LIJEČENJE HRVATSKE
to god govorili i pisali hrvatski političari, sociolozi,
ekonomisti, gospodarstvenici, povjesničari ili duhovnici, narod – ljudi koje
srećete na ulici, trgu, tržnici ili u trgovačkom centru – smatra da Hrvatska
nije ni u krizi ni u recesiji, nego u propadanju. Narod – a u narodu i
čitatelji Glasa Zagorja – zna da je
Hrvatska bolesna. Slabo stanje Hrvatske se ponajbolje očituje ili ima znakove
bolesti ili simptome u dvome: (1) pučanstvo Hrvatske se smanjuje, a (2) uz
smanjivanje pučanstva raste broj nezaposlenih. U „zdravlju“ – najnovija
hrvatska vlada ne dopušta da se govori i piše o zdravstvu – bi se reklo da se u
hrvatskom državnom organizmu smanjuje broj eritrocita („crvenih krvnih zrnaca“),
a da se broj leukocita („bijelih krvnih zrnaca“) povećava.
Kako je Hrvatska kronično ili trajno bolesna već neko
vrijeme, prije obavljanja izbora za čelnike HDZ-a, kao „najjače, pobjedničke i
matične stranke hrvatskoga naroda“, postojala je nada da se liječnici među
kandidatima probiju do vrha stranke i da poslije novog pobjedničkog pohoda na
Hrvatski sabor, počnu liječiti i izliječe Hrvatsku. Nažalost, od silnih
liječnika ostao je pri vrhu samo jedan, ali vrijedan. Da su bar ostala dvojica!
U medicini ili u konvencionalnom, znanstvenom liječenju
ljudskih organizama postoji mnogo vrsta liječenja ili medicine. Prvi je preventivna medicina. narod je uvijek
mislio da je „bolje spriječiti, nego liječiti“. Hrvatska nije spriječila
obolijevanje svojeg organizma. Zdravlje jedne države počiva na znanju i radu, a
Hrvatska se pretvara u deindustrijaliziranu zemlju neznanja. (Bolest neznanja,
nerada i nebrige, nažalost, shrvala je cio Zapad, a ne samo Europu ili
Hrvatsku.) Bolest nismo spriječili pa je valja trebalo liječiti. Umjesto
preventivne medicine, trebalo bi uporabiti kurativnu
medicinu.
U hrvatskom jadnom domu zdravlja sad nema ni primariusa ni
liječničkog konzilija, pa se pojedini superspecijalisti prihvaćaju liječenja
ili terapije hrvatskog nacionalnog organizma svoju ruku, temeljem svojeg uskog
znanja i interesa, jer je mnogim liječnicima, koji se bave eksperimentalnom
medicinom važno imati pacijente, što god se pacijentima događalo. Sadašnja
terapija koja se određuje Hrvatskoj zove se „novi investicijski ciklus“, u
kojemu se ne će otvoriti niti jedno trajno radno mjesto u proizvodnji dobara za
izvoz. Hrvatski organizam – domoljubni političari govore o „hrvatskom korpusu“
ili tijelu – sad treba primiti transfuziju reindustrijalizacije, koja je lijek
i za EU, u kojoj se također smanjuje broj eritrocita, a povećava broj
leukocita.
Bojim se da će sadašnji voditelji „hrvatskog doma
zdravlja“ uskoro uvidjeti, da zamišljena infrastrukturna terapija ne može
donijeti poboljšanje stanja hrvatskog državnog organizma i da će se u liječenju
Hrvatske prihvatiti sredstava i načina palijativne
medicine.
(Palijativna medicina u pristupu neizlječivim bolesnicima
je nov i već razglašen ogranak ljudske medicine. Ona se bavi brigom za
bolesnika do skore neizbježne smrti, pri čemu se „nalaze optimalna ili najbolja moguća rješenja za očuvanje kvalitete života
bolesnika“.)
U hrvatskom nacionalnom primjeru također bi se mogla
napraviti momčad za palijativnu skrb, u kojoj bi svakako morali biti liječnici
i superspecijalisti iz EU, Svjetske banke i MMF-a. Možda bi se Hrvatsku moglo
smjestiti u regionalni ili „regionski“ hospicij ili stacionar za umiruće, kako
se riječ „hospicij“ prevodi prema rječniku Ž. Bujasa.
Prije zaključenja ovog osvrta na liječnički način, valja
spomenuti da je u oporbeni dom hrvatskog zdravlja doveden ravnatelj, koji je
stekao zdravstveno iskustvo i kao pripadnik temeljne i kao pripadnik tajne
policije. On se osim na iskustvo, koje se može steći u RH poziva i na iskustvo
iz Ruske Federacije. Međutim, koliko god usporedba bila primjerena, valja znati
da je prvi „hrvatski Putin“ bio Franjo Tuđman. On je, temeljem svojeg
tajnopolicijskog iskustva iz Drugog svjetskog poraća, hrvatski narodni,
nacionalni pokret – u kojemu je prvi čovjek svakako bio Franjo Kuharić – iz
pokreta pretvorio u političku stranku, iz koje su urođene pogreške izbile u
nakazna izobličenja organizma, koji se ne daju prikriti ni kozmetikom ni pomnim
odijevanjem ni implantatima.
Teško je uvidjeti prigodu da se pod novim ravnateljstvom
oporbeni dom nacionalnog zdravlja „kadrovski ojača“ u mjeri, koja će omogućiti
zaustavljanje slabljenja, liječenje i oporavak hrvatskog državnog organizma,
čiju bolest nijedan politički dom zdravlja ne želi odrediti ili
dijagnosticirati.
Vašem osvrtniku se čini da je Hrvatska sad u čekanju ili
u očekivanju da namnoženi narodni leukociti počnu braniti hrvatski državni
organizam. Ima previše nezaposlenih, a da oni ne bi mogli uspjelo obaviti
zaštitarsku ili imunosnu zadaću, kakvu leukociti imaju u ljudskom organizmu.
Oko minule unutarstranačke
izborne kampanje, koja je tekla u izvanstranačkim
prostorima, bilo je mnogo nategnutih komentara o tome, kako su brojni
liječnici, koji su se natjecali za primariusa u HDZ-ovom domu zdravlja,
politički neiskusni, a kako je političko iskustvo važno za vođenje državnih
poslova. Pritom se nije spominjalo to, da svi poznati i razglašeni iskusni
hrvatski politički radnici imaju samo negativno političko iskustvo. Da su oni
kojim slučajem bili pravi liječnici i odgovorni liječnici, mogli bi na prvi
pogled vidjeti da je Hrvatska bolesna i po licu joj prepoznaju bolest. Oni i
danas smatraju da Hrvatska ima dobroćudnu virozu te da joj treba mirovanje, a ne izlazak na ulicu da se izliječi.
U svijetu, a posebice u Europi, stalno je na tržištu zdravlja
alternativna medicina, koja
preporučuje da bolesni nacionalni organizmi poste i da se ustežu od uzimanja
mrsa, kao da anoreksija nije opaka bolest. Međutim, Hrvatskoj kao i Grčkoj,
Irskoj, Španjolskoj, Bosni, Makedoniji, SAD, Italiji i cijelom Zapadu treba
pojačana ishrana putem vraćanja kapitala u nacionale prostore, upravo kako bi
se nacionalni organizmi ojačali reindustrijalizacijom kao kakvom punohranom
infuzijom.
Smatram da je za izbavljanje Hrvatske iz jame gospodarske
i demografske propasti potrebno imati upravo liječnički pristup, po kojemu
liječenje bolesnika počinje dijagnozom. Smatram, da, dugoročno gledano, samo
konvencionalna politička i gospodarska medicina može pomoći Hrvatskoj, ali da
uskoro dolazi vrijeme da se u liječenju Hrvatske uporabi narodna medicina, u kojoj bi radna terapija imala ključnu ulogu.
Hrvate jednostavno treba vratiti poslu, a to zahtijeva vođenje slobodnije
monetarne politike. Za to bi se, pak, trebalo vratiti narodnoj medicini, kojom
bi se za hrvatske političare – koji nisu ni političari – uvela „radna obveza“
vođenja politike u narodnom, nacionalnom
interesu.
Možda će prvi zahvat u liječenju Hrvatske tražiti potpunu
opću anesteziju bolesnika pa bi jedini liječnik, koji je ostao u oporbenom domu
zdravlja, morao i mogao preuzeti ulogu anestetičara.
Vaš osvrtnik, uza sve ovdje napisao, pun je nade za
hrvatsku budućnost, jer dobro zna da su narodi puno otporniji i od država i od
ideologija.