OBNOVLJENA AMBLEMATSKA PREDSTAVA IGARA
Magični Ekvinocijo na lokrumskom kamenu
http://dubrovacki.hr/clanak/54277/povratak-ekvinocija-na-lokrum
Kada je 4. kolovoza 2004. godine u dramskom programu 55.
Dubrovačkih ljetnih igara održana premijera drame Iva Vojnovića ''Ekvinocijo''
na jedinstvenoj čarobnoj prirodnoj sceni otoka Lokruma s redateljskim potpisom doajena
Dubrovčanina Joška Juvančić, bilo je jasno da je rođena velika predstava Igara.
Potvrđeno je to već iste godine proglašenjem ''Ekvinocija'' najboljom
predstavom Hrvatskog glumišta, njegova redatelja Joška Juvančića također
najboljim, Doris Šarić Kukuljica u kategoriji najbolje ženske uloge za ulogu
Jele osvojila je istu titulu, te Denis Šesnić nagradu za poseban doprinos
kazališnoj umjetnosti u oblikovanju svjetla. Nakon stanke od pet godina drama
''Ekvinocijo'', je 4. kolovoza 2013.ponovno zablistala na istoj fascinantnoj
sceni kamenite obale otoka uz šum mora. Bila je to druga premijera, jednako
veličanstvena kao prva, s istim oduševljenjem prepunog gledališta. Sve ipak
nije ostalo kao prije pet godina. Četiri člana Festivalskog dramskog ansambla u
međuvremenu otišli su zauvijek, drugi više nisu u
podjeli. Ostala je međutim jedinstvenost
prirodnog ambijenta s
rudimentarnom scenografijom Marina Gozze koja maksimalno poštuje
izvornost prostora; ostala je glumačka uživljenost i nadahnuće ovom potresnom
Vojnovićevom dramom o sudbini pomoraca i
gorkoj kori kruha koje more daje; o ljubavi i smrti, o ljudskoj milosti, ali i
bahatosti, brutalnosti, pohlepi, neljudskosti. Svojim su ulogama ponovno
oduševili potresna Jele – Doris Šarić Kukuljice, Niko Marinović – briljantnog Mara Martinovića, vrsne uloge
kapetana Frana Dražića – Kruna Šarića, Iva Ledinića – Nikše Kušelja, Pava
barkarijola - Frana Maškovića, Vlaha Slijepog – Branimira Vidića, Anice – Nike
Burđelez,Kate – Izmire Brautović, Marije od poste – Srđane Šimunović, Lucije –
Perice Martinović,,… Predstava koja je opet posvjedočila vrijednost i veličinu
ovog, i ne samo ovog Vojnovićeva djela, predstava koja uz najviše kvalitete
nosi i poseban emotivni doživljaj, što svaki put blisko zaživi između
gledatelja i glumaca. Bravo za jedan veliki povratak. ''Ekvinocija'' S.Seferović
Joško Juvančić
http://hr.wikipedia.org/wiki/Joško_Juvančić
photos
http://www.google.hr/search?q=jo%C5%A1ko+juvan%C4%8Di%C4%87&client=opera&hs=svn&channel=suggest&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ei=aBAAUv2wKMXvswaYtoDQDA&ved=0CC8QsAQ&biw=1024&bih=651
Joško Juvančić - Jupa je rođen u Dubrovniku 1936. godine.
Osnovnu i srednju školu završava u rodnome gradu, a književnost na Filozofskom
fakultetu, te režiju na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu. Odmah po
završenoj Akademiji postaje prvo Gavelin, a zatim i Spaićev asistent, što će
umnogome odrediti njegovu budućnost kazališnog pedagoga. Kao profesor glume od
1960. do danas Juvančić je presudno utjecao na umjetnički razvoj mnogih danas
poznatih i cijenjenih hrvatskih glumaca. Prve važnije režije Joško Juvančić
ostvaruje u dubrovačkom kazalištu ("Dubrovački skerac" Feđe Šehovića
1961., Moliereova "Škola za žene" 1962.), kojemu će se i kasnije
redovito vraćati postavljajući, pored ostalih, djela Držića, Schisgala,
Bettija, Obaldije, Euripida, Ostrovskog, De Filippa, Vojnovića i Goldonija.
Široj hrvatskoj javnosti Juvančić se nametnuo sredinom šezdesetih kada u
zagrebačkim kazalištima režira nekoliko višestruko važnih i poticajnih
predstava - od Schisgalovih "Daktilografa" i "Tigra", u
Teatru &TD, preko Tollerova "Hinkemanna" i Ghelderodeovih
"Škole za lude" i "Escuriala" u Gavelli, do Goldonijeva
"Velikog smiješnog rata" u HNK. Od tada će režirati iznimno veliki
broj predstava u gotovo svim hrvatskim kazalištima, podjednako uspješno se
noseći s klasicima domaće i svjetske
dramske književnosti (u tom kontekstu osobito su važne njegove postave Držićeva
"Plakira iliti Grižule" i "Dunda Maroja", Shakespeareova
"Sna Ivanjske noći", Vojnovićeve "Dubrovačke trilogije", Vetranovićeva
"Kako bratja prodaše Jozefa", te
crkvenog prikazanja "Ecce homo" na Dubrovačkom ljetnom
festivalu) i suvremenim piscima (Bakarić, Brešan, Ionesco, Simone, Cooney), pri
čemu su neka od tih uprizorenja - primjerice "Rosencrantz i Guildenstern
su mrtvi” Toma Stopparda u &TD-u (1971) - postala amblematskom kazališnom
oznakom svog vremena.
Raznolikost Juvančićevih kazališnih iskustava upotpunjuju i
brojne režije predstava za djecu, kao i lutkarskih predstava za djecu i odrasle
("Skup", "Osman", "San Ivanjske noći"), a posebno
poglavlje njegove profesionalne biografije vezano je uz Dubrovačke ljetne
igre/festival, u čijem je umjetničkom rukovodstvu naprekidno nazočan već
dvadesetak godina, obnašajući od 1986. i ulogu umjetničkog direktora, odnosno
umjetničkoga ravnatelja dramskog programa.
Za svoj umjetnički rad Joško Juvančić je dobio čitav niz
uglednih nagrada i priznanja, među kojima izdvajamo Nazorovu nagradu, Nagradu
Dubravko Dujšin, te nekoliko nagrada Hrvatskog društva dramskih umjetnika.
“Juvančić nije Trilogiju shvatio kao dramsku rekonstrukciju
propasti jedne kaste koju je pregazilo vrijeme. Prostorno-vremenska metafora
koju je on pridao gorkoj Vojnovićevoj evokaciji rastakanja i raspadanja klase
kojoj je i sam pripadao, znatno je šira. Ona obuhvaća i Orsatov Dubrovnik, i osiromašenu
saloču Beneša, i taracu Menčetića, ali više od toga pokušava u sebe uključiti i
postupno propadanje cijele urbane zajednice, njezino socijalno unižavanje do
razine ‘bezimene kozmopolitanske turističke agencije’, kako je to proročanski
već navjestio Vojnović. davno je prošlo vrijme gospara i vladika. Svi građani,
osviješteni pripadnošću svome gradu, mali dioničari njegove povijesti,
postali su gosparima. Oni su prenosili i pronose ponos vlastele što su
Dubrovčani. Ovo je predstava o njima, saga o Gradu koji gubi svoj ponos. I
možda ga ponovo išće u turbulentnim vremenima. Ovo je predstava o gradu
poniženu najgorom ratnom kataklizmom koja ga je u povijesti zadesila, o
nesreći, nevolji i bijedi koju danas proživljava, s ponosom na svoju nekadašnju
veličinu od koje se ne živi....” Dalibor Foretić, Novi
list, 17.8.1999.