Kad se nađemo u čeličnom zagrljaju samoće, prestrašeno pokušavamo zaustaviti životne sokove i tokove i umrtviti osjetila uzmičući i povlačeći se u sebe, strahujući od bolne stvarnosti.U procesu od negiranja do osvješćivanja stvarnosti koja se zameće i izranja u bolnijem obliku, često izgubimo tlo pod nogama.Lebdeći u svojim uvjerenjima i nadi da ne želimo izgubiti narednih pet godina na planiranje, sve se češće zatičemo u raskoraku.Želimo planirati, ali i živjeti.Dugoročno planiranje i očekivanje smanjuje se sa svakim zaokruženim desetljećem.Kad smo mladi,imamo sve vrijeme svijeta,čak i neočekivano.Nakon proživljenog vremena zadovoljni smo na sve kraćim periodima bez velikih promjena i prihvaćamo ih kao dar.Planiranje i očekivanje da ćemo dobiti buduće vrijeme zaustavlja osmijeh.Sve je lelujavo i neizvjesno,jer se jasno nameće i ocrtava sadašnji trenutak koji izranja iz okrutne spoznaje da je to život.
Ulazeći u zeleno dvorište s travom kao da je prostrt tepih i razgranatom mušmulom okićenom loptastim plodovima,kao da se priprema za Božićno slavlje,na licu mu se ocrtavao zadovoljan osmijeh.Parkirao je pod starim glogom,dok je mačak žurno uskočio kroz rupu na ogradi, kao da preskače užareni obruč, da mu poželi dobrodošlicu.
Dočeka ga.
Trenutak zajedničkog veselja, što se susreću trajao je do ulaska u kuću.Pustio ga je da predahne,sjedajući na prostirku uz prozor mirno promatrajući ogoljele,lelujave grane magnolije.Nije izgledao ni malo zabrinuto.Sve je oko njega bilo poznato.Znao je da ga gazda voli, da ima svoj ležaj uz kamin, da ga hrana u posudici čeka…Sve drugo samo je slatki začin tim darovima, bez neizvjesnih pitanja i potpitanja i bez spoznaje prolaznosti.
Gazda se češkao iza uha kad se oglasila truba ispred dvorišnih vrata.Nepoznat auto i muškarac pojačao je trubljenje.On se govorom tijela obrecne na njega i okrene glavu.Čovjek zalegne na trubu, vičući.Ignorirajući ga,on se odmjerenim korakom i isturenim torzom uputi se u garažu.Mačak u par skokova pretrči dvorište i sjedne tik do ograde.Dvorište je njegovo i on tu gazduje.
Auto produži uz psovku koja se gubila u buci motora…
Gazda se isprsio i posegnuo za čašom pive,kao da govori:“Nemam ja strpljenja ni vremena za kojekakve nabrijane tipove koji iz udobnosti svog auta, ometaju moj mir“.Svjesno je napustio gradsko ludilo truba i psovki za svaki centimetar prostora i otišao u divljinu, u spoznaju zasluženog mira i stvaranje doma.Ne da se smetati, ni ometati u svojim mislima i svojem dvorištu.
On je gazda.
„Moj mačak je dobar.Koji put mu nedostajem, pa napravi neke nepodopštine za koje zna da ne smije,“opravdavao ga je gledajući kako otresa list sa šape.U sljedećem se trenu kao tigar,kao predator bacio u stijeg lišća,boreći se sa nevidljivim neprijateljem.Čuo se cijuk, kad je pobjedonosno izronio glavu iz hrpe lišća s mišićem u zubima.Mišić se u smrtnom hropcu bacakao i mlatarao nožicama.Spustio ga je slavodobitno pred gazdine noge,ponosno ga gledajući u oči i očekujući pohvalu.Mišić se pokušao spasiti bježeći , ali ga on poklopi oštrim kandžama pod krznom obavijenim šapama.U trenu je progutao miša i repa podignutog poput perjanice prošetao se ispred gazde u pobjedničkom mimohodu.Na prag dvorišne kućice,u kojoj se osjećao dašak prošlih vremena, sjeo je pored gazde i čekao da popuši cigaretu. Vjetar je nosio žute otpale listove vrteći ih u krug, stvarajući virove i kovitlajući ogoljele grane.Zvukovi i zrak ispunjen jesenjim mirisima stvarao je napetost i nemir, dok se u njihovim pogledima ocrtavao posvemašni mir i sreća.
Savršeni spoj prirode, čovjeka i životinje.Gazda u svojim ulogama.
Noć se lagano vukla i poput niti tkala nebeski svod.Vjetar je prestao,a grane uranjale u smiraj.Ivan se ispružio na trosjedu mazeći mačka.Vatra iz kamina bacala je sjenu na biblioteku.Naslovi knjiga iskakali su iz šarenih omotnica u vatrenom osvjetljenju kao da se natječu.Sklupčan u grudu iz koje se naziralo tijelo mačka i čulo hrkanje usklađeno s Vivaldijem označavalo je trenutak dana u odlasku.
Tiho je ušla s mirisom mesa.Htjela je dio svog kolača i gurkala ih krčeći prostor.On je glasno uzdisao,a mačak je ukopavanjem dublje i bliže gazdinom toplom tijelu davao do znanja da ih ometa.Prigovaranje i prijeke riječi parale su njihovo zajedništvo i klavirske uspone i padove…
Demonstrativno je ustala ljuteći se.
Veliki se gazda pretvorio u nejakog dječaka koji ju je nesigurno pogledavao i branio ubrzanim treptanjem i maženjem mačka.Izazvao ju je braneći se, pa je počela plakati i optužujućim glasom napadati:“Tu sam, a ti svu pažnju i maženje daješ mačku!Pa jel' to normalno?!“
U titraju glasa osjetila se tuga,vapaj i ljutnja.
On je čvršće zagrlio mačka i stiskao ga na srce,braneći se od ljutih osjećaja i pogleda koje mu je uputila.Nije bio gazda, samo dječarac koji ne zna što da učini, ni kome da udovolji; sebi ili njoj.Znao je da ga mačak nikad neće napustiti, ni povrijediti, a za nju nije bio siguran.Žene su lukave i mazne, previše pričaju i obećavaju, a premalo čine.
'Ah, što ćeš bez njih?One su nužnost!'čuo je očeve riječi, koje mu je uputio prije dva desetljeća, a on ga smatrao slabićem.Bojao se da ne ostane sam kao 'Starac i more', kad ga snaga napusti, kad ga boljetice sustignu i kad zatreba toplinu glasa, a najradije bi riknuo poput lava i zaštitio svog mačka. Da nije strahovao od okrutne stvarnosti, ne bi popustio.Znao je da popušta zbog zadržavanja teško stečenog mira kojeg je uzburkala,shvaćajući da se sreća i veselje,a samim time i zdravlje rađaju u toplini doma. Dragovoljno je prepustio gazdinstvo, razumijevajući oca. (Oprosti mi oče!)
Spoznao je da ne bi izdržao čelični zagrljaj samoće i da za prepušteno može dobiti mnogo vrednije, no što je mislio.