Subotnje jutro, obećavajući trenutak opuštanja nakon napornog tjedna, umjesto u kafić vodio ga je u starački dom. Makar za njega imaju mnogo ljepše nazive, on je ipak samo to. Tamo su smješteni građani i seljani u poznijim godinama života. Netko bez obitelji, a netko iz nekih drugih razloga. Starci sa svim svojim boleštinama i pitanjima na koja ni nakon proživljenih ratova ,vlada i društvenih uređenja nisu dobili odgovore. Taman kad pomisle to je to, neka se stranka progura u sam vrh i soli pamet kako smo u lošoj sredini(europskoj)u kojoj vlada recesija, pa mora ionako male mirovine kresati, da bi mladim, nezaposlenim ljudima bilo bolje?! Njegovom ocu, umirovljenom profesoru, samo što pjena ne udari na usta kad se spomene kako se ne isplati ništa proizvoditi, jer su proizvodi uveženi s Istoka toliko jeftini, da im ne možemo biti konkurencija, ni u poljoprivredi ,ni u brodogradnji, ni u industriji.
Zato su proizvodne hale ugasile svjetla i nadu za tisuće mladih ljudi i onih koji nisu ni mladi ni stari, koji su mogli nastaviti raditi i graditi na temeljima koje su njihovi djedovi i roditelji postavili.
Prije no što je pokucao na vrata, pripremio se na staru retoriku i njegove osvrte s lupanjem potamnjelim prstom od cigareta u neki naslov iz dnevnih novina. Ugledao ga je u njegovoj staroj, izlizanoj fotelji, pogleda uprtog u prazan zid. Znao je: nešto nije dobro.
Prisjetio se njihovih zadnjih razgovora, o tome kako se vode „domske“ urote protiv svih koji nešto znaju, proglašavajući ih prolupalim, uštogljenim ljevičarima. Svatko si u tom začaranom labirintu , od servirki do sestara i vrlog tima, uzima za pravo da su oni ti koji rade za boljitak „starčadi“ i „štićenika“ kojima je i onako dosadno u njihovim „prohujalim svjetovima“. Ovo im je svakako posljednja postaja u njihovim životima, pa što bi još htjeli, zahvaljujući njihovom poštenom radu i zalaganju, njihovi su životi produženi, sve je duži vijek života……Ako ne budu dovoljno razboriti,(poslušni) imaju opciju da ih stave u stacionar (iz kojega nema povratka), jer je stručni tim svojim potpisima i tihim odobravanjem (tko se smije zamjeriti veličinama dolje potpisanih) tako odlučio.
Procesuiranje misli kojima se,ionako uplašena starost, previše bavi, stvara otupjelost pogleda do zida i natrag. Stjerana u kut, ne okrene se oko sebe, ni ne pogleda kroz prozor vjerujući da je sutra i za nju novi dan.
„Znaš, počeo je bez pozdrava, što mi je rekao R.R. (osoba iz tima koji donosi procjenu o stabilnosti „štićenika“ doma) da ako sam nezadovoljan s bilo čime idem na Općinsku socijalnu službu, pa će oni nešto morati pokrenuti u tom smjeru…
Osopnuto sam gledao u njegovo blijedo, upalo lice ne vjerujući.
„Ma kakvu socijalnu službu?!“
„Znaš i sam što bi si time napravio? Sve bi ti obećali, možda nešto i pokrenuli, a za tebe bi preživljavanje u ovom staračkom domu bilo upitno!“
„ Da, da, rekao mi je da će me na moj zahtjev premjestiti u drugi dom .Moram nešto poduzeti, ili se vratiti doma…za mene ionako tu nema života…“shrvano je pognuo glavu.
„Ma što pričaš? Ta o čemu se tu zapravo radi?! Kakvi su to sada za tebe nepremostivi problemi? Sam si u sobi, pokretan i koliko vidim još dovoljno razborit da se možeš suprotstaviti tim suludim prijedlozima!“
„Rečeno mi je, ako to ne napravim, da imaju dovoljno potpisa da me strpaju u stacionar!“
Gledao sam ga u oči koje su suzile prisjećajući se majčinog sprovoda, kad sam ga prvi i posljednji put vidio u takvom stanju. Pomislio sam da je, s obzirom na njegove godine, stigla lagana „stračka demencija“ i da je to proizvod osamljenosti kad ti odlaze dojučerašnji prijatelji i pomanjkanja snage da se odupre budućnosti na koju nitko nije i ne može biti spreman…Što se vrijeme , s obzirom na proživljene godine života primiče krajnjem i neizbježnom cilju, strah je sve jasniji i opravdaniji.
Ostavio sam ga posve utučenog, bez nade i mogućnosti odupiranja i najavio se na razgovor.
Gospođa u najboljim godinama uvjeravala me da je s njime sve u redu, da nemaju nikakvih problema s njegovim ponašanjem i da nije primijetila ništa što bi zvonilo na uzbunu…Da, par puta se požalio na servirke, pa na čistačicu…Teško se nosi sa štićenicima za stolom. „Evo,već sam mu u nekoliko navrata promijenila stol i društvo za stolom, tako da vidite da se mi doista svojim štićenicima bavimo. Pokušavamo im boravak u našoj ustanovi učiniti što ugodnijim.“
Uhvatio sam se da sam je prestao slušati, samo sam je gledao. Mislio sam kako će je moj prodoran pogled zaustaviti, stišati, a ona je dalje pričala o slobodnim aktivnostima, kojima uljepšavaju i skraćuju dane korisnicima doma.
Otišao sam malo umiren, razmišljajući, kako su mog oca sustigle godine i kako se moram s time suočiti. Nije više mladac. Ni onaj koji me je nosio na ramenima, koji me učio plivati, pa aritmetiku, pa se igrao sa mnom na livadi puštajući zmaja, koji snagom vjetra leluja u smjerovima u kojima smo najmanje očekivali. Puštali smo ga da leluja, čineći nas sretnima, misleći kako je sam izabrao svoj put na kojem je i on sretan.
To mi je bila zadnja misao s kojom sam utonuo u san.
Probudio sam se iz noćne more posve uznemiren. Moj podsvjesni um preslagivao je jučerašnji dan i na neki me način posve izbacio iz jučerašnjeg „laganog opuštanja“.Vidio sam oca, kako me jadnog, uplašenog i uplakanog ostavlja iza debelih rešetaka u popravnom domu i ljutito odlazi. Zvonilo mi je u glavi i odlučim zatražiti sastanak odgovornih struktura u staračkom domu.
Zatečeno sam ih gledao u osobnim obračunima, tko je što propustio učiniti, ne samo u pogledu mog oca...Nisam mogao zaključiti tko je od njih bio jači u dokazivanju svojih argumenata, ali sam vidio nadmetanje veličina, koji nisu bili tim. Pokušao sam ih prekinuti, ali se nisu dali. Sve sam više shvaćao da je R.R. igrao igru sa „štićenikom“ doma, da se njegova osobna situacija s kojom se nije znao nositi, riješi preko leđa mog oca.
Otišao sam djelomično zadovoljan što je moj otac još bistar u glavi i što( još) nije nastupila „staračka demencija“, pa makar bila odgođena i na kratko vrijeme, prekoravajući se što mu nisam vjerovao kao onda kad me je nosio na ramenima, učio plivati…