Autor: Nada Far
Datum objave: 23.10.2018
Share


LOVA

Tlo i zrak vibrirali su svjetlosnim efektima i davali mu do znanja da se mora usredotočiti

Kopajući po polici uguranoj u garažu zaustavio ga je čudan osjet.Iako je bio okrenut prema izlazu zaustavio se i pogledom potražio predmet sputavanja.Tlo i zrak  vibrirali su svjetlosnim efektima i davali mu do znanja da se mora usredotočiti.Kroz glavu  su mu se munjevito smjenjivale slike koje su se prebrzo pretapale u mrlje, i on se uplaši.Sve što nam nije  jasno vidljivo ni  opipljivo, već maglovito guramo na marginu opravdavajući se fantazijom i ulaskom u zonu u koju ne pripadamo.

Odustao je posve lako.

Prolaznost su obilježile rode i patke koje su u pravilnim redovima  prelijetale pokošeno dvorište.Svaki put kad je ulazio u garažu pogled  bi mu odlutao na kartonsku kutiju u drugom redu.Osjećao je trnce koji su se do palca spuštali leđnom moždinom.U dvorištu se susretao s pokojom rascvjetanom ružom i lepršavim oblačkom koji se poput malog vragolana premetao i zametao, da bi se pojavio iza velikog i mrkog oblaka,smiješeći se njegovom strahu od suočavanja s istinom.

Izazivajući ga.

Visoki snjegovi koji su opkolili kuću uljuljali su ga.Umotan u nevinost bjeline i pucketanje vatre koja je stvarala slike po suprotnom zidu, pozivale su ga da se odvaži.Okretao je leđa i umotan u sivu deku mazio mačka opuštajući 'pritiske dana'.Preo je bez početka i konca, mirno i tiho, dajući mu do znanja da je uvijek tu, za svoga gazdu.U djeliću sekunde na zidu je ugledao snop novčanica i nasmijao se.Baš bi mu dobro došle…

A kome ne bi?!

Trenutak ga je  katapultirao u ranu mladost, u prvi posao, kad  se uhvatio u koštac sa životom kako ga je poučavao tetak,čovjek s dostojanstvom.Prvu lekciju nikad nije zaboravio;“Od svake plaće stavi nešto na stranu za crne dane, da ne moraš onome od koga očekuješ pozajmnicu na dugačko i na široko objašnjavati za što ti treba“.

Ponosio se svojim blagom koje se  povećavalo.Bilo je malih, ali i većih novčanica uredno poredanih u pripadajuće snopiće, zavezane gumicom nade i pohranjene u kartonsku kutiju od cipela.Tako je to radio tetak.

 Imao 'svoj trezor'.

Odjednom je osvijestio muku i potrčao u garažu.Mahnito je razgrtao stvari da dođe do druge police i kutije.Makar je prošlo četvrt stoljeća, i  nije više bio u braku, a i tetak se izgubio u staračkim odlukama u koje, da mu je to netko rekao, nikad ne bi povjerovao.

Izdao ga je.

Pregazio sve moralne kodekse, kojima ga je učio.Ništa nije bilo kao prije.Pa ni tetak.

A novac propale države, koji je uz veliko odricanje svakog mjeseca štedio, još je bio tamo.U 'kartonskom trezoru', kojeg je kad je odlazio u vojsku ostavio majci da mu pošalje koji novčić.Majka, kao i mnoge majke, nije pipnula taj novac već je slala svoj teško zarađen.Kad se povratkom iz vojske preselio u supruginu kuću,vjerovao je da je i 'trezor' preselio.

Godine su se neumitno listale,a on se rastao i vratio u majčin stan.Opirao se pomisli da se ponovno oženi, bojeći se ponovnog razočaranja i gubitka komoditeta.O 'kartonskom trezoru' nije razmišljao.Mislio je da  je kao i mnoge druge stvari ostavio u kući bivše supruge.Tu je završila njegova misao o ušteđevini.

Kad izgubiš voljenu osobu i iluziju da si mogao imati sretan brak,to je veći je gubitak od bilo kakve love.

Kupio je kuću s garažom i sve preselio ne zavirujući u svaku kutiju.

U trenutku kad je vjerovao da je našao mir iza dvorišnih vrta u okućnici, kući i garaži, stare emocije i  potrgani ostatci maladenačkih nada i vjerovanja isplivali su poput osuđenika, koji se pokušava spasiti.Gledao je u kutiju sa starim novčanicama,čudeći se da je još tu, netaknuta,neoskvnuta, nepotrošena na njegovo dijete kako je godinama vjerovao, pa ju nije ni tražio…

Prevrtao je novčanice sa bezbroj nula i čudio se kako je uspijevao u svom mladenačkom odricanju…Kako se susprezao da ih kao njegovi vršnjaci ne potroši na izlaske, ploče, druženja…Znao  je da je za taj novac prekasno, kao i za mnoge događaje proživljenog vremena.Osopnuto je razmišljao o  uzaludnosti žrtve, prisjećajući se pouke koju je tetak često izgovarao:'Negdje dobiješ,a negdje bogme i izgubiš…I mirio se.

Pokušao je osvijestiti što je za svu tu,  danas bezvrijednu lovu, dobio, a što izgubio.

Izgubio je vrijednost, za koju je u to vrijeme mogao imati nešto materijalno,ali je dobio puno vrednije iskustvo da ne treba žaliti ni za čim što život donese ili odnese.Treba sve to prihvaćati kao dio velike igre.Treba vjerovati da će uvijek imati dostatno, a ono što mu nije nužno nije ni važno.Važna je pouka koju i danas nosi kao  vrijednost veću od love ,da treba štedjeti jer novac uvijek dobro dođe, pa i onaj zaboravljeni kao podsjetnik na istinske vrijednosti i iskustvo.

 

164
Kategorije: Književnost
Developed by LELOO. All rights reserved.