Autor: admin
Datum objave: 18.04.2019
Share


Marksisti su me tužili Triaplu, a on im je rekao: Pustite Despota da priča, ionako ga nitko ne razumije

Despotova predavanja nikad nije trebalo tjerati i ucjenjivati “potpisom” – bilo je to ne puko slušanje, nego i doživljaj filozofije

Marksisti su me tužili Triaplu, a on im je rekao: Pustite Despota da priča, ionako ga nitko ne razumije

https://www.jutarnji.hr/globus/arhiva/marksisti-su-me-tuzili-triaplu-a-on-im-je-rekao-pustite-despota-da-prica-ionako-ga-nitko-ne-razumije/4089792/

Bitstvo čovjeka reducirano je na “slobodnu radnu snagu“ kao uvjet odnosa sebeproizvodnje kapitala

Branko Despot (1942.) za mnoge je generacije studenata filozofije zagrebačkog Sveučilišta bio i ostao Profesor – baš tako, s velikim P – čovjek koji govori i u govoru misli, pomalo hipnotična figura, miljama udaljen od slike profesora kao znanstvenog birokrata i ocjenjivača. Studente na Despotova predavanja nikad nije trebalo tjerati i ucjenjivati “potpisom” – bilo je to ne puko slušanje, nego i doživljaj filozofije. Nisu tu bile važne njegove titule doktora znanosti i akademika, nego to što njegove veze s – posebno starom grčkom – filozofijom nisu, recimo tako, tek formalno-znanstvene prirode nego životne, one koje se pokazuju u praksi, misli, govoru. Kolokvijalno rečeno, u Despota je osim “znanstvenog” opstalo i ono nešto “umjetničko”, što nastaje onda kad se čovjek koji misli ne odvaja od svoje slobode, a to najčešće zbunjuje birokrate svih vrsta.

Pred ljeto profesor Despot održao je svoja posljednja službena predavanja a prije koji dan i otišao u penziju.

Ovaj razgovor nastao je tim povodom i uistinu smo počašćeni što je profesor Despot, bitno udaljen od svijeta medija, na njega pristao. Razgovarali smo u Novinarskom domu u Zagrebu, opušteno pa i nasmijano, no razgovor je finalni oblik, radi preciznosti, zadobio pisanim putem. Pokušali smo kroz njega dati i jednu biografsku skicu – skicu proživljenog, i mišljenog, vremena.

Rođeni ste u doba Drugog svjetskog rata u Zagrebu. Možete li opisati socijalni kontekst iz kojeg dolazite... U koju biste sliku saželi dane poslijeratnog djetinjstva?

– Svi smo rođeni u svjetskome ratu. Tu ne mislim tek na učinke i posljedice Prvog i Drugog svjetskog rata što kao “događaji” predodređuju sve od onoga što danas dolazi i odlazi. Mislim na rat kao unutrašnju mogućnost i, čini se, nužnost jednoga svijeta, koji se kao svijet uspostavlja u ratu i kroz rat. Svjetski rat je tu karakter svjetovanja svijeta samog: bellum omnium in omnes. Svijet koji ratuje sa sobom samim protiv svih mogućih ograničenja unutarsvjetskih bića, da bi sve “u” svijetu postalo svjetsko: svjetsko tržište, svjetska književnost, svjetski prvak, svjetski rekord, svjetska religija, svjetska kultura itd., sve oslobođeno egoizma svoje ograničenosti – individualne, nacionalne, rasne... – i po intenciji smireno u “svjetskom miru” kao realizaciji svjetskosti toga svijeta.

“Socijalni kontekst iz kojeg dolazim” označavao se kao “ostaci građanskoga društva” – kojemu je ideal bio “svjetski čovjek”!

Adekvatna slika ondašnjih i današnjih dana je apstraktna, apsolutna slika u kojoj se ogleda, vidi čista slikovnost svega, i koja, pitaš li je što prikazuje, odgovara: ništa. Mi ta slika jesmo.

Je li vaša obitelj unutar tada novog sistema, socijalizma, bila gubitnik ili dobitnik, pojednostavljeno rečeno?

– Niti gubitnik niti dobitnik. Od popriličnog materijalnog bogatstva propalo je gotovo sve, ne tek u socijalizmu, ali ostalo je pravo, čovječje, duhovno bogatstvo, koje niti socijalizmu nije moglo štetiti.

Koji su bili vaši rani kulturološki utjecaji od obitelji, susjedstva do intelektualnih utjecaja...? Kakve su se tada knjige – svojevoljno – čitale u srednjoj školi?

– Ne bih govorio o “kulturološkim utjecajima”, nego o jedva još naslutivim, tada prisutnim, danas potpuno iščezlim tragovima onog duhovnog. Imao sam sreću. Uz moju visoko i široko (samo)obrazovanu mamu, u istoj kući živjeli su Josip Horvat(h), novinar i historik, za sve nas “striček Bepo”, Ivo pl. Hergešić, uz ostalo utemeljitelj studija komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, neko vrijeme, jedan sasvim izuzetni čovjek, Vanja Radauš, kućni prijatelj bio je Ljubo Babić, a u trajnom sam dodiru bio s tatinim prijateljem dr. Milovanom Zoričićem, tada sucem Međunarodnoga suda u Den Haagu.

Poticajna je bila prije svega duhovna svježina tih ljudi – tridesetak, pa i više, godina starijih od mene, koji nikada nisu ništa “zastupali”, ali su do samog kraja tražili istinu i ono pravo. U srednjoj – realnoj, nažalost ne klasičnoj – školi “čitalo” se razmjerno malo. Prvi moj pročitani roman i ujedno zadnji pravi roman “svjetske književnosti” bio je James Joyce, Ulysses. S rođenim pjesnikom Želimirom Opalkom doživljavao sam Trakla – tada u kongenijalnom prevodu Ote Šolca – i Spinozu, a “svojevoljno” sam se družio s Nietzscheom, koji je tada po logici državotvorne demagogije slovio kao naci-ideolog, baš kao što su i Marxa svi na Istoku i na Zapadu falsificirali kao “marksista”.

100
Kategorije: Razgovor
Developed by LELOO. All rights reserved.