Četvrtak,5.travnja,1962. je dan koji se zlatopisom bilježi u analima Hrvatske Talije. Navečer,toga dana,u 19,30 sati, je na sceni prve hrvatske kazališne kuće, zagrebačkog HNK, BILA PRAIZVEDENA INTEGRALNA VERZIJA NAJPOZNATIJEG SVJETSKOG BALETA 'LABUDJE JEZERO' S MAJOM BEZJAK I DAMIROM NOVAKOM KAO PROTAGONISTIMA VELIKE IZVEDBE, DANAS POVIJESNE PREDSTAVE O KOJOJ POTANKO GOSPOJA MAJA BAZAK PIŠE U KOLUMNI OVOGA E- PORTALA……. (ES)
'LABUĐE JEZERO' ZAHAROV I JA...
Godina je 1962.Pritisla siječanjska hladnoća i snijeg iza novogodišnjih praznika,a ja se pakiram za put u Pariz,po prvi puta s vlastitom putovnicom.Koristim period od mjesec dana dopusta,jer nisam imala predstava kako bih na poziv mojih prijatelja iz Pariza pohađala satove baleta tada čuvenih baletnih pedagoga i vidjela ponešto od predstava Baleta pariške Opere i šire.
Znala sam da u HNK-u počinje uskoro postavljenje baleta“ Labuđe jezero“,pa sam htjela dobro iskoristiti taj moj pariški boravak da upotpunim svoje poznavanje baletne pedagogije,s obzirom da moj matični balet od odlaska Cintolesia egzistira bez baletnog pedagoga.Bila sam prisiljena raditi sama na svojoj tehnici i sama proširivati svoje spoznaje funcioniranja tijela po zakonima baletne umjetnosti.Začudilo me mnoštvo pariških baletnih studija,gdje nekadanje baletne zvijezde drže satove klasičnog baleta, a dvorane su krcate mladeži,kojoj se pohađanje baletne nastave, izgleda uklapa u sastavni dio odgoja.
Pohađala sam prijepodnevne satove Mme.Nore Kiss,koje je pohađala i zvijezda pariškog baleta Jacquelin Rayet,a poslijepodne sam vježbala na klasu Serge Perettia,kamo su redovito dolazili vježbati slavna Zizi Jeanmaire i njen suprug koreograf Roland Petit,čiji je fenomenalni musikal u to vrijeme u Alhambri bio hit sezone.Marljivo su vježbali sa svima nama uokolo,nastojeći ispuniti zamršene ali vrlo plesne zahtjeve našeg profesora,začinjene šalama na račun malo previše „popunjenog“ struka Rolanda Petita.Obilazila sam i druge studije i zapisivala sve vježbe i kombinacije,kako bih povratkom u Zagreb obnovila svoj sustav održavanja baletne tehnike.
Vrijeme mi je prebrzo letjelo,pa je stigao već i poziv iz Zagreba da se vratim,jer je počeo rad na „Labuđem jezeru“,a cijeli je Pariz očekivao dvije baletne večeri u Theatru des Champs Elysees s tek prebjeglim na zapad Rudolfom Njurejevim,Roselom Hightower,Soniom Arovom i Ericom Bruhnom.Bit će to veče najslavnijih klasičnih Pas de deuxa baletne literature.Ne vidjeti te,tada najslavnije plesače svijeta bilo bi grijeh,mislila sam,tim više,što su se moji prijatelji potrudili nabaviti mi ulaznicu za drugo veče,koje neću nikada zaboraviti.Budući da se Eric Bruhn naglo razbolio,Rudolf Njurejev je preuzeo i njegove uloge i plesao naizmjence s obje partnerice.Letio je pozornicom,vrtio savršeno po desetak pirouetta,dvostruke tourove iz čiste pete pozicije,visoko skakao serije entrechasixa,bio pouzdan partner i vladao velikom scenom takvom prirodnošću i mirnoćom,kao da ne izvodi najtežu baletnu tehniku.Bio je pravi mali Bog plesa...
Svu ozarenu od od čudesne baletne večeri,dočekao me u hotelu brzojav iz Zagreba od Ive Vuljevića:Smjesta se vraćaj u Zagreb!....
Spakirala sam se na brzinu i odmah sutradan otputovala kući.Još umorna od puta ali prepuna svježih dojmova,ušla sam u baletnu dvoranu na vježbe.Odmah sam osjetila neku odbojnu atmosferu,neke poglede mimo mene,kao da sam došla uzeti neko mjesto koje mi ne pripada više.Iza odmora počinje proba drugog čina „labuđeg“ sa Zaharovima.Naša baletna majstorica Đurđa Fučkar me pozove i predstavi Rostislavu Zaharovu i njegovoj supruzi Mariji Smirnovoj.Znala sam da je on Nacionalni umjetnik SSSR-a,koreograf koji je prvi postavio balet „Pepeljuga“ S.Prokofjeva za Galinu Ulanovu,prva liga sovjetskih koreografa, a predamnom stoji dobrodušni postariji gospodin koji se smijulji ispod čekinjastih obrva i ogledava moj mršavi lik u pastelnom pariškom dresu.Postavio me kao treću postavu Odette-Odilije sa partnerom Franom Jelinčićem.Već je bio postavljen i prvi i drugi čin,a ja počinjem otraga, u dnu dvorane učiti prve labuđe korake, gledajući Sonju Kastl i Damira Novaka kao prvu postavu.Svaki slobodan čas sam provodila u Maloj dvorani i spajala u cjelinu korake ulaza na pozornicu,scene s Rotbartom,Princom i varijaciju Odette.Frane se i ne trudi da uvježbava samnom veliki Pas de deux,uvrijeđen što nije postavljen za prvu postavu,već onako preko volje nešto mulja kad ga strefi oštro oko Zaharova.Sve radim sama, slušam šta govori koreograf i tako nakon tjedan dana cupkanja iza prve postave,uglavnom sam upamtila sve Odettine scene.Katkada bih na sebi ulovila dugi pogled Zaharova,i razmišljala, da je sve to što mi se događa kazna za moj produljeni pariški boravak.Pred ogledalom sam vježbala rad ruku,koje ne smijem osjećati kao ruke već kao krila, koja nikada ne miruju,ona stalno trepere spremna da se sklope ili rašire ...
Desetak dana nakon mog povratka,počelo je postavljanje trečeg čina „Labuđeg“,no osvane obavijest da se sutradan proba drugi čin na pozornici i da sve postave moraju biti prisutne.
Pozornica je prazna,spušten željezni zastor a ispred njega poredano nekih desetak stolica i u kutu glasovir.Plesačice se muvaju,skakuću „mali labudovi“,Damir i Sonja isprobavaju neku podršku,Silva Muradori kao druga postava Odette vježba varijaciju, a ja se rastežem na dnu pozornice držeći se za praktikabl na kojem lijeno sjedi Frane i nešto zlovoljno rogobori.U tom času na pozornicu ulaze: Vuljević,Kavur,neka nepoznata gospoda i Zaharovi,iza njih Đurđa nervozno žmiga očima.
Riječ uzima Zaharov i reče s nekim lukavim izrazom lica: Ovo su drugovi iz Sovjetske Ambasade iz Beograda,koji su nas došli posjetiti...A sada će nam Maječka plesati Bjeloga labuda!!!
Kao gromom ošinuta,živjeći u uvjerenju da ću mirno iz kulise promatrati probu prve postave pod budnim okom sovjetskih „dušebrižnika“,približavam se drhteći u prvi plan pozornice,gdje već stoji Damir.Gdje su nestale Sonja i Silva? Nemam pojma,u totalnom sam šoku.
Počinjemo od velikog Pas de deuxa..kaže Zaharov,i još se uvijek s lukavim smiješkom na licu,pravi da ne vidi moju konsterniranost,moj strah od poraza,jer nikada do sada nisam s Damirom probala taj glasoviti Adagio...no pijanist već preludira introdukciju i ja se složim na podu u početnu poziciju Labuda,prekrivena rukama ..krilima...
Kao u snu se podižem na prste i počinjem taj slavni Adagio.Instinktivno moje ruke dovršavaju rad nogu i sve se to spaja u velikom legatu.Tu ne smije biti naglih pokreta niti brzih pirouetta,imam osjećaj da je zrak oko mene gust...ja lebdim u začaranom svijetu i pričam svoju tužnu priču mogučem izbavitelju.To je kako sam shvatila bit toga plesa...
Nu,harašo Maječka! ...reče Zaharov, očito iznenađen,prilazi meni i Damiru crvenih obraza i počinje nam ispravljati neke dijelove plesa.Zadržao nas je još sat i pol u intenzivnom radu.Tumačio mi je bit tehničkog izvođenja varijacije Bijelog labuda,gdje iz duboke četvrte pozicije izvlačim nogu visoko a la second,izvodim doubl rond de jambe i spuštam ju klizeći kroz prvu poziciju ponovo u duboku četvrtu,to se ponavlja sada sa lijevom nogom pa ponovo sa desnom...nezamislivo teško iz te duboke pozicije, a sve prate ruke i kretanje glave,što daje dojam uzdisaja i želje za oslobođenjem,letenjem.Sve je u toj varijaciji kao i u kodi, dramaturški čitko postavljeno koracima.Dramaturgija koraka tumači lik Odette.Egzaktni rad nogu tombe pirouetta po dijagonali demantira mekani ploveći rad ruku,pogotovo se ta dihotomija pokreta vidi u seriji entrechaquatra i passea na kraju kode, kad se noge čvrsto batirajući pomiču unatrag a ruke se mekano poput krila dižu i spuštaju u ritmu glazbe.
Ohrabrena velikom pažnjom Zaharova,započela sam učiti ulogu Odilije,Crnog labuda.Već sam njen furiozni ulazak na scenu najavljen fanfarama bio je po tumačenju Zaharova vrlo interesantan.Uletim praćena Rotbartom i stanem na vršcima prstiju kao ukopana,tek laganim pokretom glave fiksiram dvorjane.Ponosno,kao da ja njima dijelim milost u krugu obiđem pozornicu,poklonim se kraljici majci i nestajem praćena Princem.Odilija je velika,perfidna dama,kaže Zaharov,u njenoj igri ne smije biti grubih pokreta,ona apsolutno dominira i poigrava se Princem u bravuroznom Pas de deuxu,na čas umilna poput Odette ali kraljevski osiona.Njen pakosni karakter sazdan je od izmjena velikih okreta i visokih,eksplozivnih skokova s nizovima sitnih odrešitih koračića i naglih pirouetta varijacije,dijagonalama brzih sitnih skokova pas de chat i naglih zaustavljanja na špici u kodi,munjevitim pique pirouettima u manježu i fouetteima.Tako je Zaharov koncipirao lik Odilije kroz dramaturgiju koraka,vrlo zahtjevnih no logičnih u tumačenju njenog lika.
Marljivo sam vježbala i slušala velikog koreografa,koji nam je prenosio kako sam se kasnije uvjerila,jednu od najvjernijih i najstarijih verzija toga baleta kojeg je prva plesala u Rusiji velika tehničarka Pierina Legnani.Prenio nam je posebni stil sitnog,klizajućeg hoda labudica,nagnutog gornjeg dijela tijela i vrata nad ispruženu ruku,što daje dojam pravog preplašenog labuđeg jata.
Njegova supruga Marija Smirnova,tiha,uvijek ozbiljna lica,bavila se ansambl scenama i tehničkim problemima,radeći bez velikih emotivnih oscilacija,stvarala je dojam prave, odgovorne sovjetske građanke,no njen suprug Rostislav,bio je čista suprotnost.Uvijek pun neke djetinje vedrine,spreman na šalu na svoj račun s ozbiljnim izrazom lica,stvarao je opuštenu i povjerljivu atmosferu a da nije ništa gubio od svoje veličine velikog poznavatelja baletne umjetnosti.Nekoliko desetljeća kasnije,gledala sam dokumntarac o slavnom sovjetskom pijanistu Svjatoslavu Richteru,koji je s mnogo humora i nekog sačuvanog djetinjeg izraza lica,pričao o svom tegobnom životu,slavnim turnejama po svijetu,kada je bio „nadgledan“od svog vlastitog dirigenta! Podsjetio me na Zaharova,jer je humor možda bio jedini način da se održe u jednom nemogučem sustavu i prežive kao velike umjetničke ličnosti.
No,vraćam se u našu baletnu dvoranu i našem prvom „Labuđem jezeru“.
Postavljen je i četvrti čin,dosta plesno naporan za Odettu,ali sam se već s lakoćom pretapala iz lika Odette u Odiliju,zapravo nosila sam ih sa sobom posvuda,na ulici,kod kuće, i u mislima izrađivala svaku pojedost,svaki korak i kotrastnost njihovih likova.Počele su orkestralne probe,probe kostima i cijeli teatar je živio u posebnom uzbuđenju očekujući prvu integralnu verziju „Labuđeg jezera“ u našoj zemlji.Bile su zakazane tri generalne probe, svakoj od nas triju protagonistica je pripala jedna od njih, a onda će se objaviti koja od nas će plesati premijeru.
Kad je završila treća generalka,koja je pripala meni,dan prije premijere,obznanjeno je da ja plešem prvu predstavu...
Sutradan,5.travnja 1962 godine ulazim u svoju garderobu,promatram majke s djecom i šetaće uokolo travnjaka ispred kazališne zgrade.Htjela bih tog časa biti bilo tko od njih,makar i čistač travnjaka,samo da ne moram proživjeti ono što me očekuje...Navlačim zastor,ledenih ruku ali užarena lica, raspoređujem šminku,baletne papučice,presvlačim se u dres i lagani ogrtač.Iza mene vise moja dva kostima Bijelog i Crnog labuda.Onaj bijeli je strašno težak od mnoštva naboranog tila i volančića,jer u to doba još nije bilo laganog koluta koji bi podržavao pačku,a Zaharov je tražio da ona bude bogata i malo duža...Namučio me taj kostim dan prije na Generalki, jer je zanosio svojom težinom pri okretima i skokovima,pa je trošio i daleko više moje snage nego inače...ali je zato onaj crni elegantni kostim bio pravo olakšanje i istini za volju,više sam voljela plesati ulogu Crnog labuda...razmišljam šminkajući se pomno i osluškujući poznatu kazališnu buku pri postavljenju kulisa,rasvjete,zvukove orkestralnih instrumenata i užurbane korake osoblja hodnikom.Odlazim se ugrijavati iza pozornice,gdje već Damir trčkara kao obično, a Marijan Jagušt vrti Grand pirouette na sredini pozornice.Osoblje koje prolazi pored mene,kucne po podu ili pljucne za sreću...Moja trema je rasla kako se bližio kraj prvoga čina prekidan burnim pljeskom gledališta.Vrhunac me tresao prije samog ulaza na pozornicu iz zadnje kulise...no kako sam stupila pod svjetlo reflektora,u tih nekoliko mirnih koraka,izrastala sam u nekom čudesnom miru i spokoju...Ta neopisiva transformacija,koja se ponavljala pri svakom nastupu kasnije,o kojoj sam razmišljala nakon svake odigrane predstave,nije me napuštala do kraja mog plesačkog vijeka.Taj misterij odgovornosti i analize svakog pojedinog koraka je svojevrsno čistilište u kojem brusimo i nadograđujemo naše uloge.Premijera je tek početak života jedne predstave,a ja sam moju Odettu-Odiliju spremila u vremenu od svega mjesec i pol dana rada.
Nosim i danas u svom srcu uspomenu na tu veliku predstavu,svježi mi je svaki detalj,svaka riječ Zaharaova o stanju duše,preobrazbi lika dok napuštam scenu drugog čina..“.Ponovo si samo kraljica labudova,krećeš se gotovo klizeći,visoko podignute glave, jedino ruke lagano prate tvoj povratak,ti ploviš u tamu začaranog jezera odakle si i došla“!...
Maja Bezjak
https://www.google.hr/search?q=Maja+Bezjak&client=opera&hs=7Yj&tbm=isch&imgil=pdaIn3PAQ7ocMM%253A%253BKRX4F5MfU5EQjM%253Bhttp%25253A%25252F%25252Fwww.kulturpunkt.hr%25252Fcontent%25252Fdanas-nisam-umrla-tako-lijepo&source=iu&pf=m&fir=pdaIn3PAQ7ocMM%253A%252CKRX4F5MfU5EQjM%252C_&usg=__kZLwBDu1HLpTNB-ygIJnU642s7E%3D&biw=1745&bih=857&ved=0ahUKEwiepejE1YrTAhXRZpoKHc0jCYAQyjcILQ&ei=hX_jWN7OO9HN6QTNx6SACA#imgrc=1pt_QMvR1cq2wM:
photos
https://www.google.hr/search?q=Maja+Bezjak&client=opera&hs=vdj&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ved=0ahUKEwi8lNnS1orTAhXMCywKHXVTDtwQsAQIJQ&biw=1745&bih=857
Maja Bezjak
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=7384
Bezjak, Maja, hrvatska balerina i koreografkinja (Zagreb, 18. VIII. 1931). Balet učila kod M. Jovanovića. Od 1959. bila je solistica Baleta HNK-a u Zagrebu. Godine 1964–66. usavršavala se i nastupala u Parizu i drugdje u Europi. Godine 1967. vratila se u Zagreb. Glavne uloge: Labuđe jezero (P. I. Čajkovski), Pepeljuga (S. S. Prokofjev), Lepa Vida (V. Ukmar), Poslijepodne jednog fauna (C. Debussy). Koreografirala i plesala u Rapsodiji na Paganinijevu temu (S. V. Rahmanjinov). Kao koreografkinja surađivala s HNK-om i HTV-om, a bavila se također plesnom pedagogijom te pisala članke i studije. Objavila je knjigu autobiografskih zapisa Na vršcima prstiju (2007) i zbirku kritika, eseja i razgovora - Baletna večer da, ali kakva? (2012).
Rostislav Zakharov
https://en.wikipedia.org/wiki/Rostislav_Zakharov
Rostislav Zakharov RUSSIAN DANCER, CHOREOGRAPHER, TEACHER, AND DIRECTOR
https://www.britannica.com/biography/Rostislav-Zakharov
Rostislav Zakharov, in full Rostislav Vladimirovich Zakharov (born Sept. 7, 1907, Astrakhan, Russia—died Jan. 14, 1984, Moscow, Russia, U.S.S.R.), Russian ballet dancer, choreographer, teacher, and director. He studied at the Leningrad State (formerly Imperial) Ballet School and joined the Kiev Ballet in 1926. He later choreographed ballets for the resident company at the Kirov Theatre (now the Mariinsky Theatre) and various other dance groups, applying the Stanislavsky method to ballet by emphasizing its dramatic aspects. He was director of the Bolshoi Ballet school (1946–49) and was a founding member of the choreography faculty at the Theater Institute in Moscow from 1958.
ROSTISLAV ZAKHAROV
https://www.mariinsky.ru/en/company/choreographers/zakharov
photos ROSTISLAV ZAKHAROV
https://www.google.hr/search?q=Rostislav+Zakharov&client=opera&hs=M0Z&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ved=0ahUKEwjVxafI9IvTAhVoP5oKHcheBYQQsAQINw&biw=1745&bih=857
Rostislav Zakharov (Choreography)
https://www.balletandopera.com/people/rostislav_zakharov/?sid=GLE_1&play_date_from=01-Mar-2017&play_date_to=31-Mar-2017
Zakharov, Rostislav (b Astrakhan, 7 Sept. 1907, d Moscow, 14 Jan. 1984). Soviet dancer, choreographer, ballet director, and teacher. He studied at the Petrograd State Ballet School (later the Leningrad Choreographic Institute), a pupil of Vladimir Ponomarev, and graduated in 1926. He joined the Kharkov Ballet, then the Kiev Ballet (1926-8) before returning to Leningrad to further his studies at the Leningrad Institute of Theatrical Art, where he studied directing with Vladimir Soloviev, graduating in 1932. He cut his teeth as a choreographer by creating sketches for students at the School for Circus and Variety Actors. In 1934, at the invitation of the director Sergei Radlov, he joined GATOB (later the Kirov) as dancer and choreographer. After staging dances in several operas he choreographed The Fountain of Bakhchisarai (mus. Asafiev, 1934), one of the most important ballets in the Kirov‘s repertoire and Zakharov‘s biggest success; it has been staged by virtually every ballet company in Russia and the old Soviet Union. It, like his other works, was influenced by Stanislavsky‘s ideas about theatre, effectively turning ballets into danced dramatic plays. It also derived from a literary source (in this case Pushkin‘s narrative poem), a practice Zakharov repeated when he followed Fountain of Bakhchisarai with Lost Illusions (mus. Asafiev, 1935), based on Balzac; this ballet, however, was not a success. In 1938 he joined the Bolshoi Theatre in Moscow as a choreographer and opera director, remaining there until 1956. There he choreographed The Prisoner of the Caucasus (mus. Asafiev, 1938), based on Pushkin; Don Quixote (mus. Minkus, 1940), Taras Bulba (mus. Soloviev-Sedoy, 1941), based on Gogol, Cinderella (mus. Prokofiev, 1945), and Mistress into Maid (mus. Asafiev, 1946), again based on Pushkin. For the Kirov, he also choreographed The Daughter of the People (mus. Kreyn, 1947) and The Bronze Horseman (mus. Glière, 1949). His last ballet, Into the Port Came Russia (mus. Soloviev-Sedoy, 1964), was also for the Kirov, although it was considered a total failure. He was artistic director of the Moscow Choreographic School (1945-7) and head of the choreography department at the State Institute for Theatrical Art (the Lunacharsky Institute) in Moscow from 1946 until his death. Author of The Art of the Choreographer (Moscow, 1954), Conversations on Dance (Moscow, 1963), The Choreographer‘s Work with Dancers (Moscow, 1967), Notes of a Choreographer (Moscow, 1976), and On Dancing (Moscow, 1977). A pioneer of new Soviet ballet, he was one of the most important influences in the spread of ‘dram-ballet’, although his critics complained about the lack of truly inventive dance in his productions. Zakharov, however, retaliated in print, frequently attacking young choreographers such as Yuri Grigorovich and Igor Belsky.
http://www.oxfordreference.com/view/10.1093/oi/authority.20110803133346114
Zakharov, Rostislav
http://www.encyclopedia.com/history/encyclopedias-almanacs-transcripts-and-maps/zakharov-rostislav