MASKE

Zagledana  u more koje se nadima i ljeska, koje se plavi i zeleni, pa žuti i rumeni, nisam primijetila da mi se John približio.Glasno je disao posut kapljicama mora koje su se koturale i obrušavale na pijesak stvarajući malene, tamne udubine. Osjetila sam hladnoću  kojom me je grlilo, paralizirajući moje tople i snene snove.“Br, brrr,“stresla sam se. Milovao me.

Nisam se opirala.

„Zar je to sve što danas mogu od tebe očekivati?“ Lijeno  sam otvorila oči i brzo ih zatvorila, osjećajući da je tamo gdje sam bila drugačije,snažnije i ljepše.

„Mh, uhm, mm“.

Prevrtati sićušno, opušteno  tijelo  nije bio neki napor.Upijati dodir i previjati se za njegovim novim dolaskom, bio je užitak s naznakom očekivanja.Hladnoća koja se stopila s mojom  užarenom željom prepolovila me.  Donji dio tijela poprimio je vibraciju hladnoće, a gornji  titrao posve drugom osjetilnom frekvencijom.Ljepota sunčanog odbljeska u staklu sjenasto je ocrtavala naša naga tijela  u težnji za produžetkom  uhvaćenog trenutka…Kad ga uhvatimo poželimo da traje.Kad bi se u to pretvorio, ne bi bio toliko očekivan ni željen nego običan, svakodnevan i dosadan.

Nježnost i krhkost izvana i snaga iznutra, ubojita je  ženska kombinacija.Moja kombinacija.Sigurnost kojom  sam se oboružavala u svakoj pa i najgoroj situaciji,obarala je s nogu.Volio  je tu moju osobinu, do bola.Grlio me je nježnošću kojom  je grlio  sinove kad se vraćao sa snimanja, a oni mu se iskreno i bučno vješali o vrat natovaren kamerom i  torbama koje su ga jače vukle k njima.

Odlazeći od  nikad odraslog supruga,mislila sam kako sam dobro odlučila.Kako sporo okrećemo stranice!I još sporije skidamo maske da bi se suočili s ulogama koje nam ne pristaju.Koje opterećuju, um i tijelo, ne dajući nam da vidimo dalje.Sretnemo li biće koje nas  obori s nogu, mislimo da je to  dar.Tek poslije spoznamo da je dar lomljiv, da se bezbroj puta razleti u sitne komadiće.Nije  zabavno lijepiti ih.Vidimo da smo se vezali za nekog tko nije za ovaj  svijet, gdje svatko gleda sebe i nema osmijeh za onog drugog.Da bi opstali, preživjeli, koji put pa makar to i ne htjeli, moramo staviti masku i loviti korak s maskiranim svijetom.

“Zar misliš da ćeš tamo gdje odlaziš naći ono što tražiš?“vikao je uvrijeđeno, dok sam  zabacila kosu i uzdignute glave ne okrećući se, otišla.Trčao je za mnom sve do ulice, gdje sam se  izgubila u buci tijela koja su stvarala nestvarnu sliku u pokretu, poput slike u vodi  kojom se  vjetar igra.Zastao je gledajući me. Kao u bunilu  čula sam svoj posljednji vapaj:“Daj bar jednom živi u stvarnosti!“On se  okrene i tiho upita:“A što je to stvarnost?“

“Ono što vrijedi, nikad ne prestaje biti stvarno!“izgovorila sam više za sebe.

Vrata mi je odškrinula nagrada za epizodnu ulogu ,u krug svijeta za koji sam od pete godine znala da će biti moj.U buci  glumačkih likova zbližila sam se sa snimateljem Johnom.Znala sam da će nas poslovi katkad spajati, a nekad razdvajati.Svejedno sam vjerovala da je sve što ljudi odaberu, moguće.

„Što radiš?Hajde idemo se prošetati, vidiš da nas i sunce poziva,“čula sam Johna kako me zove s balkona, baš kad sam pronašla unutarnji mir i inspiraciju za pripremu nove uloge, za koju sam se trebala natjecati za par dana.

„Radim, ne mogu sada!“viknem iz sveg glasa.Tiho se prikrao.

„Joj to me boli, prestani, vidiš da radim…“

„Pa nemoj više, imaš još sutra, kad odem.“

„I misliš da ću se uspjeti spremiti  za jedan dan?“

„Znam da hoćeš. A uostalom, što će ti to? Nije to neka uloga… Što će ti uopće gluma, sada kad ja pristojno zarađujem?“

„Voljela bih raditi i zato me molim te pusti, zovi prijatelje, sinove, Soffi,“odgovorim smireno.John se dureći poput djeteta izgubi iz sobe.

„Prijatelji,hm ha, ha…“Šutne praznu konzervu piva, što mu se našla pod nogama, mrmljajući:“Čudno je to s prijateljstvima, dok si mlad juriš s kontinenta na kontinent stvarajući karijeru, a kad uspiješ zgrabiti svoj kipić izgubiš prijatelje, ženu i sInove.Prijatelji se isto tako razbježe za poslovima, žena se osjeti zanemareno pa potraži drugog muškarca, a sinovi prebrzo narastu, ne čekaju da  ostvariš svoje snove.Žene koje te obožavaju, koje ti se dive, teže ostvarenju  vlastitih krupnih kadrova. U svjetlosti koja ih  začara traže zid na koji se mogu osloniti i ostvariti više. Naročito one koje izvana izgledaju krhko i nemoćno.Nije mi prvi put da sam se nasukao na takav sprud.Kao da sam školarac koji  prvo  izađe na ispit, pa tek onda uči.Kako je  žalosno da ni oskarovac ne može biti u društvu koje želi,  i kad to želi!“

„Hej, Iva, jesi li gotova?Vratio sam se!“

Iz radne  sobe  čuo se glasan razgovor.

„Što si zamišljaš da samo tako možeš ulaziti u kuću, kao da je još uvijek tvoja?To što si u njoj neko vrijeme živjela  ne znači da slobodno možeš, kad ti se prohtije, ulaziti i izlaziti!“

John prepozna Ivin glas.

„Ma daj se smiri, samo sam donijela dečkima trenirke, znaš kako se  uprljaju.“

„Što se ovdje događa?“

„Pitaj svoju bivšu!“uvrijeđeno će Iva.

„Drago mi je da te vidim Johne, pa kako si?A gdje su naši sinovi?Joj, imaš nešto tu,na trenirci…“ John osjeti kako izaziva i ignorira Ivu i pomisli da će perje poletjeti.Na njegovo iznenađenje, nije se ništa dogodilo.

Iva je izašla,tiho zatvarajući vrata.

Šutke   se udaljavala  gacajući po još toplom pijesku i promatrala  mjesec.Svaki korak dalje učinio joj se kao da će zakoračiti u njegovo prostranstvo. Kako bi to bilo dobro!Tamo je sve sjajno,poput vatrenog jezika koji proždire sve tamno… John ju je sustigao. Prije no što je progovorila,grubo je zgrabio  i privukao sebi, unoseći joj se u lice i promuklim glasom progovorio:

„Što ti je?Ponašaš se kao nezadovoljena šiparica!Jesi li nezadovoljena, ha?“

„A što bi ti htio?Da prestanem disati, zato što ti imaš pozamašnog?Zato što misliš da si gospodar, e neće ići.Mrzim goropadne gospodare, pa makar imali  velike!“

„Kako  to zamišljaš?

“Nisam tvoja !Živa sam, hoću svoj život i neću biti ničija sjena.Ako si mislio da ću biti tvoja mamica, poput tvoje bivše,koja se o tebi brine kao da si joj treće dijete, možeš joj se slobodno vratiti.O. K?“

Nisam čula da me zaustavlja.Požurila sam  kući razmišljajući:

„Volio me je beskrajno, strasno, neponovljivo…To ne može biti gluma.To je put kojim se mnogo puta ne usudimo poći.“  Sarkastično se  nasmijala, shvaćajući da mu, bez borbe, nudi svoju snagu kao da je na rasprodaji. „Neću takvog muškarca!Moj me muškarac mora poštivati! Mene,moje tijelo, moju osobnost i moj rad!“

 Osvijestila sam kako me je uhvatio pod ruku  i kako ne hodam.Dočekalo nas je plavkasto svjetlo u koje smo uranjali .Vidjeli su se obrisi tijela. Osjećala sam njegov dah pomiješan s mirisom cigareta i vina.Odmotao   mi je traku s mokre kose koja se kovrčala, stvarajući mokre vijuge po leđima.Lagano me je milujući spustio na stol.Osjetila sam ga.Toplina je topila i otpuštala unutarnje kočnice.“To,to! Daj još, i još ! Nemoj, ah, to i to, yes,yes!“Lahor se igrao zavjesama skidajući maske.Vidjela sam svoju, kako mi se pobjedonosno smješka.Odgurnula sam je smrknutog pogleda.

Nježno me grlio.

„Iva, Iva, dušo, gdje si?Dođi, još je rano…“Oslonjenog nosa na staklo, promatrala sam vrapčiće.  Jedan  vrapčić uporno mi je nešto htio reći; polagano, tiho, glasnije, najglasnije, brzo,pa sporije, kao da poučava , naginjući glavu lijevo, pa desno,  promatrajući me zavodljivo…Pokušala sam shvatiti i prevesti  cvrkut.

Nije išlo.

Osjetila sam tugu. Polako  sam se udaljila da mu donesem mrvice, da ga nagradim za jutarnji pokušaj učenja, koncerta, svejedno čega. Voljela sam svima davati; i pticama i suncu i novom danu.Prišao je bojažljivo, pokušao kljucnuti, pa se predomislio,ali nije odustajao.Ostali vrapčići mirno su ga promatrali  čučeći na limenoj podlozi.Koji put bi prhnuli,a onda se spustili na ogradu. Gledala sam ga razmišljajući kako je hrabar, kako je veselo  snalažljiv. Kljucnuo je i brzo se udaljio,pokazujući mi kako nema sigurnosti,ni besplatnih obroka.Kad se najeo, veselo je prhnuo  k ostalima, koji su statirali  ljubomorno se svađajući , kao da ga kore što se  drznuo i najeo, a oni samo gledali. Tako je i s ljudima.Mnogi nataknu masku i gledaju one koji se usude i uspiju, da bi ih mogli  kritizirati.

I opravdati sebe.

Kad sam stigla na set, sjetila sam se balkona punog vrabaca.Uređene glumice, kao da su pozvane na crveni tepih, s toaletama i frizurama, u visokim petama, s otvorenim podsjetnikom ponavljale su tekst.Prezrivo su me promatrale okrećući glavu , pokazujući  da nisam njihovo društvo, njihov nivo.  U trenirci i tenisicama, s konjskim repom, bez šminke, izgledala sam posve pobjedivo .Osjećala sam snagu, koja mi je govorila, da ta uloga ne zahtjeva glamur, već običnu ženu.Posve zadovoljna i samouvjerena, stajala sam na suprotnoj strani hodnika, i promatrala ih razmišljajući kako zapravo izgledaju ispod  maski.Nešto mi je govorilo da budem obična,a opet drugačija.  Da budem poput  vrapčića koji  mi je to pokazao.

 Dobila sam ulogu.

Vraćajući se kući, umor mi je zamračio vid. Morala sam stati na prvom  parkiralištu.Nisam znala koliko sam  se zadržala, buljeći u visoki grm s  rascvalim  žutim granama koje su me podsjetile na park  djetinjstva.Pogledala  sam se u ogledalo i ustuknula. Veliki podočnjaci, iznurenost, bljedilo i odsutan pogled  su vrištali.

„Ma to nema smisla, i to nije prvi put da me iznervira, da me posve iznuri prije dobivanja  uloge. Da mi ukrade životnost,snagu, da me pretvori u nikog. Mogu biti njegova žena koja će živjeti između njegovih putovanja, sinova i njegove bivše  s kojom  mogu i prijateljevati.Ona bi mi mogla dijeliti savjete kako da  on bude u dobroj  kondiciji i kako da dođe do novog oskara!A  u još gorem scenariju mogle bi biti ljubavnice, čekajući da se on od nekud pojavi .“

Uletjela je u kuću.Čuo  se Schopen.Na pult je odložila svoju masku.Pokupila  stvari ,duboko udahnula zrak s oceana, i osjetila slobodu.Odlazeći sjetila  se nadrealista Dallia koji je rekao da je sloboda najveće smeće dvadesetog stoljeća.

„Pa kad je to znao, zašto ju je onda živio?“promrmljala je zatvarajući vrata za sobom.