M I R A S T U P I C A I UMJETNIČKI ZAGREB
JEDNA OD NAJPOZNATIJIH DRAMSKIH UMJETNICA JUGOISTOČNE EUROPE XX. STOLJEĆA.
U ŽIVOTU I RAZVITKU ZAGREBAČKOGA HRVATSKOGA NARODNOG KAZALIŠTA – H N K, SA SUPRUGOM REDATELJEM I SCENOGRAFOM BOJANOM, DIPL ING. ARH., KREIRA, SREDINOM PEDESETIH GODINA PROŠLOGA STOLJEĆA - K A Z A L I Š N U E P O H U.
OSOBITOM SCENSKO - ESTETSKOM POETIKOM I SNAGOM SCENSKE SUGESTIVNE IZRAŽAJNOSTI KOJOM, DOSLOVCE PLIJENI PAŽNJU PUBLIKE I PRIDONOSI DA SE SCENSKO - UMJETNIČKI DOŽIVLJAJ PRIMA ČILIM DUHOM,ČULNO-ČUVSTVENO-RACIONALNOM PERCEPCIJOM UTKANOM U SNAGU UKUPNOGA DOŽIVLJAJA ČIJI INTENZITET NADVISUJE MNOŠTVO DRUGIH KAZALIŠNIH DOGADJAJA.
TAJ DOŽIVLJAJ - SVJEŽE, POTICAJNO, TRAJE DESETLJEĆIMA, ŠTAVIŠE TRAJNO, U SVIJESTI SVIH KOJI SU IMALI SREĆU PRIMITI MIRINU GALERIJU KREIRANIH LIKOVA U IME „POUČKA O ŽIVOTU“ I MOGUĆIM OBLICIMA ČOVJEKOVE SUDBINE, U VOLUMENU ISKUSTVA I VREMENA, IZMEDJU ZEMLJE I NEBA.
Filmski debut Mire Stupice, 1950., ulogom Maše, u ekranizaciji Matavuljeva romana „Bakonja fra Brne“, produkciji zagrebačkog „Jadran-filma“, u režiji Fedora Hanžekovića, snimatelja Oktavijana Miletića( sina Stjepana Miletića, velikog intendanta zagrebačkog HNK, iz 1895., s početka života kazališta u današnjoj „najljepšoj kući“ u gradu, neobaroknoj ljepotici).
Bio je to prvi Mirin profesionalni korak u prostor hrvatske umjetnosti.
Gostovanje u Zagrebu, s velikim predstavama, „Dundo Maroje“, “Ljubov Jarova“, „Talenti i obožavaoci“, a poglavito Mirina kreacija Petrunjele u „Dundu“, nastala beogradskom premijerom, 4. veljače, 1949., u režiji Bojana Stupice, te uloga Tanje Njegine u „Talentima i obožavaocima“, ponukale su Kostu Spaića, Josipa Marottija, Svena Lastu i još nekoliko umjetnika, da organiziraju sastanak s Bojanom, u velikoj pokusnoj dvorani HNK, o čemu Kosta Spaić piše Davoru Šošiću, u travnju, 1984., navodeći da ih je Bojan ohrabrio u namjeri da nadvise „stare okove“ i tadašnju „ustajalu kazališnu klimu“
Godine, 1953., odlukom Gradskog Narodnog Odbora Zagreba, 29. svibnja, se osniva novo kazalište, Zagrebačko dramsko kazalište, danas Dramsko kazalište „Gavella“, s glumcem i književnikom Perom Budakom,ravnateljem i dr Brankom Gavellom, umjetničkim direktorom i glavnim redateljem. Tu su i redatelji Kosta Spaić i Mladen Škiljan, gotovo cio mladi dramski ansambl Drame HNK prelazi u novo Dramsko, a i nestori Ivona Petri, Zvonimir Rogoz i Viktor Bek se pridružuju mladima.
Dramski ansambl HNK je obezglavljen i tadašnji direktor Drame književnik Mirko Božić i intendant književnik Marijan Matković, za početak sezone, te 1953. uvštavaju dramu „Čovjek je dobar“, dr. Josipa Kulundžića, u režiji Tita Strozzija, a premijera je 11. rujna, 1953.
Djelo i izvedba izazivaju tada naglašene ideološke otpore spram ideje djela, jednog od najvećih erudita dr Josipa Kulunždića, književnika, dramskog autora, opernog i dramskog redatelja, profesora dramaturgije i teoretika, kao i redatelja slavnog Tita Strozzija, jednog od najboljih poznavalaca kazališta u povijesti hrvatskoga glumišta. Djelo je izazvalo dvojbe nakon generalne probe, a nakon prve reprize je skinuto s repertoara. To je ubrzalo odlazak s funkcija i Mirka Božića i Marijana Matkovića, u studenom, 1953., a najteže je prošao gospodin Strozzi koji je morao, ubrzanom administrativnom mjerom, biti umirovljen, iako je erudicija Tita Strozzija imperativno odredjivala dinamiku stavaralaštva tog velikana hrvatskoga glumišta, prevoditelja, redatelja, glumca, organizatora, koji je primjerice, od 1963. do 1965., bio direktorom Drame i glavnim redateljem HNK u Splitu.
Te jeseni, 1953., novi intendant HNK postaje operni redatelj Ferdinand Nando Roje, a direktor Drame HNK je redatelj Prof. Mirko Perković.
Nando Roje i Mirko Perković, pozivaju Bojana Stupicu, kazališnog maga, sa suprugom Mirom, u Zagreb, kao velike snage za „transfuziju i infuzju“ ansamblu HNK, tada posve klonulom.
Bojan dolazi s jeseni 1954., i odmah okuplja ansambl, u izboru velike predstave „Večera u osam“ koja postaje repertoarna i izvedbena senzacija u Zagrebu.
Mira je u to doba,1954., završavala film „Stojan Mutikaša“, opet u režiji Fedora Hanžekovića, prema djelu Svetozara Ćorovića, pjesnika i „reportera“ duha starih mostarskih i hercegovačkih običaja, tog osobitog mentaliteta, a s proljeća i ljeta, 1955., radi veliki filmski projekt „Bosna - filma“, koji je angažirao Slavka Vorkapića, redatelja, netom pristigloga iz SADa, koji za svoj debut bira scenario prema pripovjetci i drami Isaka Samokovlije „Hanka“.
Mira Stupica je u ulozi begovice Ajkune.......snima se u okolici Maglaja, u sceni sajma veliki kran ne može preko uzanog maglajskog mosta, pa scenski radnici moraju hitro, kroz noć, stesati drvenu konstrukciju u visini krana, da bi se uspješno ostvarila scena sajma u „Hanki“.
Film se završava na pragu sezone, jeseni, 1955., u kojoj Mira Stupica debitira na sceni HNK u Zagrebu, 29. listopada, 1955., kao „Sveta Ivana“ u istoimenoj Shawovoj drami...
To je veliki i dinamični početak Mirinih i Bojanovih snažnih zagrebačkih kazališnih godina.
Krajem mjeseca, 29. prosinca, 1955., je praizvedba Marinkovićeve „Glorije“, 5. travnja, 1956., je Anouilheva „Colombe“, tijekom ljeta, 1956., Bojan snima svoj prvi film „U mreži“, iduće sezone, je 22. studenoga, 1956., izvedba Goldonijeve komedije „Ribarske svadje“, 13. siječnja, 1957., je praizvedba djela iz Brechtova opusa „Kavkaski krug kredom“, na sceni HNK.
U medjuvremenu, na toj sceni gostuju veliki svjetski dramski ansambli, primjerice, izmedju „Svete Ivane“ i „Glorije“, u studenome i do kraja prosinca, 1955., je pariško kazalište Jeana Villarda s P. Corneillevim „Cid“ i Gerardom Philippeom, u glavnoj ulozi, senzacionalan dogadjaj, potom se redaju gostovanja bečkog Burghteatra, moskovskoga Hudožestvenoga teatra, s izvdebom „Ane Karenjine“, “Kremaljskih satova,“ „Ujaka Vanje““... gostuje američka trupa s operom G. Gershwina „Porgy and Bess“, arija – „Summer time“ postaje „šlagerom“ i u našem podneblju.
Primjerice, 7. i 8. lipnja, 1957., Vivien Leigh i Laurence Olivier izvode Shakespeareovu tragediju „Titus Andronicus“, s londonskim ansamblom Stratford on Avon, u HNK, a mjesec dana kasnije 7. i 8. srpnja, 1957., Drama HNK, prvi put nakon II. svjetskog rata, ide na europski Zapad , na festival u Veneziju, gdje izvodi svoje „Ribarske svadje“, u režiji Bojana Stupice, s Mirom Stupicom kao Lucijetom, na proslavi 250. obljetnice Goldonijeva rodjenja.
Sve su to bile ponude najveće duhovno - kalorične vrijednosti na sceni HNK, kao veliki poticaj s odjekom koji je odredjivao nove razine scensko-poetsko-estetske ekspresije u radu, izboru repertoara i interpretacije uvrštenih djela, što je stvorilo veliku generaciju dramskih umjetnika, a uz nju i mnoge generacije kazališne publike.
Kazalište, uz HNK, Zagrebačko dramsko, Zagrebačko kazalište Komedija, Pionirsko kazalište, (Božene Begović i Djurdjice Dević), je tada imalo uz sebe, samo tisak, radio, početke domaćega filma, mnogo western-flmova američke konfekcijske produkcije, - a podsjetimo, nakon sjajne izvedbe Anouihleve „Colombe“, travnja, 1956., 15. svibnja, te 1956., zagrebački glavni trg je krcat, jer se prvi put, na samo četiri ekrana, rasporedjenih u izloge Centralne ljekarne, današnjeg Turističkog centra na uglu Trga i Jurišićeve, u „Singeru“, na uglu Praške i Trga, i u izlogu Knjižare „Seljačka sloga“, danas „Ljevak“, javlja – TELEVIZIJA.
Novi fascinirajući medij, a školarci trče, tog 15. V. 1956., od Doma vojske, u Zvonimirovoj, do centralnoga Trga, u nevjerici da je moguće „na toliku daljinu“ izravno vidjeti, slikom i riječju, dogadjaj, čitanje prvih vijesti ... izravno prenošeno..
Kazalište je bilo moćna i utjecajna duhovna oaza toga vremena i svečanost velikih predstava, pa i dugih, s trajanjem i nekoliko sati, je uvijek bila blagodat, duhovna poslastica, a Bojan Stupica je umio zanijeti glumce na način da neodoljivo pruže svoja ostvarenja i njima gotovo omame publiku u gledalištu...
Kazalište je imalo svoje istaknuto, gotovo centralno mjesto u rasponu umjetničkih dogadajnja, uz dakako slikarske izložbe, povremeno i kiparske, te koncerte u samo dvije tadašnje zagrebačke dvorane - Glazbenom zavodu i Dvorani“ Istra“, (danas kazalištu mladih – ZKM).
Sve to, utjecajno, duhovno raskošno, antologijsko i trajno poticajno, se zbivalo usred hrvatske metropole, Zagreba, u topografskom radijusu od dva kilometra, a s dometima i značajkama povijesnih odrednica, koje su u koordinatama vrijednosnosti, do danas, s osjećajem da je „pola stoljeća“ od svih tih zbivanja, gotovo „vremenska minijatura“.
Svojim iskustvenim nadahnućem iz umjetničke suradnje s Mirom i Bojanom Stupica, dramska umjetnica gospodja Bela Krleža, kaže:
“Mira i Bojan Stupica su u analima našega zagrebačkog kazališta zacrtali svoju epohu, kao nezaboravan kazališni par.
Bojan, redatelj, čarobnjak izuzetnog kazališnog temperamenta koji je bogatstvo svoga talenta nesebično razdavao glumcima, učinio je da probe na sceni doista budu – svečanost u hramu. Bio je užitak raditi s Bojanom i nismo žurili prema premijeri, da bismo što više bili u toj osobitoj atmosferi koju je Bojan razvijao s glumcima.
Umio je pobuditi u glumcima sve kreativne instinkte i zato su njegove velike predstave bile uvijek – „dogadjaj dana“
Krleža je volio sve Mirine zagrebačke uloge i svaku je, po nekoliko puta, gledao. On koji je stvarao teatar, bio je pod snažnim utjecajem Mirinoga glumačkog nerva i dostignuća kojima je bogatila zagrebačku matičnu kazališnu scenu, HNK.“
Ovoga studenoga,2011.navršava se sedam desetljeća umjetnosti Mire Stupice,velike kazališne,te filmske i televizijske glumice, koja je svoju najnoviju ulogu,"veliku minijaturu", ostvarila u listopadu, u filmu "Parada",redatelja Srdjana Dragojevića, čija će praizvedba u Zagrebu biti, 28. studenoga.
http://www.youtube.com/watch?v=J1zV70vXiT8&feature=youtu.be