MAJKA SE VOLI LIJEPIM OČIMA…
„Tu sam!“začula sam majčin vapaj kad sam joj došla u posjetu.
„Ma, gdje?“
Optrčala sam sobu, kuhinju, kupaonu i nisam ju
našla.A onda sam zavirila iza vrata balkona,i našla je, onako sitnu, sklupčanu
na podu. Prvo što sam vidjela bila je ruka, koja je krvarila.Papuča je bila na
drugoj strani.
„O Bože, kaj si
pala?“pitala sam ju ,podižući je.Nije mogla stati na nogu .Jedva sam ju odvukla
do ležaja i nazovala hitnu.Ona se bunila:“Ma nije mi ništa,samo sam se
malo natukla,proći će.“
Nije bilo malo.Ostala je tri mjeseca u bolnici.
Znala sam da ne
može biti sama,da mora imati cjelodnevnu njegu i brigu, da opet ne padne i ne
ostane u nekom kutu,iz kojeg se neće moći dići .Svi smo radili, imali svoje
živote i obaveze.Jedino rješenje je bio dom.
Starački dom.
Strepila sam od
nove sredine, novih ljudi.Strepila sam od novog života, u koji ju nepravedno guramo.Strepila
sam, jer sam se optuživala za nešto što
mi je bilo nametnuto.Natpis nad ulaskom u Delfe, kratko mi bljesne pred očima.I
ja uzdahnem.
U njenu sobu s
mnogo ljubavi, unijela sam malo boja, slika i cvijeća.Srce me je stiskalo,jer
sam znala da to radim da bih umirila svoju savjest. Osjećala sam da je sve
to premalo,za ono što je ona dala meni.
Odlazila sam,spotičući
se o nogu koju mi je život podmetao. Nisam ju vidjela od zamagljenog pogleda koji me je vodio
u imaginarnu vjeru da smo ovdje, da bi pomicali zidove. Ma koje zidove?Gutala sam suze kao onda ,kad sam morala ostaviti
svoju malu, uplakanu djevojčicu, u jaslicama. Kad mi je između jecaja
govorila:“Ne, nemoj me ostaviti, bila sam ti dobra!“Sliježući
ramenima,prihvaćala sam nepravdu, koju
nisam znala, kako odgurnuti.
Dolazeći u njen
novi svijet, iza svjetlo žutih zavjesa,s mirisom vanilije, svaki put bih morala
pobijediti sebe, potiskujući emocije da
me ne uguše.Koji put bih stajala pred njenim vratima, da temeljito progutam gorčinu,i da prizovem ljepše osjećaje, s kojima ću ući.Borba tame i svjetlosti, u kojoj sam morala prihvatiti svoju nemoć.Kako su
cijene u različitim dijelovima života sve veće, sve teže…Sjetila sam se pjesnika, koji
je na Badnju veče očekivao svoje mile da mu dođu , a onda spoznao da su svi
, već došli i prošli…
„Ona je poput
mačke,izborit će se za sebe.Pronaći će se i u novoj sredini,“tješila me je
prijateljica.„Znaš, koja je bila moja najveća pogreška?Kad mi je majka rekla da
bi u dom, ja sam se svim snagama
usprotivila, a onda kad sam u vrtlogu od života, jedva stizala triput tjedno do
nje, zatekla bih je naslonjenu na prozoru, samu. U očekivanju. I osjećala se poput Jesenjina…
Ma jezik pregrizla!Da
sam je barem poslušala,imala bi društvo, s nekim bi mogla popričati,
prošetati…a ovako je živjela za trenutke, kad bih sva zadihana i znojna dojurila s hrpom stvari,
koje njoj zapravo nisu bile važne i raspoređivala joj tablete, plave, bijele i roza
u male pretince da zna, kojim redom i u koliko sati…Uh, kad se samo toga
sjetim, pogriješila sam, a kasnije je bilo teško mijenjati odluke.“
„Da, da…“kažem zagledana
u plavičasti suton, po kojem je majka
dolazila prema meni, posve mlada i lijepa, u plisiranoj crnoj haljini, u
visokim crnim štiklama,otvorenog osmijeha, kako izazovno hoda,a potom u krem
kostimu u cipelama s nižom petom, s
manjim osmijehom i manje izazovnim hodom,a onda u šarenoj ljetnoj haljini, kako
mi se nježno smiješi i maše s vrata
vrta, kojem je udahnula život.Onda ju iza
sivog oblaka ugledam u tamno-plavom kostimu sleđenog osmijeha, na vratima staračkog doma.I teškom mukom progutam slinu.
Kad sam jednog prijatelja pitala, zašto nije oženio Zdenku korpulentnu slavonku,o
kojoj je često pričao i koja mu je kuhala baš onakav grah, kakav je on volio,
da žlica u njemu stoji okomito,odgovorio mi je :“Pa za to što sam imao svoju
mamu!“
Dugo sam ga
gledala, vjerujući da se šali, a onda sam shvatila da se ne šali.
S majkama se nikad
ne šali.One nam ostavljaju znamenje, koje moramo slijediti.
Hladni vjetrovi
tjerali su u zaklon.Sva promrzla utrčala
sam u njenu toplu sobu, okupanu žućkastom svjetlošću
i ugledala njen drugačiji izraz lica.Zagledala sam joj se
u plave oči, koje su još uvijek zračile
životom, očekujući neko čudo.Ni sama ne
znam zašto sam očekivala čudo, ona se u
našim životima rijetko događaju, a još rjeđe u staračkom domu.
Pogledom me odvede
do zidova.Dah mi je zastao, kad sam na
zidovima ugledala nove slike.Nježni
akvareli, smiješili su mi se sa zidova.Pogled mi se zaustavio na nježnim
cvjetićima plavih potočnica.Sva gorčina koju sam potiskivala, odjednom je posve
isčezla,a ja sam znala da se ona
dočekala na „sve četiri“, uzimajući kist u ruku.Samo majke to mogu, ma gdje
bile…
I nisam se više
brinula.
Znala sam da je
odškrinula vrata propuštajući zraku svjetlosti,
prema kojoj svi, cio život polako ali
sigurno koračamo.
Odlazeći,imala sam
osjećaj da lebdim,da me nešto nosi…Sve mi je izgledalo mnogo ljepše,
svjetlije…I oblaci koji su prijetili da će mi se prosuti po glavi, i vjetar
koji mi je zadizao suknju,i lišće koje mi je letjelo u lice i ljudi koji su žurili pognutih glava i …
Danas je sprovod jednoj
majci, majci mog prijatelja.
„Znam da je otišla
u dubokoj starosti, da je otišla tiho u snu, da je zaspala…i koliko god da sam
se pripremao na to, nisam znao da je toliko teško.Nisam znao da majka nikad ne
ostari, da bi otišla…“rekao mi je prijatelj sjetno, nakon par dana.
„Znam, rekla
sam,majka se voli lijepim očima…“
Nada Far