Kultura prehrane – stožerna vrijednost kulture
u svakodnevici
Znanost o prehrani, nutricionizam,
proučava prehranu, njen utjecaj na čovjekovo zdravlje i vitalitet u cjelini.
Kultura prehrane pripada stožernim
vrijednostima kulture pojedinca, društvenih grupa, naroda, društva…..
Kultura su misli koje mislimo, zalogaji
koje kušamo, način kojim rabimo pribore, zrak koji udišemo…sve je kultura, pa
možemo spoznati da je znanost o prehrani,
nutricionizam, jedna od najpropulzivnijih znanstvenih grana u suvremenom
razvitku čovjeka i čovječanstva uopće.
Nutricionizam posvećuje pozornost
čovjeku, strukturi tijela, funkcijama njegovih organa i koordinaciji, u ime
uspješnijih programa kulture prehrane i razina života koje se i tim vitalnim
iskustvima unapredjuju.
Širiti spoznaje u ime primjene zdrave
prehrane, znači jamačno uspješnije pripadati zdravom društvu, čemu većina
suvremenih država u svijetu sustavno teži i aktivno pridonosi.
U gradji čovjekova tijela, želudac je
gotovo “središnje pozicioniran” kao svojevrsni “bezdan” koji uvijek navješćuje
(signalom gladi) potrebu za novim obrokom i kontinuitetom prehrane u ime
održavanja i razvitka života, kakvoćom, a i količinom prehrambenih unosa u
organizam.
Ritam života, glede ritma prehrane,
rasporeda obroka i signalizacije želuca
kao i probavnoga trakta, glede utaživanja osjećaja gladi, do blaženoga
osjećaja sitosti, utječe na ukupnu koncepciju čovjekova vremena, rasporeda
dana, odnosa obveza, posla i odmora, ritma pauza i radnih zalaganja, itd.
Potreba da se taj čovjekov “bezdan” (
želudac i crijeva ) neprestano puni, odredjuje gotovo cijelu strukturu
čovjekove povijesti.
Mentius, koji je dobro razumijevao bit
čovjekove prirode, sveo je ukupne čovjekove čežnje na dvije glavne - na hranu i
razmnožavanje….ili, (socijano osjetljivije rečeno) : na jelo, piće i žene…..
Pritom, češće nalazimo ljude koji mogu
bez izraza spolnoga nagona, ali nema bića koje može bez hrane i pića..
Mnogi asketski odnosi prema samom sebi,
dopuštaju oduhovljenom čovjeku da bude visoko kontroliran, da reducira mnoge potrebe
I navike, ali ni najstroži pristup samom sebi ne dopušta čovjeku da ne pomišlja
na obrok dulje od nekoliko sati..
Najčešći “refren” čovjekovih misli,
nakon nekoliko sati, je: “Kada ćemo jesti?” To pitanje čovjek postavlja sebi
bar tri puta dnevno, a nekada i četiri, pa i pet puta..
Medjunarodne konferencije posvećene najvažnijim kritičkim političkim
pitanjima, i najživlje i najžešće diskusije o presudnim temama, prekidaju se da bi se njihovi sudionici mogli
nahraniti.
Parlamentarne sjednice i rasporedi se
moraju planirati u korist potrebe da se zastupnici pravodobno nadju uz jelo,
ručka ili večere.
Svečanosti krunidbe suverena, koje
dvorskim ceremonijalom traju i više od pet sati, mogu se gotovo svrstati u
svojevsrno smetanje javnosti, jer su znatno dulje od čovjekove navike da bude u
odredjeno vrijeme kod stola, uz jelo.
Budući da svi imamo tog “proždrljivca” –
želudac, vjerujemo da ćemo nekog slavnog i zaslužnoga čovjeka, primjerice
laureata Nobelove nagrade, najbolje pozdraviti i častiti priredjivanjem ručka
ili večere u uglednom Hotelu ili posebnoj rezidenciji.
Sve to ima svoj opravdan i opstojan
razlog.
Prijatelji koji se sastaju pri jelu
sastaju se u mirnom raspoloženju.
Ukusna pileća juha ili dobrio spravljen
kotlet, imaju nespornu moć da rashlade vatrenost naših argumenata i ublaže
oštricu naših spornih I kontradiktornih motrišta.
Posjednemo li, jednog uz drugog, dva
dobra, ali gladna, prijatelja, nastaje rizik za njihov brzi nesporazum…pa i
prepirku…
Blagotvornost dobroga jela uz trpezu,
može trajati i tjednima i mjesecima..
Malo je vjerojatno da ćemo oštro
kritizirati djelo nekoga za čijim smo stolom ugodno i ukusno blagovali.
Kineska kultura i civilizacija koje se
diče dragocjenim spoznajama i standardom, još u rano doba prije nove ere, a i
Staroga vijeka, nude nam, još od toga doba, znanja o čovjekovoj prirodi, s
tvrdnjom da je sporove najbolje rješavati kod stola, a ne na sudu.
Kineski princip nastoji nastalu svadju
riješiti obilnom ponudom uz trpezu, a
time se i prevenira sukob koji može izroditi svadjom.
U Kini se najčešće, tradicionalno,
stječe nečija naklonost čestim susretima uz ručak ili večeru.
To je čest i uspješan način komunikacije
i uzlaznih relacija s povjerenjem i potporom,
za put djelatnosti u području politike.
Kada bi se, statistički analiziralo, i
svrstavalo kretanje uzlaznoga puta nečije karijere, lako bi se našla sustavna
relacija s učestalošću ručkova i večera koje priredjuje za svoje prijatelje, u
ime ugodjaja koji radja sve širom
potporom onih koji su se uz trpezu susretali i razgovarali, dogovarali i
planirali.
Slična iskustva nailazimo i u svim
drugim zemljama i kulturama.
Može li se zamisliti da neki ravnatelj
Kompanije uskrati neku zamolbu čovjeku u čijoj se kući prethodno dosta puta
našao na ručku ili večeri?
Pitanje jela i pića ima veliki utjecaj
na život uopće. Ono utječe na pitanja rata i mira, medjunarodnog
sporazumijevanja, svakodnevnoga društvenoga i socijalnog života i odnosa,…
Carstva su se, kroz povijest, raspadala
i najmoćniji državni sustavi i vlade pale,
kada je narod počeo masovnije gladovati.
Ljudi ne žele raditi, vojnici odbijaju
svoj posao, primadona ne želi pjevati, senatori ne diskutiraju, pa i
predsjednik odbija aktivnosti, ako im je želudac prazan i iz njega “vapi glad”
Muž i otac se danonoćno trudi osigurati
svojoj obitelji hranu, pa je svima bliska poslovica da “put k srcu vodi kroz
želudac”.
Kada je tijelo sito i duh je mirniji i
zadovoljniji.
I muškarac je pažljiviji i
zaljubljeniji.
Žene često prigovaraju da muževi ne vide
njihove nove haljine, nove cipele, novu
frizuru, a kada spreme i ponude, kod stola, dobar ručak najčešće će dobiti
glasnu i punu pohvalu i potporu.
Pa i domoljublje je vezano sjećanjem na
dobre stvari i jela koja smo kušali u djetinjstvu.
Da li je živ dobar odnos spram Uncle
Sama, povezan s krafnama, šunkom i pečenim krumpirima, a da li su naši
odnosi s Italijom u relaciji s
makoronima koje smo usvojili u jelovnicima kao dragocjenu vezu s kulturom susjeda.
U pitanjima hrane, baš kao I života i
smrti, čovjek osjeća sveopću vezu s čovječanstvom, vrstu čovječanskog bratstva,
univerzalnu pripadnost.
Iz drevne tradicije, do suvremenosti,
Kinez se oslanja na instinkt koji mu ukazuje da je sve u redu kada je želudac
namiren. Kineska predoždba sreće je : dobro toplo jelo, noćni mir, slastice. To
znači udobno leći i otpočinuti nakon dobroga obroka. A jedan pjesnik,
pomišljajući slično, kaže: ”Dobro namiren želudac je velika stvar, a sve ostalo
je luksuz.” Takvom svojom logikom Kinez ne poznaje nikakve medje glede svojega
odnosa prema jelu.
Kada Kinez čujno srče dobru juhu, kada
mljackanjem uzima hranu s trpeze,time iskazuje svoju radost, svoj zanos hranom
i osobiti način pozdrava i zahvalnosti onima koji su sve spravili i poudili.
Zapadnjačka kultura hrane i trpeze
najčešće ne bi odobrila glasno srkanje, mljackanje ili potrebu da se guščji
batak prihvati rukom i pažljivo oglodje. To je uz ostalo i zato što zapadnjačka
razina kulture prehrane nije dostigla rafiniranost, primjerice, KIne i dalekih
istočnjačkih iskustava , navika i odnosa.
Jelo i temperament su u uskom suodnosu,
veće prožetosti nego što se često i naslućuje.
Pretežita biljna hrana čini njene
korisnike mirnijim, pitomijim, kao što su primjerice: janje, konj, krava, slon,
vrabac, dok su mesožderi agresivniji, borbeni: vuk, lav, tigar,orao ..
Da je i čovjek biljožeder, narav bi mu
bila srodnija slonovoj, obilježena osmišljenim strpljenjem uz koje je i osobita
snaga.
A priroda ne stvara borbeni profil tamo
gdje borba nije nužna. Pijetlovi se neprestance bore, ne zbog hrane nego zbog kokoši…..
I muškarci, u ljudskom društvu, se
stalno bore iz sličnih pobuda……dominacija i osvajački pristup ženi….
Nije znano da magarci jedu magarce, ali
je ljudožderstvo poznato..
A tek “moderni kanibalizam” kojim bi
svatko svakoga “progutao”, u svakom smislu, individualno, socijalno,
medjunarodno…
Tek kada čovjek uspije oblikovati svoju
narav koju diktira želudac, postajat će uzlazno, rastuće civiliziran.
Ljudi –vegetarijanci, biljožderi, su
trpeljivi, tihi, idu svojim putem i skrbe za svoja pitanja i potrebe.
Lljudi
-mesožderi, češće nastoje živjeti na račun drugih, od tudje muke..
Polovina ljudi na svijetu provodi život
u radu, a polovina nastoji izvući iz toga svoju korist.
Značajke mesoždera je da vole borilačke
sportive, osobito boks, skloni su političkim kartelima, dvoličnom ponašanju,
spletkama u nastojanju uklanjanja svojih protivnika.To je i pitanje nagona,
ljudi rodjeni s borbenom prirodom prakticiraju većinu netom spomenutih pristupa
životu.
Prava, autohtona stvaralačka sposobnost,
koja umije dublje prodrijeti u srž osobnosti, kod ovoga tipa ljudi je prilično
oskudna, gotovo zakržljala.
Veliki stvaraoci svijeta, i umjetnici i
znanstvenici, su mnogo bolji kada pripadaju svojem poslu, idejama i načinima
njihova ostvarenja. Oni su vjerojatno pretežito, biljožderi.
Pravi ,kvalitetan razvitak čovječanstva
će ovisiti i o uvećavanju broja biljoždera, jer
Homo sapiens ne može nastati iz zbunjene mješavine mesoždera.
Danas još dominiraju mesožderi, što je i
shavtljivo u svijetu u kojemu se još pretežito vjeruje snazi mišića, a ne snazi
uma koji “treba vladati”
Kada se pretežito bude shvatilo i
usvojilo stajalište da kvalitetnim zbivanjem ne dominira ni visoki stas ni
široka ramena, nego mudrost razvijenog, kultiviranog čovjekova uma, nastat će i
poticaj za širenje kulture biljoždera, u okvirima suvremenih ekoloških programa
I globalnoga razvitka nove epohe čovječanstva.