Autor: Ljiljana Gvozdenović
Datum objave: 10.08.2017
Share


Laž Labuđeg jezera!

Kako se istovremeno bavim nekim dnevničkim zapisima Mihaila Fokina,ruskog koreografa i reformatora baleta svoga vremena, te s velikim zanimanjem čitam njegov zapis o susretu s Martom Graham

Teško podnošljiva vrućina tjera me u svježinu  seoske kuće građene prije nekih dvjesto godina, potpuno po pravilima današnje eko gradnje, s dodatkom nekih ugoda što ih je vrijeme donijelo, hladnjak, kupaona i slično. Kopajući po polici za knjige  iznenađujući se svakog ljeta kakva blaga krije, naletim na knjigu muzičkih polemika, U sjeni ocvale glazbe , uvijek smjelog Igora Mandića. Ta zbirka njegovih tekstova – kritika, objavljivanih u Vjesniku u periodu od 1967- 1977.godine, prava je riznica komentara glazbe,  zbivanja u društvu, sukoba mišljenja, jednostavno kako to i podnaslov kaže,to su Polemički prilozi sociologiji muzičke kulture.

Otvarajući knjigu bez nekog reda naletim odmah na zapis o vlastitoj profesiji. Laž Labuđeg jezera! Kako se istovremeno bavim nekim dnevničkim zapisima Mihaila Fokina,ruskog  koreografa i reformatora baleta svoga vremena, te s velikim zanimanjem čitam njegov zapis o susretu s Martom Graham, plesačicom koja je osmislila vlastitu metodu plesa i nametnula jednom vremenu drugačije poglede na scenska zbivanja, to me je dakako zapis tako romantičnog naslova odmah privukao.

Sjajan je to pogled na muziku i društvena zbivanja sedamdesetih i nešto kasnijih godina. Neka ljudska pravičnost izlazi iz svih njegovih tekstova, njegova izrazita potreba da istakne kako se ne slaže sa postojećim i kako traži od društva da pruži mogućnost novom pogledu na stvari glazbe, iskrena je i zavređuje svaku pažnju i poštovanje. Njegove ocjene nisu u skladu s mojim kriterijima no to nije ni važno.U možda mogućem ali ne i nužnom razgovoru s gospodinom Mandićem, rekla bih da je vrijeme demantiralo njegove stavove, on bi vjerojatno i dalje tvrdio da operne abonomane kupuju bakice koncerti su izraz klase kao znak njezinog prestiža i novčane moći, da balet gledaju djevojčice, možda bi danas smjelo rekao i homosexsualna populacija. Afera Čajkovski koja je izazvala buru tih godina izazvala je kod mene veseli smijeh. Nikako nije obavezno diviti se nečemu čemu se drugi dive, no latiti se kritičarskog pera a stav potkrijepiti s nekoliko podrugljivih rečenica iz kritika njemu važnih kritičara i ne čini mi se nekako poštenim. Javila su se tada cijenjena imena naše glazbene zbilje zgrožena njegovim stavovima, no hrabri Mandić istrajao je na jednostavnoj tvrdnji da su svi oni snobovi ili uhljebi, pljunuo je na repertoare opernih kuća, Puccinija je proglasio špageta-kompozitorom, prvi klavirski koncert Čajkovskog, uspjehom na nivou  neuspjele prve palačinke, Labuđe jezero slatkom pilulom, i puno takvih smjelih i ponekad duhovitih tvrdnji nalazimo u toj knjižici.

Vraćam se na slavnu Martu Graham Njezine stavove o baletu dodat ću naknadno. Odmah ću reći da bi se tih godina Igor Mandić složio s njezinim  mišljenjima. Davnih je godina HNK u Zagrebu doživio temeljitu obnovu prostora,( vrijeme je za ponovnu), te se netko tada dosjetio organizirati matineju na kojoj će se ljudima koji su na obnovi radili prikazati Labuđe jezero. Riječ je naravno o majstorima, zidarima, stolarima, električarima itd. koji po Magdiću nisu da tada imali naviku gledati balet .Možda je u pravu. Možda i nisu nikada gledali, no proglasiti to uvredljivim, otrcanim komadom kojim se na silu pokušavaju zakrpati rupe na koritu građanske kulture, te  nešto čime se ne može privući publiku, to je već tvrdnja koja je demantirana prije nego li je napisana. Uvredljivo je možda ponuditi matineju a ne večernju predstavu ljudima koji su na toj obnovi sigurno zdušno radili za svoju skromnu socijalističku plaću. Takav stav podržavam. No, tvrdnja da Labuđe jezero nije umjetnička senzacija nego  -dobar vic, mogla bi se vjerojatno čuti i od spomenute Graham, zato ovom tekstu pridružujem dnevnički zapis Mihaila Fokina, i poziv cijenjenom Igoru Magdiću na ponovno čitanje svojih zapisa i možda komentare na njih iz vizure današnjice. Bilo bi zanimljivo.

Odlomak iz dnevničkih zapisa Mihaila Fokina značajnog predstavnika škole ruskog baleta XX stoljeća, kojega mnogi nazivaju reformatorom baleta. Svoje koreografije stvarao je na glazbu Stravinskog, Ravela , Debussya, Glinke , Chopina. Znamenite koreografije Petruška, Žar ptica, Shopiniana ostale su na repertoaru mnogih kazališta do danas a autor je u njima na potpuno drugi način upotrebljavao svoje veliko znanje klasičnog baleta i time revolucionirao tu umjetnost. Ovo je dio njegovih zapisa nastalih u  Americi u kojoj je Fokin živio trideset godina.

Kada je Margarita Valman došla u Ameriku širiti umjetnost pokreta Mary Wigman, i govoriti o njoj kao o svojoj učiteljici plesa, nazivala ju je Dark Soul – mračna duša. Objašnjavala je taj naziv time što su se tužni ratni događaji, poratni još više, u Njemačkoj, koja je bila gubitnica u ratu, odražavali na njezinu umjetnosti. Stuart Palmer, američki kritičar u časopisu Dans,  umjetnicu Marthu Graham, također naziva Dark Soul.

Znajući da  Amerika nikada nije izgubila niti jedan rat ,pitao sam se što je to tako potreslo miss Graham te je postala mračna duša, premda su me  su svi uvjeravali da je u mladosti  bila vesela djevojka. Čini mi se da je to bilo pod utjecajem tog evropskog iskustva gubitništva u ratovima koje je eto dotaklo i  zdravu Ameriku.

No meni se nameće i drugo objašnjenje. Izraz tuge u plesu traži jako malo pokreta. Čini se kao lagan posao. Izražavanje radosti  naprotiv, zahtjeva gomilu pokreta. To je puno zahtjevniji posao. Veselje izaziva pokret.

Ples je u prvom redu izraz radosti, svijetlog početka a ne mraka. Naravno, tuga kao i sva osjećanja predmet je plesnog istraživanja. Nije tuga, već je  radovanje stvorilo ples. Ta radost plesanja vodi tu umjetnost u stalni razvoj.

Ana Pavlova nastupala je u velikom broju veselih, radosnih, brzih plesova. Na tom putu nisu je mnogi slijedili ali njen uspjeh u  Umirućem labudu, pokušali su ponoviti mnogi. Čini se , lako je !Gotovo da nema balerine pa čak i djeteta koje nije pokušalo. Velika Isadora Duncan, pružala je kroz svoje nastupe cijelu paletu ljudskih osjećanja. Kada god pomislim na nju pred očima mi je slika djevojke sa rukom na ramenu u pozi figura pogrebnih povorki na grčkim vazama.

U društvu kritičara New York Timesa, Johna Martina, posjetio sam Školu društvenih istraživanja u New Yorku, u kojoj su se održavala predavanja o plesu i novom vidu pokreta,  koja su njemu kao kritičaru bila predmet zanimanja. Predavači su ga rado puštali na svoje satove, a on je obilato koristio prostor svojih novina da ih hvali. Posljednje iz tih predavanja bilo je 20.02 ( godina nije navedena) te  o njemu želim nešto reći.

Kada smo ušli u prostoriju miss Graham je već nešto govorila. Oko nje na podu su sjedile djevojke u vunenim soknicama. Prostor za pokaz bio je u sredini te sobe. Okolo su sjedili gledatelji . Miss Graham izgleda kao fanatična proročica. Cijela njezina pojava čini se odbija bilo kakvu vrstu koketnosti, ženstvenosti, ljepote. Duga košulja, strogo začešljana kosa, lakti izbačeni od tijela van sa stisnutim pesnicama ili pak potpuno otvoren prstima, pognuta leđa, zapravo - sve je to trebalo govoriti o tome kako je ona iznad  zastarjelog razumijevanja ljepote i profinjenosti, zapravo se odriče od tako nečega.

Objašnjavajući svoju teoriju, često je pokazivala rukom na grudi i želudac i koliko se dalo razumjeti tamo se navodno skriva centar svega  novoga u njezinoj umjetnosti.

Moj poznanik , gospodin Martin, klimajući često glavom odobravao je njezine tvrdnje. Miss Graham, prekidala je svoje predavanje često  dajući mogućnost da slušatelji postave pitanja. Pitanja je bilo puno i ona je rječito na njih odgovarala. Zanimljivo je reći kakva su ta pitanja bila, recimo, jeli potrebno biti rođen za ples ili se tome može naučiti i bez posebnih tjelesnih mogućnosti? Miss Graham odmah je smirivala, sve njezine djevojke su raznolikih karaktera i figura,  važna je njihova individualnost, sve su savladale zadana traženja te umjetnosti.

Odlučio sam se ne uplitati i ne zadavati nikakvo pitanje, mada je ovdje za mene, sve bilo pod upitnikom. Iskreno rečeno na prethodnim predavanjima primijetio sam da, ukoliko se netko javi sa pitanjem koje je protivno stavu predavača, gospodin Martin odmah prekida razgovor govoreći da vrijeme je završeno. Tako sam odlučio šutjeti.

Krenuo je i praktični dio tog predavanja. Djevojke su ležale, sjedile hodale na cijelom stopalima, ruke su im bezizražajno visjele uz tijelo ili su pak lakte dizali smjerom prema gore. Grudi su cijelo vrijeme izbacivali na van pa se zatim naglo vraćali unutar tijela i pri tome grbili leđa. Tim pokretima bio je ispunjen njihov ples! Tempo je bio polagan  a izraz lica potpuno tužan, često zlokoban, zapravo zloban. Ponekad je izgledalo kao da laju. Lajuće djevojke! To nije samo kult tuge pomislio sam, to je kult zlobe. Žalio sam te mlade djevojke koje se tako izražavaju. Sve viđeno bilo je neprirodno u formi tijela i zlobno u sadržaju. Pogledao sam okolo sebe. Svi su sjedili potpuno prirodno i normalno. Sve su prisutne dame raznih godišta bile dotjerane skladno odjevene i za razliku od onoga što se moglo vidjeti na sredini prostora, bio je to  ugodan prizor grupe lijepih ljudi. Baš kad sam to pomislio, jedna od dama zapitala je miss Graham kako se ona odnosi prema baletu?

Očekivao sam odgovor s velikom napetošću. Miss Graham odgovorila je da prihvaća balet kao jedan od oblika plesanja, ono što joj se sviđa je na primjer ples Pavlove, osobito kada se ona, Pavlova, nakon svakog plesanog broja klanja publici, ona se vrlo dobro klanja.

Nije teško zamisliti kakva su se osjećanja pojavila u mojoj duši nakon takvog komentara o veličanstvenoj balerini netom umrloj, obožavanoj Pavlovi. Znači najbolje što je činila Pavlova to je da se vrlo dobro klanjala. Zatim je predavačica nastavila komentar ; no kada se balet prima zadatka plesati grčke plesove to ispada užasno…

Dakako nije argumentirala zašto je to užasno, slušatelji su jednostavno prihvatili njezine riječi, neki su čak i zapljeskali.

Ne mogu više šutjeti - rekao sam sam sebi i ipak -  prešutio

Drugi su pitali, ja sam opet šutio. Vjerojatno je izraz moga lica govorio više od riječi te mi se miss Graham sama obratila.

Vi biste gospodine čini se htjeli nešto reći ?

Da, rekoh, možete li objasniti smatrate li vi rad sa djevojkama koji ste pokazali prirodnim ili negirate postojanje prirodnog pokreta uopće?

Nastupila je prilično duga pauza mada je do tada na sva pitanja davala odgovore odmah. Nakon te pauze krenuo je odgovor i tumačenje razmišljanja koja nisu uopće odnosila na moje pitanje. Ponovio sam pitanje i zamolio dozvolu da ilustriram svoje misli pokretom.

Vaše djevojke prilikom dizanja ruku prvo dižu ramena, zatim lakte i konačno cijelu ruku. U životu tako ne radimo. Ako želim uzeti šešir sa vješalice ne dižem prvo ramena pa lakte, ne jednostavno dignem cijelu ruku i uzmem što želim. Po vašem sistemu pokreta ispada sve drugačije.

Pokazao sam doslovno kako bi to ona napravila. Bilo je smiješno. Smijala se publika, čini se i miss Graham a i ja.

Vi ipak podižete ramena da biste podigli ruku – rekla je

Ja?  Nikada – odgovorih

Pokazala je mjesto između grudi i želuca i komentirala ; pokret dolazi iz ovoga mjesta..

Tada sam stavio ruku na želudac i ustanovio na glas da se tamo ne događa baš ništa kada na primjer skidam knjigu s police.

Ali vi dišete –  bila je uporna miss Graham

Uvijek dišem vjerujte mi, rekao sam samouvjereno i nastao je opći smijeh

Nastavio sam dalje insistirajući na objašnjenjima jeli moguće jasno odvojiti razliku između lijepog i ružnog  pokreta

, između siromašne i bogate geste, životne geste, životnog pokreta, jeli doista čovjeku potrebno zanjihati se cijelim tijelom da bi napravio jedan jednostavan korak, jeli dizanje nekog lagan predmeta potrebno raditi  tako da naprežemo sve mišiće tijela. Običan stisak ruke pri susretu ljudi ne izaziva potrebu nihanja sa jedne strane na drugu. To zapravo ostavlja dojam grubosti . Pokret je tim ljepši kada ga izvodimo s manje napora.Takva je estetika baleta i bilo koje vrste plesa. Učimo i trudimo se izbjegavati nepotrebne napore u plesu. Teorije miss Graham i Wigmann potpuno su suprotne - naprezati se što više! Nikako nisam uspio dobiti odgovor na ta pitanja o prirodnosti pokreta te sam valjda već dodijao svojim idejama o plesu pa mi se miss Graham obratila jasnim riječima .

Vi ništa ne znate o pokretima tijela!

Nakon takvog komplimenta mlade dame, morao sam reći da se tom umjetnošću bavim četrdeset godina i zamolio sam za još jedno pitanje.

Jesam li vas točno razumio, pokret dijelite na dvije vrste, postavljanjem grudi naprijed i postavljanjem grudi unutar tijela?

Da.

Grudi postavljene unutar tijela znači po vama izražavaju mržnju?

Da.

Pomislio sam na primjer kako prilazim postelji bolesnika sa grudima unutar tijela ta poza davala bi izgled saučešća i tuge spram njegove boli, nikako mržnje.

Mogu li postaviti još jedno pitanje?

Ne! Očito je da se mi nikada nećemo složiti u mišljenjima i neljubazno je od vas što drugima oduzimate mogućnost pitanja – odgovorila je miss Graham

Unatoč tome izrazio sam pitanje.

Zašto vam je balet tako užasan?

Mada je jasno izrazila želju da razgovara s onima koji imaju isto mišljenje kao i sama, očekivao sam objašnjen je. Balet nazivaju odvratnim a ne daju objašnjenja zašto. Energičnim tonom postavio sam pitanje još jednom. Nakon toga miss Graham ustala je i stala u peti poziciju baleta očito uvjerena to radi odlično i zaključila; Kako je moguće iz te pozicije plesati grčke plesove?

Vi jako malo znate o baletu, rekao sam , očito ne znate da postoji veliki broj baleta u kojima nema nikakvih petih pozicija, baleta koji su koreografirani upravo na linijama čistih grčkih plesova i stila, kritizirate balet ne znajući dovoljno o njemu.

Moj poznanik gospodin Martin zaustavio je naš dijalog izjavivši da balet ima svoj prostor djelovanja a moderni ples svoj.Balet je imao mogućnost govoriti  proteklih tristo godina , moderni ples može se reći govori tri tjedna! Zato gospodine Fokin ne treba nastavljati ovaj sukob mišljenja.

Sve je bilo pogrešno u njegovom komentaru. Balet nije govorio tri stoljeća on je plesao. Moderni ples govori više nego li pleše i traje to već par godina. Pri tome ih u tome nitko ne ometa i ne zaustavlja, naprotiv, oni zaustavljaju mene.

Umjesto da govorim o baletima ja sam ih koreografirao i to na imperatorskoj sceni, u programima Djagileva, u programima Pavlove.

No…umro je Djagilev, s njim i njegovi programi, umrla je Pavlova i s njom pavlovski baleti..

U baletu je jako puno napravljeno. Sam sam koreografirao 57 baleta. Od toga su mnogi bili vezani na teme grčki mitova kao Dafnis i Cloe, Narcis, Ekho. Nižinski je koreografirao Poslije podne jednog Fauna, Pavlova se proslavila u Bakanalijama. Mislim da mi sve to daje pravo postaviti pitanje ; zašto je balet užasan kada upotrebljava grčke teme? Zašto bi monopol na te grčke teme pripadao diletantima?

Nelogično je suprotstavljat balet modernom plesu. Balet -to je grana umjetnosti, moderni  ples je trenutačno stanje, period u evoluciji umjetnosti. Balet je preživio i klasicizam i romantizam i modernizam.Zaista postoje modni pravci koji traju neko vrijeme, zanimljivi su, no svaka moda je prolazna.

Kako me je gospodin Martin oslovio imenom, obratila mi se miss Graham.

Nisam znala da govorim sa gospodinom Fokinom , rekla je i završila svoje predavanje. Nisam siguran kako bi ona sa mnom govorila da je znala tko sam, no dodala je još   mi se nikada nećemo složiti u mišljenjima..

Bila je u pravu. Reći da je najveći dojam na nju ostavila Pavlova kada se klanja, i reći meni Fokinu, da ništa ne znam o pokretu, makar i ne znajući tko sam, udaljuje me od takve osobe.Nova umjetnost plesa? Smiješno je i pomisliti da postoji nešto što balet već nije napravio.  Peta pozicija nije ono što je u toj umjetnosti jedina mogućnost.

58
Kategorije: Kolumna
Developed by LELOO. All rights reserved.