Kad sam se
udavala, starija sestra mog supruga, mrzovoljno me odmjeravala.Nisam joj bila
po volji.Starija pune dvije godine od njenog brata,obrazovanija, iz drugačije obitelji,sve
je to bilo previše za Maju.Ta njen brat zaslužuje bolju, mlađu, drugačiju…Nikad
me nije u potpunosti prihvatila.Ispočetka me je
smetalo, a kasnije sam odmahivala rukom shvaćajući da me se boji.
Nametnula se kao starješina.Kad su bili
mali,brinula se o mladoj sestri i bratu. Sve je vodila, čak je i u dnevnik
zapisivala, tko je što govorio na nekom od rođendana ili na obiteljskim
blagdanskim ručkovima.Najveća joj je specijalnost bila da telefonom zavrti neku
priču, obuhvaćajući tri države,da manipulira s onima, koji su joj to
dopuštali.Treskali su telefoni,ljutila se teta, sestra, kuma,daljnja rođakinja,
zaručnica njenog sina i svi oni, koji su se dali uplesti u njenu mrežu.Brat bi
joj se smješkao i smirivao strasti,
okrećući na šalu i govoreći da je
iluzija, tko je u pravu,a tko nije.
Da svatko ima svoju
istinu.
Šalimo se s
drugima, drugi se šale s nama,a najviše se život šali sa svima nama.
Svejedno ju je
volio.A volio je i njene žrtve.
Kad sam mu
ukazivala na njene igre, kad sam ih predvidjela,odmahivao je rukom, a kad su se
igre odigrale točno onom dinamikom i sadržajem koji sam predvidjela znao se
nasmijati i reći:
“Ma pusti je nije
ona loša!“Koji put je mreža bila
rijetka, pa je neozlijeđeno isplivala, a koji put gusta, da nije prošla
bez ogrebotina.Onda bi se žalila, tužila, plakala, cvilila ,tražila
razumijevanje, dok se sve ne bi smirilo i dok opet ne bi zakuhala nešto
novo.Kao da je u tome nalazila sadržaj
života,neko ispunjenje vjerujući u svoju
istinu.
„Mama
Huanita“,zvali su je svi u obitelji.Ispočetka mi je bilo čudno da je prihvatila
to ime, kojim su je i djeca zvala i da
se nije bunila. Sve do jednog dana, kad se okomila na mlađu sestru, koja ju je
tako prozvala, još dok su bile djevojčice i sasula joj hrpu uvreda u lice.Svi
su bili zatečeni tom njenom ljutnjom .Ona je zaista bila „Mama
Huanita“.Upropašten obiteljski ručak, ostavljen stol pun hrane,bio je epilog
njenog nadimka, kojeg se svejedno nikad nije riješila.
Živjela je
telefonski u svojoj zemlji. Znala je što joj je majka tog dana kuhala, s kim se
srela na trešnjevačkom placu i pošto su paprike i paradajz. I tako skoro
četrdeset godina.Godinam je živjela za
dan, kad će se moći vratiti.Kad će joj suprug u mirovinu, kad će joj se sin
oženiti, a ona uživati u unučićima.Ne
razmišljajući da propušta cijeli život, da bi se vratila, bila u svojoj kući, koju je godinama gradila i uređivala
za mjesec dana, kad je seoba naroda sa
sjevera krenula u toplije krajeve.Mnogi vole živjeti u dalekoj, boljoj
budućnosti, ništa ne čineći da to promijene i
žive u sadašnjosti, koju jedino imaju.
Kad joj je brat
preminuo ikad je zaista trebala biti“ Mama Huanita“, nije bila.Nekako se
promijenila.Kao da se umorila od nezadovoljstva sa suprugom, sa sestrom , sa
sinom, sa životom u kojem je jednom nogom bila na sjeveru, a drugom na
jugu.Nezadovoljstvo je raslo svake godine sve više. Valjda je shvaćala da su
želje daleke, a možda i nedostižne.Znala se posvađati sa sestrom i ne
razgovarati po nekoliko godina.A onda bi se pomirile i sve bi krenulo
ispočetka.Znala se posvađati sa suprugom.Planuo bi i onda polako dogorjevao,
sve do predaje.Svađe sa sinom, koji se opijao i drogirao,ostavljao posao,pravio
izgrede, stalno su se ponavljale.Proklinjala je
cure, koje su ga ostavljale okrivljavajući ih što on još više pije,ljutila se na šefove,
koji ga nisu htjeli opravdavati, ljutila se na susjede koji su se bunili zbog
neprestane buke, koju su stvarali svakodnevno se svađajući i optužujući u krug.Ljutila se na mene, optuživala me za
moj život,nazivala pogrdnim imenima, kao da je gospodarica, koja može vladati
svima, pa i onima, koji joj to nisu dopuštali. Sve oko sebe ili nije htjela
vidjeti ili je vjerovala da može
promijeniti.Čista idila, očišćena od onih koji su joj govorili što nikako ne smije raditi drugima, ni sebi.
Nije joj bilo lako.
Sve bi nekako bilo,
da se nije polakomila za nasljedstvo, kad im je umrla majka.Otela je sestrin i
bratov dio.Razorila je obitelj u trenu.Za šitniš.Bila bi šteta da je to učinila
i za krupniš.Nije više sjedila za sestrinim stolom, ni za stolom njene
djece.Nije više sjedila za mojim stolom ni za stolom moje djece.I nije više
bila naša „Mama Huanita.“Što joj se dogodilo to najbolje zna ona.
Mislila sam da bi mogla sve napraviti, ali ne
i izdati obitelj.Posao i svakodnevna borba, nisu mi dali da se bavim njom i njenim postupcima. Uspijevala sam tiho potiskivati gorki okus.Popravila bih
ga s komadićem čokolade i znala da moram dalje.Taj sitniš, bi mi pomogao dan,
dva, možda godinu, ali ništa bitno u odnosu na put koji sam morala proći i izgraditi se na njemu.Ništa u odnosu na
izgrađeno dostojanstvo i samopouzdanje kojem je
i ona na svoj način pridonijela.
Prolazeći Trgom
začula sam svoje ime.Okrenem se i vidim „Mamu Huanitu“Kao da ničeg nije bilo.
Kao da smo se jučer čule telefonom. I nije,osim tišine. Nikad joj nisam uputila
ni jednu riječ.Zanijemila sam od njene
pohlepne drskosti.
Stajala sam
zatečena njenom gestom,razmišljajući
kako je i to u stanju napraviti. Jel je to spoznaja onog što je napravila ili
je to očajna tišina kad nemaš nikoga,ili je to,ma nije važno…Stajala sam ukopna
na Trgu i mislila, što bi napravio njen brat.U
letu goluba, koji mi je prhnuo
tik uz glavu i lice prekrio kosom, milujući ga kao što bi ga on pomilovao,osjetila sam njegov dah
oprosta.Kao da mi je govorio:“Ma pusti je, vidiš li koliko je jadna!“ Podigla
sam glavu, ponos je proradio. Krenule su
slike, kad sam morala raditi i onda kad
su drugi odmarali. Pomislila sam da bih joj tada okrenula glavu, ali danas kad
je sve to iza mene, kad sam uspjela svoju djecu izvesti na put,uz veliki blagoslov i pomoć onih, od kojih sam se najmanje nadala, nije mi bilo teško biti iznad oblaka.
Svejedno nisam
mogla otići da ju ne pitam:“Mama Huanita, kakvo ti to srce imaš, da ne
razgovaraš sa svojom sestrom,da si izdala i povrijedila cijelu obitelj? Zar ti
je taj novac toliko važan?“Gledala me je ne trepčući.Otišla sam bez pozdrava.
Spoznala sam da sam
druga osoba.Shvatila sam da sam i bez tog novca, koji je njoj bio toliko važan,
uspjela.Uspjeh je stvorio mir i spokoj u mojoj duši i uklonio strah. Stvorio je
sve preduvjete za ljubav i miran oprost.
Mir u duši.Mir u
oprostu.Ima li išta ljepše?
Još je besplatno!