Miroslav Krleža: "Leda", kazališna predstava, HNK
Zagreb, 1971.(1.)
http://www.youtube.com/watch?v=xMgqOUTfcDU
Miroslav Krleža: "Leda", kazališna predstava, HNK
Zagreb, 1971. (2 )
http://www.youtube.com/watch?v=cVDWv70JuZc
Drugi dio kazališne drame Miroslava Krleže u režiji Petra Šarčevića
''Leda'' je treća po redu i ujedno završna drama iz
glembajevskog, bez sumnje najpoznatijeg dramskog ciklusa hrvatskog književnika
Miroslava Krleže. Prvi put je u cijelosti objavljena 1932.
Ova je 'komedija karnevalske noći' smještena je u 1925.
godinu. Četiri čina odvijaju se najvećim dijelom između viteza Olivera Urbana,
veleindustrijalca Klanfara, njegove supruge Melite, akademskog slikara Aurela i
njegove supruge Klare. Krleža se u upravo u ovoj svojoj drami najviše posvetio
onom što bismo konvencionalno mogli nazvati ljubavnim odnosima, no dakako, to
je tek jedna od prevladavajućih tema.
Redatelj Petar Šarčević okupio je na ovoj snimci vrhunsku
glumačku postavu, izvanredne onovremene glumce HNK Zagreb, koji su u potpunosti
kreirali uvjerljive likove: igrom, gestom i dikcijom. U njihovim
interpretacijama Krležina znamenita rečenica zvuči uvjerljivo i jasno.
Uloge tumače:
VITEZ OLIVER URBAN, bivši savjetnik kod carskog i
kraljevskog austrougarskog poslanstva u Sankt Petersburgu: BORIS BUZANČIĆ
KLANFAR, veleindustrijalac: JOVAN LIČINA
MELITA, njegova supruga, rođena plemenita
Szlougan-Szlouganovechka: ELIZA GERNER
AUREL, akademski slikar: ZLATKO CRNKOVIĆ
KLARA, njegova supruga: NEVA ROŠIĆ
Vitez Oliver Urban, na genealoškom je stablu Glembajevih
bratić Leonea Glembaya iz Gospode Glembajevih, ali je igra u koju je on
uključen sasvim drukčijeg tona i vrijednosnih određenja nego što su oni koji
dominiraju u drugim, napose dramskim tekstovima istoga ciklusa. Likovi tu nisu
produbljene individualnosti. Ni sabrani, racionalni brodolomac Urban, ni
neodlučni, povodljivi boem Aurel, u umjetničkoj proizvodnji sklon stereotipiji,
nisu u svojim postupcima ozbiljni, te su i potezi što ih vuku u svom
emocionalnom životu, kao i u poslu, igra. Tema smrti, koja se upleće na razne
načine u osobne odnose, u razgovore o individualnim ambicijama, te u metaforiku
pojedinih likova, dio je toga karnevalskog osjećaja za obrat i slučaj.
Hinjenje, navlačenje maski i gluma oblici su promjenljiva ponašanja, osjećanja,
odlučivanja i kod ženskih partnera u toj komediji, pa iako se Aurel razlikuje
od Urbana, a
Melita od Klare, na nekoj vremenskoj udaljenosti teško ih je jasno razlikovati.
Kritika je, u skladu s ideološkom klimom u društvu, tvrdila da je komad oštra
osuda nemoralnosti i nekarakternosti likova, odn. njihova staleža. Točnije će
ipak biti da je implicirana ocjena pojedinih osoba tu dosta blaga i ne sprečava
izvjestan stupanj empatije. Satira je dio jedne ležerne koncepcije društvenog i
estetskog trenutka u desetljeću nakon
I. svj. rata. U Ledi se vodi život
površinske udobnosti, pomodnog ukusa, nesigurnog talenta i krivudave seksualne
igre - u komadu se međusobno presijeca nekoliko trokuta i četverokuta - kojoj
žene histerično pridaju veću važnost nego što bi pravila dopuštala, ali se brzo
i smiruju. Trenutak ozbiljne napetosti sa strepnjom zbog moguće smrti brzo je
razbijen, dramski čvor razrješava se bez posljedica i bez poente, »karnevalska
noć« je karnevalska ne samo po tome što ludilo, miješanje parova, traje kratko
nego i zato što je to život u kome se navlači krinka osjećaja, strasti,
nadahnuća, izigravaju se prijelomne krize. Umjetnost je na granici mehaničke
reprodukcije, a motivi su dekorativni i, poput Aurelove slike Gnjile naranče,
poentirano dekadentni; klasični simboli (sama Leda) samoobmana su i afektacija.
Usporedo s time, drama sadržava i sociološki notiran sukob
između skorojevića Klanfara s jedne strane i njegove žene, te njezinih
prijatelja, bogataša, umjetnika, ljudi s pedigreom. Taj je autorov češći i
očekivaniji literarni postupak ovdje uključen u igru u kojoj su kod nekih
likova neurotično ponašanje istisnule dublje individualne emocije, a svi su
zajedno sastavni dio dopadljive, iznenađenjima vođene, dijelom vodviljske
radnje, što se rastvara u mamurluku nakon intenzivne probdjevene noći i
završava nedužnom simboličnom prijetnjom smetlaričine metle. (tekst djelomično
preuzet iz enciklopedije 'Krležijana')