MAMA MI DOŠLI PO TEBE...

MAMA MI DOŠLI PO TEBE, SAD MOŽEŠ DOMA!

„Žurim, žurim, moram do dućana, baš mi je drago da smo se srele, ajde Bok!“vičem pretrčavajući ulicu prijateljici Miri.U dućanu nema kruha, pa idem u pekaru.Spuštam vrećicu s povrćem, koje sam za vrijeme pauze kupila na tržnici, a iz nje se počnu koturati paradajzi ..Bjesomučno ih lovim,a prodavačica se snebiva,tražeći me pogledom.

“Pa gdje je sad ?Odrezala sam joj kruh!“Slavodobitno ustajem ispod pulta, a ona ponovno stavlja  kruh u vrećicu.Zbunjeno se smješkam i zahvaljujem muškarcu pored sebe na pomoći oko skupljanja paradajza.On se smiješi,dok  gledam svoj odraz u ogledalu iza polica, kojeg su  lomile i skoro se počnem smijati na sav glas, a onda me prene glas muškarca do mene:

“Mogu li Vas pozvati na kavu?“

Tek sam ga onda pogledala. On se odmakne i kao da je na modnoj reviji, pokazuje svoje nove mokasine.

“Hvala, ali sa svim tim vrećicama, zbilja ne bih mogla…“čujem se.

„Ja ću Vam pomoći, “govori hvatajući se za vrećice.Branim se, ne ispuštajući vrećice iz ruku,pokušavajući zadržati ravnotežu. On je uporan.

„Dopustite, dopustite!“

 Sjeli smo za prvi slobodan stol na uličnoj terasi, preko puta pekare..Izvadim rupčić i počnem brisati lice sretna da sam uspjela sjesti i odmoriti noge.On me promatra,a ja mu kažem:“Ja sam Ana.“ Smeteno lagano ustane, gotovo neprimjetno se nakloni, okrećući se oko sebe i tiho , kao da  sebi govori promumlja:“Tomislav.“

„Mi žene ne znamo mjeru, samo znamo da će nam ovo i još ovo možda trebati, a i ovo je na izmaku pa da se nađe…da ne fali,“kažem nesigurno sliježući ramenima.Promatrao me je ne trepćući.

Pijući kavu primijetila sam da nema kažiprst.Brzo sam odmaknula pogled osjećajući nelagodu kao da sam mu ga ja otkinula.On se nasmiješi mojoj smetenosti i pita:“A mogu li Vas još koji put susresti?“

„Vjerojatnost za to, uvijek postoji, ali čemu?Ja sam u  braku, a i Vi ste puno mlađi od mene.“

 „Nisam mislio ništa…loše.“

„Ni ja!“

On se glasno nasmije i okrećući se, prozbori:“ Tako lijepo hodate u visokim štiklama… Pratio sam Vas od početka ulice.I pod teretom savršeno hodate. Sviđate mi se!“

„Niste jedini,“ rekoh hladno.“No sad bih trebala ići!“mirno ustanem, kupeći  vrećice oko sebe i odlazeći.Kraičkom oka uhvatila sam njegovo zabezeknuto lice.

Ulazeći u stan, ugledam razbacane cipele.“Opet su cipele doletjele s neke planete!“ vičem spuštajući vrećice i nogom zatvaram vrata.

„ Arica  ih je raznijela!“govori kćerka, koja je izašla iz svoje sobe.

„A ti si ih kao pospremila, ma vidim da si i kupaonu uredila!“

„Što joj fali?Pa sinoć si ju prala!“

Pod nogama ni se mota Arica i ja povičem noseći vrećice u kuhinju.:“Hajde miči se, da te ne ubiju ovi paradajzi.“

„Brzo ćemo ručati, jesi li gladna?

Kćerka odmahuje glavom, a ja pitam:“Kaj  opet nisi gladna?“

„Nisam. Iva je častila sladoledom.“

„Ručak će biti za dvadeset minuta.“

Arica je isčeprkala  kost iz smeća i donijela je na bijeli tepih, koji smo kupili prošli tjedan. Cijelo poslijepodne pokušavala sam popraviti stvar.

„Zašto nisi poklopila  smeće, znaš  da samo vreba svoj trenutak?“

Nitko nije čuo, niti obraćao pažnju na moje prigovaranje, kao da nisam ništa ni rekla.Svi su se izgubili u svoje sobe,a ja sam nastavila sa suđem, rubljem, ribanjem i svađanjem s Aricom.Ona me je  gledala svojim velikim okruglim očima i brzo se udaljavala, čim bi se osovila na noge, da je ne očepim vrhom  klompi.

Do mene je dopro šapat:“Ma pusti, već ćemo mamu nekako obraditi!“

„To nekako,već vidim i kako!“

„A kako?“pitao je suprug.

„Tako, što ćete sav posao nakon nekog vremena, prebaciti na mene, a ja više neću i ne mogu! Sjećaš se kanarinca?Hvala Bogu da su alergični, bar neka korist od tih alergija!Poludjela sam od sjemenja i perja, a sjećaš li se terarija i gmazova?A zeca?“vikala sam, makar je bilo nedjeljno jutro.

„Ne, nemoj se nervirati,nećemo ništa nabaviti!Samo ćemo ići prošetati.“

„Mogu li i ja s vama?začujem sina, koji se tek probudio.

„A doručak?Ne može bez doručka!“

On zgrabi sendvič bez salvete, popije malo soka i izleti iz kuhinje.

Po tišini sam znala da su se išuljali iz stana.

“Ručak je u trinaest, nula, nula…“derem se iz sveg glasa. 

Netko zvoni.

Ustajem misleći na luk za sutrašnji ručak i jurim do vrata.Ugledam prijateljicu po mužu.Njen je suprug prijatelj iz djetinjstva s mojim, pa kad su se oženili dobila sam  prijateljicu po mužu.

“O Ina! Bok, uđi!“

Ona ulazi s malim cekerom iz kojeg viri mlada salata.Spušta ceker i daje mi zagrebački pušlek.

„Hvala, hvala, baš si pažljiva.Uđi i sjedni, samo da mi ne zagori luk i ne iskipi juha, znaš kuham i za sutra…“

“Ma kaj se toliko mučiš?Znam da buš rekla, domaće je domaće, ma kaj god, evo ja sam kupila smrznute čevape, juha od šampinjona i malo salatice, sve je gotovo za pola sata,“govori ona plješćući rukama, kao da sama sebi aplaudira.Gledam  ju sipajući kavu i klimajući glavom.

Snuždim se na trenutak  i odjurim u kuhinju podliti pečenku.

“Ma ne buš, stari prdonja!“ljutim se i spuštam roletu na kuhinjskom prozoru.

“S kim to razgovaraš?“ugledam Inu na vratima kuhinje.

“Ma, kaj da ti velim, stari prdonja od prek, nabavil si je teleskop i sad i danju promatra zvezde!Nema drugog posla, a kad ga sretnem na ulici, gospon s leptir mašnom skine šešir i nakloni se s „ljubim ruke milostiva!“ Ko budala se smješkam, umjesto da ga pošteno izvređam.Kad sam se potužila suprugu, htel je da na ovim barskim stolicama, ma znaš već što!Muška posla!Pa da starom pukne srce…“Odmahnem rukom i nastavim:“A kako su ti djeca?“

„Dobro.“

Ponovno skačem u kuhinju da  promiješam i podlijem umak ,a ona me zatekne:

„Odlazim u Njemačku, kćerku uzimam sa sobom, a sin će ostati s Markom.Škola i tako, dok se ne snađem.Ne mogu više ovako, znaš da posao sve slabije ide i netko se mora pokrenuti…“

„Zašto to  moraš ti?“Ona se nasmiješi i ja joj u očima ugledam suze, zaletim se k njoj grleći je. Moji glasno  nagrnu, noseći cvijeće i još hrane…

„Tata, ja ću se brinuti, molim te tata, tako je lijep…“

„Tko je lijep?Ako je opet neka živina, ne dolazi u obzir i točka.“

„Ma nitko,“odgovori sin snuždeno.

Povukli su se u tišini.Nestali.

Dva dana kasnije vratim se kući, a ono sve uređeno, složene cipele u hodniku.Sve vaze u kući pune cvieća.

„A nećete me kupiti, samo tako, pa nisam ja bedasta…gdje ste?“

Iz sobe proviruje veliki smeđi pas kratke dlake.Ukipim se.On se povuče, a ja počnem vikati:

„Ne, ne može to tako, neće ići! Ovaj put, neće i Bog!“

Iz sobe izlazi suprug i obraća se djeci:“Jesam li vam rekao da ću nadrapati!“

„Nadrapati? Još se i sažaljevaš ?A kad ćeš početi mene žaliti?Kaj ne vidiš da radim kao konj, kuham, perem,glačam, pišem zadaće,radim…U Ilici su se promijenili izlozi, a nisam stigla ni poviriti!A sad još jedan pas!Ne može i Bog.Ili ja ili on, pa se ti brini o djeci, ja to više ne mogu.“Bijesno  otvaram ormar, zgrabim hrpu stvari i zajedno s vješalicama  ubacim ih u putnu torbu.

 Zalupim vratima.

Hodajući prema Taxiju suze su mi se slijevale ispod velikih sunčanih naočala.Da mi  je bilo nestati…Pobjeći od sebe, u sebe, bilo gdje…

Sjednem u Taxi i ne znam kuda da idem.Taksist me gleda pitajući:

“Kako Vam mogu pomoći?Jel sve u redu?“

Ma što bi bilo u redu, pomislim i klimnem glavom, dajeći adresu moje majke.

Sva sreća da je vožnja potrajala, da sam se uspjela malo sabrati, da ne počnem glasno plakati, stisnula sam  prsa, da zaustavim dah, da ne riknem rikom ranjene životinje.

Kad sam ušla u kuću, gurnula sam torbu iza vrata, pod ormarić za cipele.Majka mi se obradovala.

„O došla si, evo sad ću ja…!“

„Ne , ne trebaš se žuriti,samo ti prostri to rublje!“rekoh.

Majka skuha kavu, iznese makovnjaču nutkajući me.Nisam bila sigurna da bih mogla išta progutati, sva sreća da nije ništa primjetila.

“Znaš, Ina odlazi u Njemačku, vodi malu sa sobom,“kažem joj nekako tužno, shvaćajući da je to kraj našeg druženja.Kako nam prijatelji nepovratno cure iz ruku,naprosto nestaju.Ostavljajući nas s okusom krivice.

„A mali?A suprug?Pa oni su mladi ljudi, nije dobro da žive odvojeno.Kad je tvoj otac odlazio u Njemačku za kruhom, to je nekako bilo normalno da ostanem s vama.Muškarac je taj, koji mora brinuti o obitelji, bar sam tada tako mislila i bila manje tužna.“

„Mama, vremena se mijenjaju, ono što je bilo normalno u tvoje vrijeme,nije normalno u naše!“kažem ogorčeno misleći na ono što mi se upravo događa.

Valjda je Ina ranije od mene shvatila da se sama mora pobrinuti za djecu i sebe. Kako su ti gradski dečki nepokretni, sve čekaju da im padne u krilo! Sve čekaju da netko drugi riješi njihove probleme.

 Začujemo auto pred kućom.Majka pogleda kroz prozor obznanjujući mi da su moji došli.

Ja se ukipim i pomislim, ako su doveli i psa,ja ću ih sve lijepo izbaciti.

Prva u kuću ulazi moja kćerka s Aricom pod rukom, razdragano kaže:“Mama, mi došli po tebe, sad možeš doma!“Baka ju grli a ja joj shvaćajući da su bez onog psa, pokazujem prstom da šuti.

Baka ih nudi kolačima i sokom, a ja tiho kažem kćerki:

“Odvedi baku u sobu, da iznesem torbu!“Ona kimne i njih dvije odu u sobu.Suprug se zadržao  kod auta u razgovoru s bratom. Brat shvati da se nešto čudno događa, kad vidi da unosim torbu u auto. Zausti da pita, ali ga suprug prekine pitanjem:

“Ma, trebao bih staviti auto na grabu. Znaš li jel Ivo kod kuće?“

„Možemo skoknuti,“spremno odgovori brat i njih dvoje  se odvezoše.

U autu mi obznane da su prodali psa, nekom čovjeku koji ima kuću  s vrtom.

Svi se nekako rano povukoše u svoje sobe…Grobna tišina, a još ni Dnevnik nije završio…

„Pa kako ti je palo na pamet, bez da me pitaš da kupite još jednu đukelu i to baš sad kad sam kupila dva bijela tepiha!“

„Mali je već dosta velik da ga može šetati,imati neku odgovornost, a to je vrijedan pas iz vrhunskog legla i nije nikakva đukela…“

„Ovaj put neću popustiti! Sve ću ti prepustiti, pa se ti lijepo  sam brini o školi, jelu ,čistoj odjeći , hiposenzibilizaciji malog, terapijskim vježbama za nju, pa da te vidim na djelu! I još dva psa.“

„I k tome još dva bijela tepiha!“reče on  izlazeći iz sobe.

Za dva dana kad sam se vratila s posla svi su me  dočekali na trosjedu s ugašenim televizorom i psom u kutu pored komode.Arica je sjedila s njima na trosjedu.

“A tako, prodali ste ga?Jel to neka šala?“bijesna ko ris zaurlam, mašući rukama.

„Neće ga njegova žena, sve joj s vrta unosi u kuću. I čovjek  ga je vratio,“zamuckujući pokuša objasniti sin.

„A on je tako dobar pas, nemamo ga večeras kome odvesti.“u brizi dodaje kćer.

„Ne nemoj mene gledati, tako je ispalo, što sam mogao?“opravdava se suprug.

„Što si mogao?Pa dogovoriti se sa mnom, pa ga sigurno ne bi ni kupio, za početak!“

Pogledam  ukroćenu obitelj na trosjedu, pa u psa.On vidjevši da ja jedina stojim i poput prometnika na najprometnijoj cesti svijeta mašem, sad lijevo, sad desno, pa dolje, pa gore, pogledom slijedi svaki moj pokret, gledajući me velikim očima i slušajući, kako vičem.Pomislim kako taj jadan pas nije kriv što imam troje djece, sklupčane na trosjedu i njega u kutu pored komode,a između njih bijeli tepih.Snuždeno spusti glavu,a ja se okrenem i odem u kupaonu.Nisam zatvorila vrata i kad sam izlazila, skoro sam se spotakla o njega. On se ukipi, a onda mi poliže ruku… Pogladim ga po glavi, a on me zahvalno pogleda svojim bistrim, iskrenim  pogledom, kao da mi govori:“Ni ti me nećeš, o jadan ja!“

Svi moji još su uvijek čekali presudu u pozi pritajenog mira i očekivanja.Prisjetim  se   prijateljice Jagode, koja se znala šaliti,  da kad dođem kući sve ih postrojim u stav mirno, a oni mi salutiraju:“Yes, mader!“

„Yes, malo Morgen!“ Odgovarala bih  na njenu primjedbu.“ To je samo u tvom filmu, a u mom je da me udruženi dovedu pred gotov čin, a onda moja savjest mora naći najbezbolniji put.“

„Neka ostane! I da znate, ja ga neću šetati!Jesmo li se razumjeli?“Sin klimne glavom,a kćerka se nasmiješi.

U sobi se osjetilo olakšanje.

“Isprad stana mora biti vlažna krpa i kad god dođe iz šetnje, morate mu obrisati šape.Svi su me bez riječi slušali, kao da još ne vjeruju u čudo.

Svi  su odahnuli, osim mene.Samo sam ja uzdahnnula.

Dogodilo se upravo ono što sam znala da će se dogoditi, sve sam ga češće  ujutro prije posla šetala.Pozvonila bih da mu otvore vrata.Mnogo puta je beskrajno dugo trpio, jer nas sve duže nije bilo kod kuće, pa čim bih otvorila vrata, on bi izletio i sam otišao u šetnju.Vraćao bi se i grebanjem po vratima, čekao da mu netko otvori.Koji put bih posve zaboravila na njega, već bi se i ulazna vrata kuće zatvorila, a on bi optrčavao kvart i vraćao se pred vrata, da vidi jel mu netko otvorio.

Vidio je da se sam mora snalaziti i prilagođavao se  životu obitelji. Postao je njen član.Mene je posebno uvažavao.Znala bih mu u kuhinji tutnuti koji komadić mesa,a on bi ga brzo pojeo i oblizujući se sakrio tragove naše male tajne.

„Hej, haj, stigla sam, mogu li navratiti, tu sam pred ulazom?“javila se veselim glasom Ina.

„Naravno da možeš, samo dođi,“odgovorim skupljajući stvari po sobi, otpremajući sina s poluzavršenom zadaćom u sobu govoreći mu:“Sad dalje možeš sam, poslije ću pregledati, dolazi teta Ina.“On se mršteći i gunđajući otpremi u sobu, a ja mu doviknem:“Nek ti sestra malo pomogne!“

„Neću, on samo čeka da mu drugi rješavaju njegovu zadaću, nek ju napravi sam!“začujem kćerkin glas, pomiješan sa zvonom na vratima i glasnim lajanjem pasa.

Zagrlile smo se, kao što se grle žene, koje razumiju i shvaćaju, što im se događa kako ih se iscrpljuje do krajnjih granica izdržljivosti, da navečer, kad legnu od umora odmah zaspu i ne stignu ni misliti, a kamoli mijenjati stvari…

Ušla je u stan, a ja sam imala osjećaj, kao da je jučer izašla. Vrijeme nas je progutalo .

Sjela je.

„Rastajem se, došla sam potpisati razvod!“rekla je odsutno.

„Kako?Pa Marko mi je svaki put kad sam ga srela, tako oduševljeno govorio o tome, kako si se dobro snašla,kako je upravo bio kod tebe, kako je sve dobro?“izustim u dahu.

„Ma kaj god, dobro je kad se ja ubijam od posla i šaljem mu novac za sina, od kojeg i on živi. Kad sam mu našla posao izdržao je tri dana…onda je rekao da to nije za njega, da on  ima drugu viziju života… Ma zamisli drugu viziju!“Oči su joj sjale od bijesa.

Gledala sam je zabezeknuto, shvaćajući koliko joj je teško.

 Arči se razbolio.Svakim danom je bio sve slabiji.Ljekovi nisu pomagali.Više nije mogao ni ustati, pa bih ga na rukama nosila do ulice.  Napravio bi par koraka, obavio nuždu i stao pred mene, gledajući me tužnim očima.Nosila sam ga poput malog djeteta, a on bi me nagradio rukoljubom i  zahvalnim pogledom.

Morala sam ga odnijeti na operaciju.Prognoze nisu bile ohrabrujuće.Nije se opirao, kad sam ga položila na stol. Tužno je uzdahnuo, gledajući kako se udaljujem, kao da se oprašta.

Suze su mi tekle dok  sam ponavljala:“Sve će biti dobro Arči i ne boj se, brzo ću se vratiti.“Slijedile su me njegove umorne oči.

Cijelim putem silazeći po Radićevoj ulici, neutješno i glasno sam  plakala.Nije me bilo briga, što me ljudi u predbožićno vrijeme razdragani i sretni gledaju.Tu tugu mogu razumjeti samo ljudi koji su imali psa.

Sigurna sam da je bilo obrnuto, da bi bilo isto…

Ostavio nam je ogrebotine šapa na ulaznim vratima, kad  nam je javljao da se vratio iz šetnje.