LJUDSKI DUH JE SAV U DOBRU

Ljudski duh se pojavio u vrsti prije malo desetaka tisućljeća i otad vrsta ne zna što bi s njim. Mnogi ljudi i danas poriču postojanje ljudskog duha. Neki od takvih ljudi, materijalisti, misle da postoji samo tvar i da nema nikakva duha. Drugi, dualisti, slobodno pretpostavljaju da tvar ili materija i duh postoje neovisno jedno od drugoga: jedno od njih vidljivo i pipljivo, a drugo nevidljivo, ali uočljivo umu. Prvi su smatrali da samo tvar, a drugi da i tvar i duh postoje i to neovisno o Životu. Treći, idealisti, smatraju da je postojanje tvarnih predmeta ovisno u duhu ili o djelovanju uma. S obzirom na to, da su trijezni i praktični filozofi i prirodoslovci poput Aristotela (384.-322.) i Gottfrieda Wilhelma Leibniza (1646.-1716.) smatrali da tvar proizvodi prostor i da nema prostora bez tvari, teško je zamisliti kako bi duh mogao prebivati u našem fizičkom, tvarbenom prostoru. Morao bi postojati prostor i svijet duha iz kojega se neka dušna dobra ili jedinice upuštaju u naš svijet i po mogućnosti vežu uz ljude, koje duh još nije zauzeo. Ipak, malo je mislitelja pomišljalo na to, da spregnuta opreka ili „dijalektička protivnost“ vidljivoj tvari ne bi trebao biti „univerzalni“ duh, nego Život, koji oživljuje tvar.

Religije su uglavnom pretpostavljale, da su sam duh, duša, karma i druge tvorevine iz svijeta duha na poseban način pridružene samo čovjeku pa su zato čovjeka strogo razlučivale od ostalih stvorova. U opreci takvom gledanju, u američkim irokeškim plemenima se smatralo da postoji svijet duha te da duh prožima cio vidljivi svijet i sve u njemu. Jedni se pismoznalci nisu upuštali u pitanje podrijetla ili nastanka čovjeka, a drugi su smatrali da su ljudi posebno stvoreni. Bilo je diskriminacije ili razlučivanja i među ljudima. Učeni Grci su smatrali da su robovi „samohodni“ poslušni alati ili oruđa, ali i to da su narodi koji ne govore grčki jezik bezumni barbari. Unutar naše vrste stalno je postojao društveni, genski i vjerski rasizam. Engleski puritanski kolonisti u Americi nisu pokrštavali crne robove i urođene Amerikance, jer su smatrali da ti nemaju dušu. To su ipak radili katolički svećenici posebice pripadnici Družbe Isusove. Isusovac Petar Claver osobno je pokrstio više od 300.000 afričkih robova očito smatrajući da su to bili pravi, ali nevoljni ljudi.

Ako se govori o Božjem stvaranju biljnih i životinjskih vrsta, kakvo je bilo izneseno u drevnožidovskoj mitohistoriji, valja uočiti, da se to rečeno stvaranje odvijalo unutar oskudnog skupa parametara.  Primjerice, sve razvijenije životinjske vrste imaju tijelo, udove te glavu s mozgom, parovima očiju i ušiju, ustima za uzimanje hrane i dišnim otvorima. Čovjekov organizam nije po parametrima oblikovanja naizgled bitno različit od organizama ostalih razvijenih životinjskih vrsta. Mi danas znamo da je sve živo napravljeno po istom ključu, šifri, kodu ili riječi Života. Usprkos svemu, čovjek je sve do otkrića evolucije Života bi strogo razlučivan od drugih vrsta. Takav zaključak nisu omele ni činjenice da su jedinačni ljudi smrtni kao i jedinke ostalih vrsta, biljnih i životinjskih, te da se ljudi pare ili množe u parovima kao i nebrojene životinje. Hranidba ljudi je slična hranidbi drugih životinja. Ljudi se znaju hraniti biljem i plodovima, kojima se hrane i neke životinje. (Ljudi i vjeverice prikupljaju, pohranjuju, lome i jedu orahe na sličan ili čak na jednak način.) Pismoznalci su prkosili očitosti čovjekove smrtnosti pridružujući svakom jedinačnom ljudskom životu „neumrlu“ ili  besmrtnu dušu. Duša je služila kao lijepak za odgovornost ljudske osobe.

Zanimljivo je to, što su usprkos nasumičnom pojavljivanju i prebivanju „duha“ u rijetkim pripadnicima naše vrste – kao što su bili drevnožidovski proroci – judaistički i kršćanski pismoznalci neumrlu ili besmrtnu dušu pridruživali svakom začetom čovjeku. Tako i danas uči službena kršćanska teologija. Pridružena duša se uzima kao pasivna tvorevina duha, koja je kao neka ploča ili spremnik, na koju se upisuju ili u koji pohranjuju podaci o dobrim ili slabim djelima jedinačnih ljudi, na temelju „osobne odgovornosti“, koju je u religiju uveo Zaratustra. Od Zaratustre u svijetu religije nema „skupne odgovornosti“, kakva je iz prvotnih zajednica bila prenesena u prve civilizacije. Augustinska tradicija u Katoličkoj crkvi, kalvinci i puritanci uče da dobra djela malo opravdavaju ili nimalo ne opravdavaju čovjeka na strogom Božjem konačnom ili vrhovnom sudu te da se u pasivnu čovjekovu dušu upisuju ili pohranjuju zahvati Božje milosti, koja jedina može spasiti čovjeka na Sudu, na kojemu nema priziva. Po mnogim pismoznalcima pasivna neumrla duša ipak je sposobna prije privođenja sudištu ogrnuti se pripadnim uskrsnulim i rekonstruranim ljudskim tijelom. 

Znaci posebnog vidika Života, koji se već desecima tisućljeća zapažaju u pojedinim ljudima dolaze od nečega što je aktivno ili djelatno, a ne pasivno ili trpno te što je dobro, a ne opako. Ti znaci ne dolaze od čovjekova tijela, od čovjekova mozga ili od čovjekova uma, jer te znakove dobro poznamo, razumijemo i prosuđujemo. Oni dolaze od postupka, a ne od kakve pasivne ili trpne tvorevine. Riječ je o znacima ljudskog duha, koji nije tvarni organ kao mozak ili sastav s danim postupnikom ili algoritmom kao što je ljudski um, nego neovisan postupak koji omogućuje čovjeku da vidi sam sebe. Riječ je o posebnoj dodatnoj, naknadno stečenoj životnoj sposobnosti čovjeka, koja usmjeruje njegovu osobu da izbjegava uporabu života, koja nanosi štetu njegovu jedinačnom životu i životu bližnjih. Riječ je o ljudskom duhu, koji je brižan postupak, a nije kao trpna duša samo rezidentan u jedinačnom čovjeku ili umetnut u nj. Ljudski duh je životna izraslina u jedinačnom čovjeku, koja je neodvojljivo sljubljena s čovjekom do njegove smrti.

Prijepor oko ljudskog duha, poricanje njegova postojanja i javljanja te nesnalaženje jedinačnih ljudi pri javljanju duha dolazi od toga, što se ne računa s tim da je ljudski duh samo proces ili postupak, a ne bitak ili struktura. Za ocjenu i prosudbu javljanja  ljudskog duha važno je uočiti to, da se ta sposobnost očituje kao postupak ili proces, a ne kao trajna sastavnica životne cjeline. Pojavu i djelovanje ljudskog duha svatko mora iskusiti sam. Osobe koje su doživjele burne prolome ljudskog duha, kao što je bila Terezija iz Lisieuxa, govorili su i pisali da su to, što su drugi ljudi pisali o svojem iskustvu s duhom shvatili istom kad su sami iskusili pojavu i djelovanje duha.

Ja bih kao dobre opise, ocjene i prosudbe iskustva javljanja i djelovanja ljudskog duha uzeo te, koje su ostavili brižni katolički učitelji duhovnog života. Naglasak je na pridjevu „katolički“, jer se u drugim kršćanskim usmjerenjima te u drevnožidovskoj predaji i istočnjačkim vjerskim učenjima duh stavlja u okviru državotvornosti, političkog sustava i postavljanja društvenih svrha.  Katolički učitelji su pojavu i djelovanje duha vezali uz Isusovu uporabu vlastitog života i uz svoju potrebu da dobro uporabe vlastiti život. Usput rečeno, katoličkim učiteljima duhovnog života nije padalo na um to, da sebe nazivaju „misticima“, jer su – u svojoj skromnosti i u zaokupljenosti uporabom vlastitog života – uviđali da je doista riječ o zemaljskoj, a ne o nebeskoj pojavi. Terezija iz Lisieuxa (1873.-1897.) je po vlastitom priznanju u jednoj jedinoj provali duha u nju bila „izgubila vjeru u posljednje stvari“ kao što su raj, pakao ili Posljednji sud. Terezija iz Avile (1515.-1582.) smatrala je, da kod dolazaka duha „čovjekov um treba biti usredotočen na Isusovu uporabu vlastitog života“. Ignacije Loyola bio je izravan kad je napisao da „čovjeka koji pođe pravim putem pružanja dobra bližnjima na tom putu neizostavno čeka milost“. Loyola je lukavo postupio, jer bi nijekanjem milosti na sebe i na Družbu Isusovu navukao svu silu Inkvizicije.

Međutim, on je kao i nebrojeni drugu učitelju duha, a među njima prvi Isus Nazareta, smatrao da je „pojava duha u čovjeku zemaljska stvar“. Isus je smatrao – Blago tima koji su gladni duha! – da čovjek mora računati s pojavom duha u vlastitom životu. Razlika između mojih razmišljanja te razmatranja i iskustva katoličkih učitelja duha je u tomu, što ja duh otvoreno nazivam ljudskim duhom, a što su se oni morali skrivati iza izraza kao što su „Božji duh“ ili „Božja milost“. Riječ je o istom pristupu duhu i o istoj suradnji s duhom. Duh po mojemu ne silazi na čovjeka, nego izlazi iz njega u njegov iskustveni prostor.

Oslanjajući se na svoje (molitveno) iskustvo suradnje s ljudskim duhom mislim da mogu tvrditi, da se – ako pojavu duha treba povezati s čovjekovom životnom cjelinom – izlazak ljudskog duha u čovjekov iskustveni prostor treba vezati uz poseban ritam disanja. To pokazuje, da je ljudski duh postupak, a ne stanje ili sastav. S druge strane – kako su i veliki katolički učitelji duha znali doživjeti – izlazak, pojava ili provala duha naglo uzima organizmu golemu količinu obične, tjelesne energije. (Čovjekov mozak kao tjelesni organ rabi 25% energije, koja se razvije u čovjekovu organizmu. Mozak ima i dotjeran sustav hlađenja, da ne bio oštećen na visokoj temperaturi, koja bi se razvila da nema hlađenja. Visoka potrošnja energije dolazi vjerojatno od silnog napora uma i mozga da sažmu nebrojene neusklađene obavijesti i slike u snažnu misao, koja može dovesti do čovjekove promjene uporabe vlastitog života. U obračunu sa starim svijetom ulog je golem – cio jedincati ljudski život.)

Za Isusa iz Nazareta ponovno čovjekovo „rođenje po duhu“ bilo je izričito „zemaljsko pitanje“. Ja bih dodao da je uistinu riječ o pitanju čovjekove životne cjeline. Ljudski duh je jedan od vidika jedinačnih životnih cjelina, koje sad sastavljaju našu globaliziranu vrstu. Ljudski duh je ograničen u jedinačne ljude ili u jedinačne životne cjelinu te ne može iz jednoga čovjeka djelovati na drugoga. Ljudski duh je zatvoren ili konfiniran u jedinačne ljude, jer je to vidik jedinačnog života ili životne cjeline. Govor o „univerzalnom duhu“ koji djeluje u društvu, u povijesti, u narodima, u državama, u prostoru je tlapnja, makar ona dolazila od razvikanoga Georga Wilhelma Friedricha Hegela (1770.-1831.), koji se proslavio po izumu „Geista“. Mogućnost baratanja ljudskim duhom je pitanje za svakog jedinačnog čovjeka. Društvo, politički sustav, društvene ideologije ili tržište nemaju sposobnost baratanja ljudskim duhom. Ljudski duh je zaštićeno područje slobode čovjeka i slobode vrste.

Ljudski duh prozire život svojeg nositelja, njegovo djelovanje i njegove osjećanja. On se otkriva u nepobitnoj prosudbi smisla uporabe života. Duh izaziva prisan i skriven razgovor jedinačnog čovjeka sa samim sobom, razgovor o njemu samome, a ne o vanjskom svijetu, o poslu i poslovanju, o tržištu i uspjehu na tržištu ili o drugim ljudima. Ljudski duh iz jednog čovjeka ne može zaviriti u tuđi iskustveni prostor. Kad se javi i obavi svoj posao duh u čovjeku ostavi mir i zaglušnu tišinu. Duh lišava čovjeka vlastoljubljivosti te potvrđuje i utvrđuje njegovu skromnost. Potiče ga na služenje i unošenje dobra među bližnje ili u vrstu. Što drugo čovjeku treba? Što mu preostaje? Skromnost je ortakinja ljudskog duha i najbolji mamac za izlazak duha i njegovo zalaženje u čovjekovu životnu cjelinu. Prihvaćeni mir i unutarnja tišina znak su čovjeku, da je pošao dobrim životnim putom. Jedan vidik skromnosti je šutnja, koja stvara prazninu u čovjekovu iskustvenom prostoru u koju spremo dolazi ljudski duh. Šutnja je kao i skromnost pravi mamac za izlazak ljudskog duha. To je razlog zašto u javnim medijima ne može biti duha. Medijima kuljaju bujice riječi i slika, koje isključuju ljudski duh. „Na domaćoj gozbi su čudna veselja,/ I pjano se bunca i buči.“

Uspio dolazak duha u čovjeku stvara obvezu skromnosti. Povratak skrbi za zadovoljenje potreba – koja premašuje granicu rada, koji je čovjekova zbiljska, ljudska potreba – a posebice povratak prohtjevima donijeli bi čovjeku novo upozorenje duha. Najteže što bi čovjeka pogodilo nakon pohoda ljudskog duha bilo bi njegovo nastojanje da pohod duha proda, unovči ili pretvori u društveni uspjeh.  Takva sebeljubljivost i ambicija ili vlastoljubljivost čine čovjeka nesuvislim, ali i ranjivim najgorim opačinama. Skromnost je zaštita ljudskosti. Ona usmjeruje povećane mogućnosti ljudskog duha u službu bližnjima ili na služenje vrsti. Vlastitost iščezava u zajedništvo koje donosi slobodu. Sloboda nije proizvoljno postupanje u osami.

U čovjekovu prihvaćanju ortaštva s ljudskim duhom riječ je zapravo o izboru svrhe za jedinačan, jedini i jedincati ljudski život, uz koju će čovjek vezati uporabu vlastitog života. Zar kulturna evolucija i opća evolucija Života nisu ljudski duh i svrhu unijele u vrstu u isto vrijeme? Homo sapiens je vrsta sa svrhom. On je ujedno vrsta s duhom. U vrsti je odavno i jednom zauvijek otvoreno pitanje svrhe. Pojava ljudskog duha povezana je s pojavom svrhe. Pojava toga dvoga u vrsti rezultat je mukotrpnog nastojanja vrste da se izbavi iz nepodnošljivog i opasnog trajanja, u kojemu jedinke vrste nemaju urođeno ponašanje.

Kakvo može biti trajanje vrste, a kakvo življenje njezinih jedinki bez urođena ponašanja, ali i bez postojanja svrhe koja uza se veže postupanje ljudi i stvara mogućnost uskladbe ponašanja jedinačnih ljudi? Svrha je evolucijski „jaram“ za vrstu.  Svrha i ljudski duh su plod napora ljudskog uma, koliko god on bio razmetan, da domisli izlaz iz zbrke koja je u vrsti stvorena razvitkom uma, zamiranjem instinkta ili gašenjem urođenog ponašanja. Nestanak urođenog ponašanja u vrsti nadoknađen je otkrićem svrhe i vezanjem uporabe jedinačnih života uz svrhu. Zadovoljstvo vlastitim životom dolazi u ispunjenju svrhe je. Istovremena pojava svrhe i ljudskog duha u vrsti bila je prava „mutacija“ u vrsti. Međutim, to nije bila mutacija u rodnoj tvari jedinačnih ljudi, nego nadgradnja čovjekova uma. Važnost pojave ljudskog duha i svrhe u vrsti pri kraju dosadašnjeg tijeka kulturne evolucija možda se smije usporediti s pojavom sposobnosti Homo habilisa da u svojim šapama ili šakama prednjih i zadnjih nogu drži predmete prirode? Sad vrsta u ljudskom duhu i u svrhama ima izvrstan pribor za nastavak kulturne evolucije.

Kulturna evolucija čovjeka sastojala se u stjecanju novog znanja, svladavanju novih vještina i stvaranju izuma,  očito uporabom uma. Nove vještine i izumi uklanjali su, kako sam naveo, prednosti nekih značajka čovjekova organizma. Jedinke s takvim nepotrebnim ili štetnim značajkama su odabirom postupno nestajale iz vrste. Može se očekivati, da će se u budućem tijeku kulturne evolucije izgubiti neke sadašnje značajke osobnosti čovjeka, kao što su, primjerice, samoživost i ratobornost. Usklađivanje postupanja unutar vrste postaje imperativom, koji će navesti ili natjerati jedinačne ljude da posegnu za suradnjom s ljudskim duhom, kao postupkom usmjerivanja jedinačnih ljudi na uporabu vlastitog života za opstanak i dobro vrste. Razumijevanje evolucijskog podrijetla čovjeka i uviđanje da su ustaljeni odnosi u organizmima svih biljnih i životinjskih vrsta uređeni po istom molekularnom životnom ključu navest će ljude da shvate, da je zajedništvo put održanja vrste i da prilagodba ljudi prvobitno civilizacijskim političkim sustavima priječi prilagodbu vrste životnim prilikama. Civilizacija je nanijela vrsti veliko zlo, što najvjernije pokazuje sadašnja kriza i iznemoglost kapitalističke civilizacije. Pripadnici naše vrste trebaju pristupiti novoj uporabi života, na koju će ih navesti svrha nastavka kulturne evolucije prilagodbom okolnostima, koje mijenja sama vrsta.

Smisao evolucije je u neprekidnoj „revoluciji“ ili smišljenoj prilagodbi okolnostima. U nastavku kulturne evolucije, koja je bila prekinuta „iz-umom“ civilizacije, ljudski um je dobio pojačanje i pomoć u ljudskom duhu, koji će krotiti ljudski um na dobro vrste. Ljudski duh je postupak osviještenja čovjeka, u kojemu će čovjek uvidjeti svoju misiju u Životu. Duh gura, vuče i navodi čovjeka da izabere pravu svrhu, da tu svrhu ostvari uporabom vlastitog života i da tako stekne životni mir i zadovoljstvo svojim životom. U Crkvi duh s pravom nazivaju „tješiteljem“. Takva uporaba jedinačnih životnih cjelina, a ne potrošnja s tržišta i ispunjenje prohtjeva je pravi i prijeki posao za vrstu. Čovjek je pozvan na takvu uporabu života, jer se potrebna i presudna uskladba ponašanja u vrsti može postizati samo uporabom života, a ne društvenim sredstvima, mehanizmima i „reformama“.