....Nešto kao oproštaj, nešto kao uspomena na
velikog dirigenta Milana Horvata,koji je otišao 1.siječnja, 2014. put svojih
velikih vrhunaca kojima je težio.....
Kad se prvi put pojavio pred Simfonijskim
orkestrom kao dirigent, onako visok i autoritativan,mekane ali sugestivne
geste, muzikalan i pouzdan, od prve je osvojio srca svoje zagrebačke publike,
pogotovo nas tada mladih učenika i studenata
Muzičke škole i Konzervatorija.
Bio je to kraj četrdestih godina posljednjeg
stoljeća, tik nakon rata u vrijeme zahuktavanja socijalističke države i
stidljivog podizanja glave zagrebačkog gradjanaskog sloja za kojega su
simfonijski koncerti postajali
prvorazredni društveni dogadjaji.
Milan Horvat,doktor prava,diplomirani pijanist iz
klase Melite Lorković i Svetislava Stančića i diplomirani dirigent iz klase
Milana Sachsa i Friedricha Zauna,počeo je otvarati pred svojom publikom svijet
velikog simfonizma kojemu je težio i koji je uporno osvajao šireći muzičke
horizonte i slušatelja i svojih glazbenika.
Bio je uporan i neumoran pedagog u cilju
postizanja plemenitog jedinstvenog zvuka svake orkestralne dionice i njene
tehničke perfekcije, pogotovo limenih duhača,bez kojih je nezamisliva glazba
Wagnera, Brucknera i Riharda Straussa, čiju glazbu je zanosno donosio i njihove
izvedbe su ostale u trajnom sjećanju nas tada mladih poklonika glazbene
umjetnosti.
Postao je „naš Milček“, uzor nas mladih i miljenik
zagrebačke publike, zapravo centralna ličnost u krugu svojih prijatelja tada
naših vrhunskih muzičara:Stjepana Šuleka, Stipe Radića, Jurice Muraija, Antonia
Janigra, Mladena Raukara, koji su bili ne samo sjajni muzičari već i ličnosti
visoke, široke naobrazbe, a duhovitosti i šala im nikada nije manjkalo.
Svakog dana tokom sezone, Kavana Corso, na
uglu Ilice i Gundulićeve ulice, bila je
iza podneva sastajalište muzičkog društva gdje su iz obližnjeg Glazbenog
zavoda, Muzičke akademije ili nakon probe u Dvorani Istra, stizali naši
glazbenici na svoj „štamtiš“.
Tu su ih već čekale supruge i ubrzo se smjeh širio
uokolo te male skupine pogotovo ukoliko su
Jurica i Mladen bili prisutni, dok je visoka, elegantna i uvijek blago
nasmijana pojava Milčeka mamila poglede
„slučajno“ prolazećih zagrebačkih šiparica.....
Bilo je to u vrijeme kad su davani vrhunski
koncerti i izvodjena velika oratorijska djela u Dvorani Istra,koja je imala
drvena škripava sjedala,ali naš Milček je majstorskom rukom i koncentracijom pratio
najveće svjetske soliste i rasprostirao pred nas čudesne svjetove velikog
simfonizma
Beethovena, Brahmsa, Brucknera, R.Straussa, Honegera,
Hindemitha, Dvoraka,i tko da nabroji svu širinu glazbenog obilja,od starih
majstora do suvremenih i avangardnih skladatelja, to mnoštvo stilova i muzičkih
formi koje je Horvat obuhvatio i poklonio nam obogaćeno ličnim pristupom tokom
svog dugog dirigentskog djelovanja u zemlji i inozemstvu.
Glazbenik čudesne koncetracije, memorije i
apsolutnog sluha, slobodno vrijeme provodio je planinareći s partiturom pod rukom
i u tišini neke planine studirao nova, komplicirana djela, učeći ih napamet.
Dirigirao je uvijek napamet, jer je svaki
instrument, svaka dionica ili glas, bio zapisan u njegovoj memoriji i već davno
oblikovan u njegov sveukupni doživljaj muzičkoga djela.
Suvereno je vladao velikim izvodjačkim tijelima ..
Posljednih dvadesetak godina, živio je i radio u
Austriji, uvijek aktivan koliko mu je to
teška bolest dozvoljavala.
Već teško pokretan došao je na svoj jubilarni
nastup, njegov posljednji nastup, 2005. u
Dvorani Vatroslav Lisinski, svojevrsni oproštaj od svog orkestra, Zagrebačke
Filharmonije i od svoje zagrebačke publike.
Pomrli su svi stari prijatelji, nema više Kavane
Corso,a ni onog starog zagrebačkog „štimunga“,no legenda o Milčeku živi u srcima
onih koji ga pamte, živi zapisana u povijesti našeg muzičkog života i, srećom,
u moštvu snimljenih koncerata i video-zapisa njegovih velebnih nastupa.
Milček nije otišao,on je samo preselio u čudesna
prostranstva,u nedokučive svemirske visine i širine kojima je uvijek težio.....