim scenama u zemlji,a ona Osječka je i nestala.                                                                                                                                                  

Od 2000 godine,kad je došlo do ozbiljnih statičnih problema zgrade zagrebačke Baletne škole,Grad nikako da pronađe prostore za smještaj i rad jedine Škole za klasičan balet iako je u obzir dolazio prostor bivše Vojne bolnice u Vlaškoj ulici.Od 2008 godine,napušta se stara zgrada na Ilirskom trgu br.9,pa se već devet godina obavlja nastava na nekoliko prostora donjogradskih osnovnih škola i u dvorani Baleta HNK, između gustog programa rada našeg prvog baletnog ansambla u zemlji.Gradski  „šerifi“,nudili su joj  prostor Todorićevog trgovačkog centra u Gračanima...pod Sljemenom!!!???..što su roditelji djece i onako sve malobrojnije, odbili s indignacijom....Ove,tekuće školske godine,upisalo se u prvi razred Baletne škole svega osmero djece,a navodno je već četvero odustalo...Boli li glava kreatore našeg obrazovno- kulturnog života?..Sasvim sigurno ne,jer to što se događa na baletnoj sceni, to je matematika,to je žalosna posljedica neznanja i primitivnosti, nebrige,nekompetentnosti i nestručnosti svih političkih struktura kroz desetljeća,a ovo je samo logičan epilog.

   

Kad sam početkom 1980 godine na dvodnevnom zasjedanju 150 djelatnika u Kulturi Socijalističke Republike Hrvatske,podnijela referat o alarmantnom stanju na polju Baletne umjetnosti,sve većem broju zapošljavanja stranaca umjesto pružanja prilike djeci širom zemlje,otvaranjem baletnih škola,prikupljanjem nadarene djece, da selekcijom dođemo do toliko potrebnih umjetničkih kadrova u našim nacionalnim baletnim ansamblima,jer će u protivnom nestati hrvatske baletne umjetnosti...pobrala sam buran aplauz svih sudionika,no ispunile su se moje mračne prognoze...Danas,40 g.kasnije, u sva tri baletna ansambla naših nacionalnih kazališnih kuća u 90% omjeru djeluju strani plesači,koreografi itd.Nikoga ne boli glava,to opravdavaju „globalizacijom“,koja na baletnoj sceni traje već četrdesetak godina i tu nosimo perjanicu posve krivo shvaćenog pojma tog svjetskog procesa kao izgovor za nečinjenje,ali u svim sudjelujućim strukturama od političkih do plesačkih umjetničkih faktora.

    

Ohrabruje činjenica,da već nekoliko godina u sklopu Muzičkih škola u nekoliko hrvatskih gradova od Dubrovnika i Splita do Čakovca na sjeveru zemlje,djeluju šestogodišnje Baletne škole,da mali grad Jastrebarsko ima odličnu Baletnu školu,što je sve znak da postoji interes djece i roditelja,kojemu svaka mudra i kulturna gradska zajednica treba pružiti podršku.Djeca i mladež koja se u doba svog najosjetljivijeg razvoja bave plemenitim umjetničkim aktivnostima,stvaraju duhovnu nadgadnju,oni nikada neće uništavati grafitima fasade zgrada,neće izazivati tučnjave, premlaćivati prolaznike,neće paliti automobile niti se fiksati i alkoholizirati po“ partijanju“ ili kako se već nazivaju moderni „izlasci“ i zabava mladeži današnjeg posve estradiziranog društva u svim sferama života.Beneficirani radni staž baletnih umjetnika,koji je izborila moja generacija šesdesetih godina prošlog stoljeća u bivšoj državi, je navodno van snage ili bi se trebao uskladiti sa novim Kazališnim zakonom,a on nikako da ugleda svjetlo dana i riješi oslobađanje novih radnih mjesta u baletnim ansamblima kazališnih kuća.

   

Na polju Muzičke umjetnosti koja je oduvijek bila živo prisutna komponenta u odgojnom procesu srednjih društvenih slojeva u svim urbanim sredinama naše zemlje,pogotovo nakon završetka Drugog svjetskog rata, počinje pravi procvat u njenom životu.Obilje mladeži pohađa Muzičke škole koje se otvaraju u svim gradovima,buja sve bogatiji koncertni život,osnažuju simfonijski i komorni ansambli,naše Operne kuće doživljavaju svoje blistavo razdoblje,što sve govori o kulturi,upornosti,talentu i viziji naših glazbenika u vremenima, kada se više deklarativno ideološki potpomagao njihov rad pod parolom „Kultura narodu“,nego stvarno,jer bivši Konzervatorij ili Muzička akademija,živjela je i radila kao podstanar Glazbenog Zavoda i susjedne zgrade u Gundulićevoj ulici,pa kako se širio njezin rad,tako je ona unajmljivala prostore na nekoliko lokacija u Zagrebu i nikada pod jednim krovom.Kako je teško bilo organizirati rad studenata i nastavnika raštrkanih po gradu,već davno je sazrela ideja izgradnje zgrade Muzičke akademije,predlagani prostori,izrađivani arhitektonski projekti,no nikada ni jedan pokušaj nije doživio svoju realizaciju.Za političke strukture uvijek su važili izgovori o izgradnji zemlje,elektrifikaciji,industrijalizaciji i kako se sve nisu nazivale te faze u socijalističkoj eri našeg života.A onda je došao Domovinski rat sa svim svojim razornim posljedicama,koje su samo produžile nezamislive teškoće u akademskoj nastavi mladih muzičara.

   

Jednog dana u drugoj polovici devedesetih godina,sretnem u Ilici profesora Prerada Detičeka,sjajnog muzičara i pedagoga,tada i dekana Muzičke Akademije,svrnemo razgovor na sve težu problematiku rada Akademije a rješenja nigdje ni u primisli.Razgovaramo kako je obnovljen Medvedgrad,spomenik nulte kategorije,ciglom i modernim građevnim materjalom,sagrađena i cesta do Oltara domovine kako ga sad nazivaju!!??,Sagrađen je stakleni kolos nove sjeverne tribine Stadiona u Maksimiru,utuku se milioni kuna sve po želji našeg Vrhovnika,čija riječ je očito presudna,pa da možda pokrenemo akciju podrške kulturne javnosti oko izgradnje zgrade Muzičke Akademije i zatražimo pomoć našeg predsjednika države?Prisjetimo se,koliko su naši muzičari sudjelovali u svim akcijama i proslavama,naputovali se i nasvirali bodreći naše branitelje i donoseći optimizam glazbe u devastirane gradove širom zemlje.Skladane su kompozicije koje su i dan danas prave himne ljepoti naše domovine,pa bi bio red da počnemo polako rješavati goruće pitanje naše muzičke kulture,za koje će trebati nekoliko godina rada do ostvarenja.

  

U roku od dva tjedna sakupila sam potpise potpore našoj akciji od svih kulturnih institucija,svih glazbenih institucija,glazbenih umjetnika,pisaca, pa do Nadbiskupskog dvora.Bila je to veličanstvena potpora široke kulturne javnosti,koju smo namjeravali lično predati našem Predsjedniku,prof.Detiček,Pavica Gvozdić i ja.Najavili smo se u audijenciju,čekali,... no nismo bili primljeni!...

  

Dvije godine kasnije,na Izborima za Grad Zagreb,moja Liberalna stranka dobila je resor Dogradonačelnika za društvene djelatnosti Grada Zagreba i ja sam kao predsjednica našeg stranačkog Odbora za kulturu, preuzela funkciju Savjetnice u Kulturi u Gradskom Poglavarstvu.Posjetom svim najvažnijim kulturnim institucijama Grada,stekli smo sliku zapuštenosti,materjalnih problema i potrebe kadrovskih promjena.Od Kazališta do Muzeja pa do Dvorane Vatroslav Lisinski,trebalo je djelovati odmah.Koncertna Dvorana Lisinski dobila dva nova koncertna glasovira,obnovu prostora za umjetnike,sitem klimatizacije dvorane,da bi uopće mogla dalje poslovati.Umjetnički Paviljon je dobio novog ravnatelja koji je posve obnovio i osuvremenio taj prekrasan kulturni objekt našeg Zagreba.Teško je i nabrojati sve naše akcije u vrlo razgranatoj društveno-kulturnoj djelatnosti, koja je vapila za konstruktivnom akcijom i djelovanjem,kao i napukla zgrada Škole za klasičan balet na Ilirskom trgu.U plan aktivnosti u budućnosti, na polju društveno-kulturne djelatnosti Grada,zacrtano je i pitanje zgrade Muzičke Akademije ...

Proteklo je gotovo 20 godina od tog vremena,globalizacija nas je preplavila nezamislivim kičerajem“ adventskih svečanosti“,bezobrazno harajući po najljepšim i najdragocjenijim predjelima središta našega grada,obavijajući ga mirisima kobasica i luka,estradizirajući  njegovo poznato dostojanstvo, u zamjenu za primitivni surogat istinske kulture života.

  

Ali ipak,u čitavom tom razdoblju,dogodila se zgrada Muzičke Akademije,ostvario se san svih onih sjajnih generacija muzičara,koji su maštali o njoj i uporno se borili.Zahvaljujući upravo toj žilavoj bitci,svih glazbenih djelatnika širom naše zemlje, naša muzička kultura dobila je konačno svoj davno zasluženi dom. No mnogi od velikih muzičara koji su se s entuzijazmom angažirali oko izgradnje ove najvažnje institucije u našem muzičkom životu kroz stotinu godina,nisu doživjeli njeno ostvarenje poput profesora Detičeka,pa bih svima njima dodijelila posthumno počasni doktorat  za ustrajnost i viziju,jer muzička umjetnost koju su odnjegovali,je jedan od najboljih ambasadora naše zemlje širom svijeta.                       

   

                       

 

401
Kategorije: Kolumna
Developed by LELOO. All rights reserved.