Autor: dr.sc.Dalibor Paulik
Datum objave: 03.10.2011
Share
Komentari:


Majstori europske glazbe

djelo Viktora Žmegača

MAJSTORI EUROPSKE GLAZBE VIKTORA ŽMEGAČA
Matica hrvatska
Od promocije u palači Matice hrvatske bilo je jasno da će knjiga Majstori europske glazbe, koju je ovaj značajni nakladnik nedavno objavio i predstavio kao svoje raritetno izdanje i na Frankfurtskom sajmu, postati nezobilazni uradak za muzikologe, teatrologe i povjesničare umjetnosti.
Nakon višestruko nagrađivana znanstvenoga bestselera Od Bacha do Bauhausa u kojem je Viktor Žmegač ponudio sintezu povijesti njemačke kulture, Matica hrvatska je objavila još jedno vrhunsko Žmegačevo djelo, sustavni prikaz razvoja novije europske glazbe od baroka do sredine 20. stoljeća.
Slično kao i u prethodnom djelu, Žmegač u knjizi Majstori europske glazbe na interdisciplinaran i interkulturalan način pristupa analizi djela velikih majstora te stilskih odrednica i glazbenih pravaca u europskoj glazbi, njegove muzikološke analize donose i prikaze društvenih temelja glazbene prakse, činjenice o kulturnoj povijesti Europe i biografske činjenice relevantne za pojedinačno stvaralaštvo, razmatranja o međusobnim prožimanjima između glazbe, književnosti, kazališne i likovne umjetnosti. Iako izbor majstora poput Bacha, Mozarta, Beethovena, Schuberta, Chopina, Schumannna, Wagnera, Verdija, Čajkovskog, Mahlera, Debussyja, Straussa, Schönberga, Bartóka, Stravinskog i drugih velikana europske glazbe ne može biti oslobođen subjektivnosti, Žmegač se u vlastitu izboru ponajprije oslanja na kanonska mjerila glazbene jedonstvenosti stvaralačke ličnosti, njezina značenja za stilsku povijest i njezine životnosti u svjetskoj glazbi. Autorovo spisateljsko majstorstvo da i strogo stručne teme približi svakomu iole obrazovanom čitatelju samo doprinosi tezi da se radi o vrijednom prilogu proučavanju europske glazbene baštine.
A o tome su svojim riječima potvrdu dali i sudionici promocije. Eva Sedak je posebno naglasila intedisciplinarni pristup ovog antologijskog priručnika na 918 stranica u 25 poglavlja o 27 majstora europske glazbe, zapravo onog ponajboljeg od baroka do sredine 20. stoljeća. Tako je knjiga pisana i za stručnjake, praktičare, znalce, strastvene slušatelje, nju će se čitati, kaže Eva Sedak, ''kad ju se treba'' jer ona svjedoči i o europskom glazbenom repertoaru kao funkciji u europskom glazbenom kanonu, koji međutim Žmegačevim pristupom odstupa od uhodanih predodžbi, revidirajući recepcijski stereotip, povezujući notni zapis i njegovu izvedbu na glazbenim podijima i kazališnim pozornicama.
Nedjeljko Fabrio svoj je nastup usmjerio prema znanom eseju ''Hrvatskom brandu je ime Viktor Žmegač''(objavljenom u Vjesniku) koji panegirički slavi 80 godišnjeg člana Saske akademije i samo dopisnog člana HAZU, člana znanstvenog društva Academia Europea u Londonu, professora emeritusa Sveučilišta u Zagrebu. Žmegač je muzikologiju studirao u Göttingenu, a u nas ne samo svojim predavanjima nego i knjigama Duh impresionizma i secesije, Bečka moderna, Književnost i glazba, Književni protusvjetovi (s Nikolom Batušićem i Zoranom Kravarom) bio i ostao intelektualnim Olimpom Hrvatske. Naravno da su brojne nagrade poput Nagrade Vladimr Nazor za životno djelo, Herderove i Humboldtove nagrade, samo potvrde ovih tvrdnji. Fabrio naime, posebno naglašava Žmegačevo poznavanje građe, stručnost (analiza partiture), interdisciplinarnost (korištenje znanja sociologije, psihologije, povijesti...) što nadilazi književnike koji su prije njega s velikim žarom pisali o glazbi (Šenoa, Matoš, Krleža, Vojnović, Vjenceslav Novak). Isto tako on s uvjerenjem podržava prepletanje strukovnog slušanja glazbe (Adorno) i snažnih emocionalnih primatelja, sposobnosti doživljaja i emocionalnog reagiranja na glazbu. Žmegač zagovara recepcijsku funkciju pojedinog autorskog opusa ili djela, razlog zbog čega pojedina partitura stoljećima živi na glazbenoj pozornici, ali istodobno i upozorava da se (npr. kod Mozarta) ne treba ''zavaravati tonovima dojmljive vanjštine''. Pri tome Fabrio ističe da Žmegač vjeruje u kulturu kao vrhunsku duhovnu djelatnost, a duh epohe vidi u međusobnoj dodirljivosti, istodobnosti pojedinih umjetnosti, a ne u površnim sudovima umjetnika. Puno je takvih primjera u knjizi, a Žmegač će svoju fascinaciju glazbenim fenomenom naglasiti već u Predgovoru: ''Ova knjiga zaokupljala me je duže nego ikoja moja druga publikacija. U nacrtu pa i u pojedinim dijelovima nastala je već prije desetak i više godina, dok u pristupu predmetu ona spaja glazbene doživljaje iz djetinjstva s uvidom u novu muzikološku literaturu...'' Iako pomno analizira strukturu nekog djela ili skladateljskog rukopisa, dajući mu autonomnost, Žmegač će mudro ugraditi u svoja razmišljanja i uvid u društveni položaj, navike i umjetnička shvaćanja slušatelja, on kaže:'' Auditivne konvencije, tradicijska očekivanja, društveni rituali, prostor koncertiranja u fizikalnom i društveno-psihološkom pogledu – sve su to čimbenici kojima pripada ponekad odlučujuća uloga u odnosima između glazbenoga teksta i recepcije.'' Svjestan je autor knjige da je nemoguće biti oslobođen subjektinosti, no zaključuje: '' subjektivnoj sastavnici ostaje sve manje prostora ako se kanon utemelji na trima mjerilima: na jedinstvenom pečatu stvaralačke ličnosti, na njezinu značenju za stilsku povijest i naposljetku na njezinoj životnosti u glazbenim zbivanjima svijeta. To su kriteriji od kojih sam kretao. Nacionalni ili regionalni obziri nisu mogli utjecati na osnovna načela''.
Posebno se ovdje osvrćem na područje glazbene scene, odnosno na neke primjere u kojima do izražaja dolazi kompleksna analiza, koja osim glazbene sastavnice, u procjeni opernog stvaralaštva uključuje kao važan segment i analizu libreta. Tako će (na to upozorava i Fabrio), Žmegač kao pouzdani čitatelj libreta u tri Mozartove opere (Otmica iz saraja, Titovo m ilosrđe i Figarov pir) otkriti da je pobjeda milosrđa na svršetku zapravo u svezi s prosvjetiteljskom etikom tolerancije europskoga 18. stoljeća pa je pouka s glazbeno-scenske pozornice to humanija. Žive su i poredbe Bartókove glazbene priče o vitezu Modrobradom, u dijaloškoj dramaturgiji s Debussyjevom operom o Peleasu i Melizandi, koja isključuje tradicionalne vokalne duete. Analiza Wagnerovog glazbenog kazališta upravo je briljantna, od svih faza njegova stvaralaštva do ideje Gesamtkunstwerka, pri čemu će kazalište postati točkom kristalizacije, iskazom društvenog zajedništva, a unutar dramske scene vodeća uloga će pripasti glazbenoj drami koja će biti nositeljem sinteze zvuka, riječi, slike i pokreta. Istovremeno Žmegač u ciklusu o Nibelunzima otkriva filozofske utjecaje Schopenhauera, naglašava izvorne nazive pojedinih Wagnerovih djela od kojih niti jedno ne nosi naziv glazbena drama, iako se za njih veže taj pojam. Pomno prati autor knjige i razvoj Verdijeva glazbenog kazališta vežući uz stvaralačke i bitne političke, produkcijske i recepcijske odrednice pojedinih remek-djela.
I na kraju, Žmegačevo djelo podsjeća nas da imamo korifeje koji svojim enciklopedističkim znanjem odavno prelaze uske granice i postaju nezaobilaznim uporištima naše i europske kulture.

dr. sc. Dalibor Paulik
1373
Kategorije: Glazba
Nek se čuje i Vaš glas
Vaše ime:
Vaša poruka:
Developed by LELOO. All rights reserved.