Puna
dvorana Saveza slabovidnih, RH
U
ponedjeljak, 31. siječnja, 2012. u 17 sati, predstavljena je prva knjiga
poezije najvećeg hrvatskoga lirika XX. stoljeća, Dobriše Cesarića, iz edicije audio-knjiga Saveza slabodvidnih osoba,
Republike Hrvatske.
Dramskii
umjetnici,Mirjana Sinožić, Božidar Darko Smiljanić i Zvonko Zečević, izabrali su i izveli 39
Cesarićevih lirskih dragulja, tvoreći kompozicijom izabranih pjesama, osobit
dramaturški slog s odjecima raspona Cesarićevih raspoloženja, od ushita do
skepse, od radosti do bola, od nade do vjere u život i njegove raskoši
minijatura, uvrštenih u slogove koji tvore grandioznu cjelinu pjesničkoga
tkanja i iskaza bogate pjesnikove duše, koja zanosi srca svih koji joj pripadnu
i kojima struji kao dragocjeno vrelo duha, misli i čuvstava.
Dobriša Cesarić,
zauvijek !
B d i j e nj e
Prolazi noć.Ja spavati ne mogu.
Hoće li jutro ikada da svane?
Na jadnom svome prevrćem se logu,
Sam sipam sol u svoje rane.
Što hoću? Mira, mira, samo mira!
A što sam htio? Dići se do slave.
A sad mi svaka miso ranu dira.
Od rana idem oborene glave.
Ja teškoga iskustva teret nosim
I često putem, da odahnem, stajem.
Ponižavam se, pretvaram se, prosim,
A bilo mi je sudjeno da dajem.
Nemirni snovi moje srce griju,
I nove muke pohlepno ga traže,
Bolovi u njem kao straže bdiju
I smjenjuju se u njem, kao straže.
Sav brižan varim omamljivo piće,
Ko mudri vrač, od ponajljućih trava.
I moje srce po svijetu se skiće,
Da budi srca kojima se spava.
Pa ipak, često ja ne mogu dalje.
Gluhoća duša koga neće smesti?
Na mučni put ko nejaka me šalje,
Ko izgubljeno dijete sam na cesti.
Čemernu kletvu na dnu sebe krijem,
Nju kunu naši najbolji mrtvaci,
A njezin glas je zatrpan i nijem
I neko mora da je u svijet baci.
U beznadju se radjala i sramu,
U jadne zore, predvečerja pusta
I krila se u šutnju ko u tamu,
da najzad opet nadje svoja usta.
O zemljo moja, ti si kao bara
Kad koja glava iz mulja izviri,
Ne viri dugo. Ima ko se stara
Da dotučena zauvijek se smiri.
Ko nekad, iza obećanja vinskih
Kašljuca i sad varani Lisinski.
A usred bučnih zdravica i fraza
Čuje se jecaj slomljenoga Vraza.
To naš je lovor, prastar, vječno zelen
Nek sklanja glavu kom je gorak pelen!
Ko usmjeli se, kom se otme vapaj za
suncem,
Čut će kao jeku: Skapaj!
Čitave noći ja se tako borim
Sa očajem. I mada nisam krikom
Zavrisnuo u mučenjima sporim,
Zaludu, on je osto pobjednikom.
Već sviće. Zvona čujem iz daleka.
Za novu patnju dan je pute utro.
Pred prozorima krvnički me čeka
Daždivo, sivo, žalostivo jutro.
Dobriša Cesarić