Autor: Maja Bezjak
Datum objave: 02.04.2020
Share


LETEĆE VIZIJE

Eho života,zvuci iz prošlosti moga teško ranjenog grada...

U polutami zimskog jutra,dok još polusnena teturam između sobe i kupaonice,snažan

tutanj i pomicanje tla ispod nogu odbacio me prema zidu hodnika.Tresak staklenih

zidova,vratiju ormara,padanje knjiga sa pretrpanih polica i svega ostalog što se našlo

na putu orkanskom kovitlacu iz utrobe zemlje...Još se nisam niti snašla teturajući do

telefona i mobitela, ponovna tutnjava,drugi udarac...sve se njiše,pada malter posvuda

uokolo sa zidova i stropova...Tišina,užasna tišina...čekanje novog, ponovnog užasa koji

je zaustavio moje disanje,svijet oko mene,možda porušio moj rodni grad!...

Zvuk mobitela propara tu zlokobnu tišinu.Zove me sin iz Njemačke:“Mama,jesi li mi

živa“?..Sad sam gledao prve vijesti iz Zagreba!....

...Ovakav užas nisam nikada doživjela!...jedva odgovaram i susprežem suze da mu ne

otežavam brigu zbog razdvojenosti od svog ranjenog doma i domovine...

...U posljednje vrijeme,kao da sam predosjećala kataklizmu koja nam prijeti.Sve češće

sam kolima pravila krugove Ksaverskom cestom prema Mihaljevcu upijajući sliku

Zagrebačke gore,hrleči joj u zagrljaj u kojem sam odrasla.Ona je bila moj prvi pogled na

svijet,prva slika raskoši njenih jesenjih boja sa djedovskog imanja na njenim

padinama.Poput letećih vizija javljaju mi se slike bukovačkih imanja s

parkovima,vinogradima,voćnjacima,starim kurijama s tornjićima,gdje su ugledne

zagrebačke familije ljetovale jednostavnim ladanjskim životom.Viziju te idilične ljepote

nekadašnjeg podsljemenkog kraja izaziva mi pogled na sadašnju nedopustivu

izgradnju,divlju urbanizaciju koja se penje već visoko po padinama Zagrebačke gore.A

ona u ovo proljetno doba, otkriva opustošenost i golotinju ogromnih razmjera svoga

šumskog bogatstva.Novi neimari,uglavnom došljaci u naš grad,ne poštuju stara pravila

izgradnje našeg grada,koja su diktirala visinu zgrada i slobodne koridore strujanja

svježeg zraka od sjevera sa Zagrebačke gore prema Savskoj ravnici.

...Arhitekti svjetskoga glasa,divili su se sačuvanoj ljepoti srednje europske arhitekture

našeg Donjega grada,veličanstvenosti palaća, akademija, muzeja, sveučilišta,

kazališta,katedrale,parkova i visokoj kulturi arhitekata i urbanista koji su osmišljavali i

gradili naš rodni grad,i u vrlo kratkom vremenskom periodu druge polovice

devetnaestog stoljeća i do sloma Austro-Ugarske Monarhije,ostvarili ovo čudo od

ljepote i kulture pravog europskog grada.

...Kao pravo dijete njegova središta,čiju je djedovsku kuću pogodio potres 1880

godine,u ulici koja spaja Zrinjevac i Kazališni trg,kojom je nekada vozio i tramvaj,koja je

promijenila mnogo imena: Kukovićeva,Kraljice Marije,Arnalda Musolinija,Braće

Kavurica a sada se zove Hebrangova,pamtim je kao središte prve polovice svog života.A

on se odvijao između Osnovne škole u samostanu časnih sestara u Gundulićevoj

ulici,satova glasovira u obližnjem Glazbenom Zavodu,satova baleta u Dječjem carstvu

kod Frommanice,nedjeljnih koncerata vojne glazbe na Zrinjevcu poslije mise u

Palmoticevoj ulici....sve mi se to vraća iz duboke riznice moje potsvijesti kao neki daleki

izgubljeni raj građanskog načina života i reda.

...Čak je iz ratnh dana ostala uspomena iz zimskih radosti nas djece koja jure od ugla

Preradovićeve do Gundulićeve ulice po ledenicama, koje su uz zidove kuća stvarali

davno prošupljeni oluci.Željezne zakovice na prstima i petama naših jadnih cipela na

žniranje,nestajale bi u tom ludom zanosu,ali u haustoru kuće prije nekadašnjeg

Francuskog Konzulata,smjestio se postolar Fiket,koji je spremno zakucavao nove

željezne štitnike i tako nas spašavao od kazni roditelja.U proljeće i ljeti,crtali bi

komadom cigle po širokom trotoaru naše ulice „Školicu“i skakli na jednoj nozi gurajući

neki plosnati kamenčić...

...Moja putovanja do škole odvijala su se uvijek istim ulicama.Preradovićevom do

Cvjetnog trga,kojim su se širili primamljivi mirisi svježeg kruha iz pekarnice Rukavina ili

slastičarnice Žerjav.Mirisi zumbula i ostalog proljetnog cvijeća, pečenog kestenja u

jesen, uz jata golubova oko spomenika Petra Preradovića,kratka Varšavska ulica s

kinom Balkan, pa Gundulićeva, kojom me vec izdaleka pozdravljaju zvuci raznih

instrumenata,kolorature pjevača ili zvuci orkestra iz zgrade Glazbenog Zavoda.Uopće iz

mnogih otvorenih prozora tog mojeg središta Grada,odzvanjali su zvuci

glasovira,skale,etude,sonate...lepršali su zastori,...to naše središte prostiralo se od

Rudolfove vojarne na zapadu do Džamije na istoku,od Liceja na Katarinskom trgu do

klizališta Miramar na jugu.

...Uz mnoštvo literature iz zagrebačke Gradske Knjižnice,obilje solističkih,komornih i

simfonijskih koncerata uz obligatno stajanje na Galeriji HNK na opernim i baletnim

predstavama( koje više nema), odrastala je moja generacija i provodila svoje

tinejđerske dane,dok se sami nismo spustili na te iste pozornice i postali dio prebogate

umjetničke i kulturne tradicije našega grada i domovine.

...Početkom šesdesetih godina prošlog stoljeća,naš zagrebački Balet HNK,počeo je pod

vodstvom Ive Vuljevića ostvarivati svoje sjajne turneje po velikim europskim

Festivalima i pozornicama koje, su trajale i po nekoliko tjedana.No povratak kući,bio je

za mene uvijek neopisivo uzbudljiv.Već od Zidanog Mosta stajala bih čavrljajući s

Vuljom uz prozor željezničkog vagona,željno isčekujući panoramu Zagrebačke Gore u

daljini i tornjeve Katedrale ...Dočekivala me uvijek raskriljenih ruku kao i moj prelijepi

rodni grad,po kojem bih se rastrčala radosna što ponovo vidim svu njegovu ljepotu i

sklad ulica i parkova,širokih živopisnih trgova,već davno patiniranih fasada kuća i

osluškujem naš zagrebački agramersko-kajkavski dijalekt prolaznika...Da, ...vratila sam

se kući!

...Osam dana nakon potresa još uvijek osjećam podrhtavanje tla,u dubokoj depresiji

piljim u TV,stravične slike ruševina u koje je u nekoliko sekundi pretvorena ljepota i

dostojanstvo našega grada,najužnije i najmlađe metropole Europske Unije.Hoće li nam

pomoći Europa, kad nas se odriče i sam naš gradonačelnik,vlašću opijen silnik,koji je

sam sebi uzor ali u svemu,a ne želi znati da su taj grad i svu njegovu europsku kulturu

gradili neki skromniji ali pametniji neimari,naši djedovi i pradjedovi, a sad je eto bojim

se zauvijek nestao...

...Lepet krila Korona virusa nadvio se nad čitavim svijetom...strašna Apokalipsa zatvara

nas u naše ljušture od popucalih zidova, i stalno nešto osluškujemo,nadamo se nekoj

spasonosnoj vijesti, ali mukla tišina nalegla je nad ruševine naših domova,ulica,nad

naše ranjene duše.

...Ostaju mi leteće vizije, eho i zvuci nekih sretnijih dana iz daleke prošlosti.Dolete

iznenada i obasjaju ovu tmurnu sadašnjost kao znak da još živim, osjećam, mislim,

postojim... i borim se!


1051
Kategorije: Kolumna
Developed by LELOO. All rights reserved.