Knjižica Moć „
negativnog razmišljanja“ gospodina T. Humphreysa posvećena je pokazivanju
mnogobrojnih kreativnih načina i strategija koji ljudi prihvaćaju kako bi se
zaštitili od emocionalnih opasnosti.
Naime, u našoj
kulturi čovjekova glavna potreba jest biti voljen, priznat, cijenjen i
prihvaćen. Zato svaka prijetnja toj emocionalnoj i društvenoj potrebi za ljude
predstavlja veliku opasnost.
Te prijetnje odnosno
rizici po emocionalno i društveno zdravlje potječu uglavnom iz: 1. doma,
2.škole i učionice 3. naselja i na kraju 4. radnog mjesta.
Autor kaže da je
glavni cilj ove knjige pokazati kako, kao odrasla osoba, ponovno možete
stvoriti sigurnost i s te sigurne i otvorene osnove preuzeti emocionalne,
društvene,stručne i duhovne rizike koji će vam omogućiti da pomaknete svoje
zaštitničke zidove, te vas dovesti na najvišu razinu osobnog ispunjenja.
Zaštitničko ponašanje
funkcionira na različitim razinama: fizičkoj
(stres i bolest),
svjesnoj (što osjećate, mislite, činite i govorite),
predsvjesnoj
(najdublji osjećaji i stavovi) i podsvjesnoj (potiskivanje
traumatičnih
iskustava i strah od napuštanja).
Najmudriji dio naše
psihe, a to je onaj nesvjesni, tvrdi dalje autor-jest
Neprekidno aktivan i
radi u našu korist, na liječenju unutarnjih sukoba, te nam pomaže da krenemo
dalje, prema najvišem obliku ostvarivanja svoga postojanja. Misli, stavovi, ponašanje,
osjećaji i
bolesti često
označeni kao „negativni“, u stvarnosti imaju kreativnu funkciju zaštite od
prijetnji našoj emocionalnoj i društvenoj dobrobiti.
Ova knjiga odlučno
tvrdi da osnova za emocionalnu i društvenu transformaciju nije mijenjanje
načina razmišljanja, već izravna promjena svega onoga što osjećamo u vezi sa
samim sobom.
Autor nadalje tvrdi
da ne postoji negativno razmišljanje već radije
vjeruje u to da ljudi
kreativno stvaraju zaštitničke obrasce razmišljanja
kako bi smanjili
mogućnost novih povreda, ponižavanja i odbacivanja.
Kod odrasle osobe
tako do izlječenja ne dolazi kada vam netko drugi pokaže da vas voli (čak i ako
to uvijek pomaže), nego kroz dublji postupak ljubavi prema samome sebi i
samoprihvaćanja.
Sigurnost prethodi
sposobnosti. Sigurnost je kad znamo da imamo mogućnosti naučiti i svladati
svaki zadatak. Obrasci zaštitničkog razmišljanja ne omogućavaju nam samo
emocionalnu zaštitu nego su i prozor u skriveni svijet vlastite emocionalne
ranjivosti.
Kao takvi, daju nam
prilike da riješimo te probleme.
Kad smo ranjivi ,
skloni smo živjeti u budućnosti ili u prošlosti, ili u jednome i drugome.
Pouzdani pokazatelj
unutarnje sigurnosti je sposobnost skretanja pozornosti na ovdje i sada.
Dok je život u
budućnosti posljedica introjekcijskih poruka o nedostatku sposobnosti, život u
prošlosti često ukazuje na projekciju
u kojima prošlost
krivimo za sadašnju nisku razinu poštovanja prema vlastitome ja. Projekcijom na
prošlost branimo se od preuzimanja odgovornosti za sadašnjost.
Autor tvrdi da je
izraz „pozitivno razmišljanje“ neispravan jer se oznakom „pozitivan“
podrazumijeva da je to razmišljanje koje je posrednik promjena, dok su stvarni
izvori moći zapravo osjećaji kojima je to razmišljanje prožeto.
Još točnije ; oznaka
za takvo razmišljanje bilo bi „otvoreno“ razmišljanje koje se koristi kao
sredstvo za izražavanje osjećaja i tračak
je svjetlosti koje se povezuje s unutarnjim svijetlom naše unutarnje ljubavi i
poštivanja osjećaja.
Otvoreno razmišljanje
važan je posrednik za osjećaje. Ono može pojačati unutarnje poštovanje i ljubav
prema sebi koje se javlja unutar pojedinaca s visokom razinom samopoštovanja.
No ljudi koji se
ozbiljno potcjenjuju i odbacuju od otvorenog razmišljanja neće imati mnogo
prednosti, jer bi im bilo preriskantno izraziti ili primiti otvoreno verbalno
izražavanje brige od strane drugih ili sebe samih. Otvoreno razmišljanje o sebi
ili drugima može se izraziti pohvalom i afirmacijom pri čemu je pohvala hrana
koja hrani odgovoran trud i uvijek je usmjerena na djelovanje dok je afirmacija
zlato koje bogati samopoštovanje.Afirmacije veličaju oi+postojanje ljudi a ne
njihova djela.
Autor kaže ingeniozno:
„Kako je samo genijalna zaštita smatrati ostale ljude lošima, jer tako se više
ne treba izlagati opasnosti od komuniciranja i pomaganja drugima!“
I još veli: „Ovisiti
o sebi, a ne o drugima, bitna je osnova samoaktualizacije.“
Krajnja točka putovanja
za svako ljudsko biće treba biti bezuvjetna ljubav prema sebi i drugima, duboka
ljubav i poštovanje života, te ostvarivanje duhovne prirode svemira i sebe.
Tek kad naučimo
slaviti, cijeniti, poštovati, priznavati, zahvaljivati, njegovati, slušati, izazivati,
hvaliti, afirmirati hrabriti samog sebe,
možemo na jednak
način početi se odnositi i prema drugima.
Ljubav počinje kod
kuće,od sebe, i odande se širi prema drugima.
Ako je pak u našem
duhu prisutna tama, iz nas prema drugima ne može sjati prava svjetlost.
Dokazi koji proizlaze
iz psihosomatske medicine, proučavanja stresa, psihoterapije, psihoanalize i
alternativne medicine pokazuju da je visok postotak fizičkih simptoma
emocionalnog i društvenog podrijetla i kao takvi imaju i zaštitnička svojstva.
Psiha je voljna
žrtvovati fizičko zadovoljstvo kako bi zaštitila emocionalno zadovoljstvo.
Veća učestalost
srčanih bolesti i samoubojstava u muškaraca povezano je s nesigurnošću pri
izražavanju osjećaja.
Riječ stres označava pritisak ili opterećenost, a može
biti fizički (tjelesne promjene-poput trudnoće, gubitka sluha, slomljenih nogu
ili ruku- i aspekte fizičke okoline- poput prezagrijane prostorije), psihološki
(proizlaze iz nas samih, a najčešće su među njima potreba za odobravanjem od
strane drugih, potiskivanje zlostavljanja u djetinjstvu i samokritika) te
sociološki (ti se stresori prvenstveno pojavljuju u vezama , a najčešći je od
njih konflikt među osobama kao i izoliranost te usamljenost).
Bolesti vezane uz
stres kao i znakovi stresa najavljuju potrebu za promjenom.Njihov izvor leži u
kombinaciji dubokog unutarnjeg nemira i tužnih vanjskih prilika. Pritom je
nužno stvoriti sigurnost kako bi se mogli suočiti i izliječiti emocionalna
pitanja koja nam bolesno tijelo tako snažno signalizira.
Fizička bolest, ako
je ne obuzdavamo vrlo lako može nadživjeti vrijeme potrebno za liječenje
emocionalne bolesti.
Autor kaže da ljudi
zapravo puno više vremena provode neurotično iscrpljujući vlastiti energiju,
nego što je sretno slave, zahvaljuju na njoj
i o njoj vode brigu. Kada na sebe gledamo kao na jedinstvenog i osobitog
pojedinca, već smo započeli postupak stvaranja sigurnosti potrebne za
korištenje svojih moći za razvoj.
Vrlo vjerojatno ćemo
dobivati upravo ono što ulažemo u svijet i ljude. Svi čovjekovi problemi
potječu od nedostatka ljubavi:prema sebi, prema drugima i prema svijetu.
Pri tom nam
razmišljanja i zamišljanja nude neizmjerne mogućnosti za razvoj: možemo
percipirati, učiti, stvarati, raščlanjivati, shvaćati, planirati, projicirati,
memorirati, koncentrirati, tumačiti, odražavati, uspoređivati i izumljivati.
Uz ljubav, sućut je
emocija koja nam donosi najviše liječenja i životnih poboljšanja.
Autorovo je iskustvo
tako da istinski vjeruje kako nijedno ljudsko biće namjerno ne izdaje,
zanemaruje, zlostavlja ili čini nešto nažao drugom ljudskom biću. Ne smijemo
suditi ni osuđivati.
Svakako je dobro oko
sebe imati ljude koji nas vole, ali od svih odnosa najvažniji i najtrajniji ,
najzreliji i najkorisniji upravo je odnos sa samim sobom.
Kada imamo pozitivan
osjećaj u sebi samome, pojavljuje se „nesebičnost“, koja se manifestira u
takvim ponašanjima kao što je bezuvjetno davanje, pravednost, iskrenost, sućut,
razumjevanje, energičnost, otvorenost, poštenje i brižnost.
Autor tvrdi da svaki
odnos koji nije bezuvjetan, dovodi samo do straha, nesigurnosti, niske razine
samopoštovanja i ovisnosti unutar pojedinaca te nesvjesnog i neurotičnog
društva.
Na kraju ovog
zanimljivog u po mnogo čemu originalnog štiva autor zaključuje da je najvažnije
putovanje u životu putovanje u samog sebe. Ili kako zbori u kršćanskoj
mistici:“Gdje si ako nisi sam u sebi?!“ To putovanje u sebe i van , prema
drugima i svijetu nema završetka.