M A R I J I N A Š U T NJ A

Ignacio Larragana rođen je u Španjolskoj, a gotovo čitav svećenički život je  proživio u Latinskoj Americi gdje se u posljednjim godinama preobrazio u moćno oruđe u Božjim rukama za preobrazbu vjerskih zajednica u zemljama Latinske Amerike. Njegove knjige imaju veliki uspjeh u mnogim zemljama i jezicima a nose pečat vitalnosti: jasnoću, dubinu i realizam. Takva je i knjiga „Marijina šutnja“.

Evanđelist Luka naglašava one pobude koje označuju Marijinu osobu i život kao npr. poniznost, strpljivost, krotkost.

Također Luka je htio označiti da je Marijina nazočnost u prvim palestinskim zajednicama bila ne samo animatorska, ohrabriteljska, nego se posvetila izrazito misijskoj djelatnosti. Nakon vazmenog otajstva, u velikom prostranstvu šutnje koja obavijaše Gospodina Isusa, ne bijaše drugog očevica osim Marije. Ona se preobrazila u evanđelistu onih vijesti koje nitko drugi nije poznavao.

Poniznost i skromnost postojano obavijaju, poput ozračja, Gospin život. Ona nikad ne usredotočuje pažnju. Marija uvijek naviješta i upućuje Drugome. Samo Bog je važan.

Marija, kako se jasno vidi u Evanđelju, nikada ne bijaše otuđena ili pasivna žena. Ona raspravlja s anđelom o njegovu prijedlogu. Sama uzima inicijativu i u žurbi hiti, prevaljuje brda i doline da bi mogla pomoći Elizabeti, svojoj rodici u posljednjim mjesecima trudnoće i danima rađanja Ivana Krstitelja. U Betlehemskoj spilji, ona, ona sama se snalazi, brani i obrani u mučnom času rađanja.

Kad se izgubilo dijete, Majka ne ostaje ukočena u boli ni skrštenih ruku. Brzo se ona prvom karavanom penje u Jeruzalem. Pretrčala je i premetnula sve i sva, kroz tri duga dana tražeći svoga sina. Na svadbi

u Kani , dok se svijet lijepo zabavlja, sva ona bijaše budna i pažljiva.

Primijetila je da nedostaje vina, pokreće pitanje, uzima inicijativu, i ne smetajući nikome, ona sama hoće sve riješiti, nježno i tiho. I postiže rješenje. Drugom zgodom, kad se govorilo da je Isus obolio, da mu zdravlje hramlje, pojavi se u kući u Kafarnaumu da ga odvede kući ili barem da ga liječi. Na Kalvariji , kad se već sve svršilo i ništa se više nije dalo učiniti, onda, ona, osta mirna, nijema.

Ona bijaše savjetnica, tješiteljica, jednom riječju, duša Crkve koja se rađala u progonstvu.

Marija i apostol Ivan ostadoše nakon Isusova Uskrsnuća skupa. To im odredi Krist. Između Marije i Ivana bijaše ljubav, nježnost, skrb, štovanje… Sve ovo i mnogo više , tkalo je intimnu klimu koja ih je obavijala, u kojoj je živjelo ovo dvoje povlaštenih bića. Bijaše to nešto neizrecivo. Ivan bijaše, jamačno , prvi koji je iskusio onu, kako je mi nazivamo, pobožnost prema Mariji : sinovsku ljubav, udivljenje, raspoloživost, vjeru…

Povijesno istraživanje nam kaže sljedeće:

-Marija je ostavila u duši prvotne Crkve neizbrisiv pečat

- Crkva je osjećala već od prvog trena živu simpatiju, ljubav prema Majci Mariji i obasipala je ljubavlju i štovanjem

- Štovanje i pobožnost prema Mariji seže sve do prvih srčanih kucaja Crkve u rađanju. Još se kaže i ovo: „ Egzegeza koja vidi, čuje i shvaća početke, svjedoči nam o štovanju i radosti koja postojano raste za Mariju.

Do jasnoće Otajstva potrebno je prijeći šumu pomutnje, more rastresenosti i neprobojnu tamu noći. Sve riječi koje primjenjujemo za Gospodina da bismo ga shvatili, bolje rečeno, da bismo razumjeli kada govorimo o Bogu, to su sličnosti, slike, analogije, natuknice.

Bog je, dakle, dublje i više od  naših dijalektika, razglabanja , umskih procesa, razumskih predodžbi, indukcija i dedukcija. Zato je naša vjera jedno hodočašće jer moramo nastaviti tražeći lice Očevo u dubokim sjenama. Čovjek je zapravo „hodočasnik Apsolutnog“. Živjeti vjeru znači naporno i mučno hodočastiti kao što se krstari kroz tamnu noć. Marijin život nije bio turistička „turneja“. Na turističko putovanje znamo u koji ćemo restoran jesti danas, u kojem ćemo hotelu spavati noćas, koje ćemo muzeje posjetiti sutra. Sve je predviđeno i nema mjesta za iznenađenja.

Marija u svim delikatnim situacijama bijaše ganutljivo ponizna. Marija bi u osnovi-poniznost. Marijin život nije bio turizam. Poput svih nas i ona je pomalo otkrivala otajstva Isusa Krista onim tipičnim stavom Božjih siromaha:predanošću, poniznim traženjem, pouzdanom raspoloživošću. I Majka je hodočastila praznim putovima i tamnim dolinama tražeći polako lice i volju očevu. Zapravo , Marija je prešla hod naše vjere. I ona je tražila među sjenama pravo Isusovo lice. Marija vjeruje da živi u zajedništvu sa svojim sinom, ali osjeća se usamljenom.

Promatrajući brižno evanđeoske tekstove saznajemo što je bio Marijin život:krstarenje morem svijetla i sjene.

 Marijina veličina nije u tome što svi zamišljamo da je nikada nije spopala smetenost, zbunjenost. Njezina veličina je u tome što ona, kada ništa ne shvaća , ne postupa tjeskobno, nestrpljivo, razdraženo, ljutito ili uplašeno.

Majka je poput cvijeća koje, kad ugasi sunčev sjaj, zatvara svoje čašice. Tako se i ona sabire u svojoj nutrini i, puno može, prilagođuje se i poistovjećuje se sa zbunjujućom voljom Božjom prihvaćajući misterij života. Vjerovati znači „hodati u Božjoj nazočnosti“. Vjera je, u isto vrijeme, jedan čin i jedan stav, uvjerenje koje zahvaća, grabi, obuzima i prodire u sve pore ljudske osobe: njegovo ufanje, njegova vjernost, njegov razumski pristanak i čuvstvena privrženost. Obavezuje cijelu povijest jedne osobe s njezinim kriterijima, postupcima, vladanjem i životnim nadahnućem. Vjera je prvenstveno životni stav. Tu se radi o pristanku, bitnom prianjanju uz Božju osobu i njegovu volju. Kada postaje to odanost i posvemašnja privola Božjem otajstvu, istine i dogme o Bogu prihvaćaju se s takvom jednostavnošću i prirodnošću te nema više umskih sudara.

Po autorovom mišljenju, najdragocjenije su riječi Svetog pisma ove: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ Ovo je izjava s druge strane ključ za razumijevanje Marijine duše i primanje njezinih najdubljih titraja.

Svi mi nosimo u svojoj osobnoj strukturi komadić samoće u kojoj i po kojoj smo različiti jedni od drugih. Do ove samoće ne stiže i ne može doći nitko. U odlučnim trenucima mi smo sami. Ljudska bića „mogu biti s nama“ do neke mjere, mogu stići do neke dubine. Ali u konačnoj dubini mi smo posve sami. Kad je Mariju posjetio Anđeo da joj dade blagovijest, pred njom se uzdizala golema, visoka poput planine, povijesna odgovornost.

Marija, svjesna veličine časa i svjesna svoje odluke, puna mira, stojeći, sama, ne savjetujući se ni s kime, bez ljudske potpore, izlazi iz sebe same, čini velik skok, ufa se, dopušta i…predaje se. Marijina vjera bijaše jedinstvena. Ona je prauzor vjernika. Svojim „Neka“ Gospa je rekla amen za Betlehemsku noć- bez doma, bez kolijevke- iako ona nije bila svjesna svih potankosti-amen za bijeg u Egipat, nepoznat i neprijateljski, amen za Božju šutnju kroz trideset godina, amen za neprijateljstva Sinedrija (velikog vijeća) Židovskih starješina  i Velikih svećenika. Amen kada političke sile, vjerske i vojničke zgrabiše Isusa i povukoše ga u rijeku razapinjanja i okrutne smrti, amen na sve što Otac odredi ili dopusti, a ona ne može promijeniti.

Jednom riječju, Majka svojim „Neka“ posve ulazi u bujicu , u bujnu i duboku rijeku Božjih siromaha, onih koji nikada ne pitaju, ne istražuju, niti se bune, već se prepuštaju tiho i polažu svoje nade u svemoguće i preljubazne ruke svoga ljubljenog Gospodina i Oca. Njezin FIAT dat će joj vječno čudesnu unutarnju moć mira, vedrine, finoće, dostojanstva, jedno unutarnje izvanredno svojstvo. Ne postoji na svijetu bolni događaji ni izvanredni slučajevi koji bi mogli poremetiti čuvstvenu stabilnost u Majke Marije. Prije nego što je postala naša Gospa, bila je gospodarica sebe same. Dva su povijesna razloga po kojim se Isus rodio u špilji:siromaštvo i čistoća. Siromaštvo, jer novac otvara sva vrata ovog svijeta. I čistoća: u ovom slučaju nazivamo čistoćom onaj dah finoće, dostojanstva i stidljivosti s kojima se uvijek objavljuje Gospođa kao okrunjena. Nježna majka voljela je više mirni kutić, pa makar neudoban, samo da izbjegne opću radoznalost u času poroda. Čini se da je najteža kušnja bila za Marijinu vjeru na Kalvariji, ali najpogibeljnija bijaše onih trideset godina pod nebom Božje šutnje.

Samo život velikog povjerenja i prisne intimnosti s  Ocem i neslomljivo predanje u njegove ruke oslobodilo je Mariju od pogibeljnog grebena na njezinu hodočašću. Tako je Marija ostvarila put od trideset godina ploveći lađom zrele vjere.

Marija je bila tako siromašna i tako čista (kao staklo), tako nesebična i tako ponizna, koja nam je ponazočila, učinila providnim cijeli Božji misterij, a ona je ostala u tišini te jedva netko može primijetiti njezinu nazočnost u Bibliji. Ploveći morem anonimnosti, izgubljena u noći šutnje, uvijek uz žrtvu i nadu, lik Majke nije osobnost dorečena vlastitim obrisima. Ona je uvijek u pozadini. Majka bijaše „očaravajuća šutnja“. Marija je bila ona Majka koja se tiho izgubila u Sinu. Zovemo je DJEVICOM . Djevičanstvo ima svoje duboke korijene u otajstvu siromaštva. Možda je najradikalniji vid siromaštva.

Djevičanstvo znači potpuni pristanak posvemašnjem gospodstvu Božjem, potpunoj i isključivoj nazočnosti Božjoj. Sam Bog konačni je misterij i cjelovito razjašnjenje Djevičanstva. Srce prave djevičanske osobe u biti je sloboda. Marija je puna milosti jer je potpuna djevica. Tako je djevičanstvo uz slobodu i punina. Cijeli“Magnificat“ Gospin može se sažeti u ovo: „ O Elizabeto, kako je veličanstven naš Bog!“

Zadivljenoj ženi kao što je Marija, nisu važna osobna pitanja niti je ona pokreću. Jedino što ima vrijednost, jest Božja volja, Božji stav.

Živi daleko od svake koristoljubivosti. Ono što misle drugi o njoj , vijesti izvana, ne mogu je ganuti ni potresti njezin duhovni život. Nalazi se izvan i iznad čuvstvene labilnosti (prevrtljivosti). Ne obaraju je protivnosti, ne uznose je pohvalne riječi. Odatle proizlazi Marijina jaka duševna stalnost. Nijedna žena nije nikada u svjetskoj povijesti proživljavala sličnu životnu puninu ni toliku suštinsku jakost.

U Božićnoj noći Majka se zaodjela milinom i šutnja se popela do najvišeg vrhunca. Na Kalvariji Majka je ganutljiva slika šutnje. Ondje na Kalvariji Marijina šutnja pretvorila se u klanjanje. Nikada šutnja nije značila toliko kao u ovome času:predanje, spremnost, snagu, vjernost, puninu, finoću, plodnost, mir…

Nikada nije nijedno stvorenje proživljavalo svoj čas s tolike životne napetosti kao Marija na Kalvariji.

Marijino otajstvo baca svijetlo na vječnu majku, ona koja nikada ne umire i uvijek preživi… Lik Majke Marije prima u sebe i sadrži bol, borbu i nadu bezbrojnih majki koje su ovjekovječila život na zemlji.

Djevica je samotni putnik koji prolazi kroz hladnu noć. Ona je samotni lik koji očarava. Njezina samoća ima prikriveni sjaj. Ona je zemlja Božja, isključiva baština Gospodnja, samo Bog ima pristup i vlasništvo nad njom. To je bila Marija Djevica, i to mora biti Crkva djevica: putevi vjere, poniznost, siromaštvo, služenje, pripravnost (raspoloživost), usred progona, borbi i nada. Sve to znači djevičanstvo. Isusov odnos prema Majci je hladan jer Isus usvaja posebnu pedagogiju i podvrgava svoju Majku potpunom preobraženju, a svako je preobraženje bolno. Isus preuzima trnovit i samotan put proroka:samo Bog. U Marijinom slučaju majčinstvo nije bilo samo nešto radosno , bez sukoba. Marija je bila i Žalosna Majka od dana Navještenja , a ne samo na podnožju križa.

Isus je izabrao Ivana, najosjećajnijeg učenika da se skrbi o njegovoj majci, jer Ivan kao takav predstavlja, simbolizira savršeno osjećajnu vezu između Majke i sina. Autor tvrdi da je čovjek kao izgnanik. Izvan je i iznad prirode, a razum je za čovjeka-kaže Fromm- u isto vrijeme njegov blagoslov i njegovo prokletstvo. Upravo je Samoljublje pretvorilo čovjeka u beskrajno samotno i žalosno biće.

Konačni je čovjekov zadatak u razvoju povijesti: pobijediti egoizam ili još bolje:osloboditi svoje velike snage, usredotočene danas na sebičnost i prenijeti ih u službi sviju, u dobroti i ljubavi.

Čovjek je, dakle, zatočenik, izgnanik i pustinjak. Potrebni su mu Otkupitelj, Domovina i Majka.

Marija je za svaku zgodu utjeha i mir. Ona pretvara oporost u slast, borbu u nježnost. Ona je blaga i mila. Trpi s onim koji trpi, ostaje s onim koji ostaje i odlazi s onima koji odlaze. Majka je strpljivost i sigurnost. Ona je naše veselje, naša radost i naš pokoj. Majka je beskrajna slatkoća i nepobjediva jakost. Marija nije vladarica, nego služavka. Nije svrha nego put. Nije poluboginja nego „Božja sirota“.

Nije svemoguća, nego posrednica. I povrh svega, ona je Majka koja rađa Isusa Krista u nama.  I za sami kraj pjesma od blagopokojnog patera Ignacia Larranage: Majko šutnje i Poniznosti

Ti živiš izgubljena i nađen

U moru bez dna Otajstva Gospodnjeg

Ti si raspoloživost i prihvatljivost

Ti si plodnost i punina

Ti si pažnja i skrb za braću….

Daj da shvatimo

Da šutnja nije nehaj za ljude,

Već vrelo snage i zračenja;

Nije zatvaranje, nego otvaranje srca,

Razvijanje krila;i da uzmognemo

Rasipati bogatstva, moramo ih prije zgrnuti

Svijet se davi u moru rastresenosti

A nije moguće ljubiti braću rastresenim srce

Učini da shvatimo

Da je apostolat bez šutnje, otuđenje

I da je šutnja bez apostolata:udobnost

Ogrni nas plaštem šutnje

I udijeli nam snagu Tvoje Vjere

Visinu Tvoje Nade

I dubinu tvoje ljubavi.

O divna Majko šutnje!