Miroslav Krleža

Miroslav Krleža ( 7. srpnja, 1893. – 29. prosinca,1981.)

( lirska slika )

Tajanstveno šuti, tajanstvom se krije.

O, ta žena toplog i mekanog tijela,

ta suzom briše brige s moga čela

i kantilena ta je glazba našeg sna.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Miroslav_Krleža

uz tri desetljeća, 29. prosinca,1981.od smrti

kolosa umjetnosti riječi, spoznaje, misli…djela

Snježana Matić

Krležin stil i njegova recepcija

Magistarski rad

Mentor:

prof. dr. sc. Krešimir Bagić

Filozofski fakultet

Zagreb, 2011.

( prigodni izbor ulomaka iz znanstveno - istraživačkoga štiva, magistarskoga rada  Snježane Matić )

………………………………..

Postavlja se pitanje kako motivirati učenike za čitanje Krležinih djela i ozbiljniji pristup autoru čije je stvaralaštvo svojom specifičnošću,kvalitetom i opsegom uvelike odredilo hrvatsku književnost dvadesetog stoljeća.

U tom smislu valja spomenuti da je K. Pranjić još davnih sedamdesetih godina

prošlog stoljeća jasno uočio spomenuti problem čitanja i recepcije Krležinih djela, o

čemu govori u članku S Krležom – konflikt (?!), podnaslovljenom Krleža u našoj

školi.

Postavivši pitanje: „Odakle, predavačko-nastavnom praksom potvrđeno, iskustvo o

relativno slabijem, o prosjeku govoreći – slabijem afinitetu đaka i studenata prema

Krležinim tekstovima?“ autor zaključuje da razlozi otežane recepcije Krležinih djela zapravo leže u nedovoljnoj čitateljskoj angažiranosti, inerciji te manjkavoj edukaciji čitatelja koji nije u stanju slijediti Krležu kao svestranog znalca, što se osobito očituje kod mladog čitatelja, odnosno učenika.

Međutim, Pranjić problem prepoznaje i u činjenici da je „Krležina stilistika razbila

sve oklope naše tradirane štokavske (pučke) rečenice“ koja je teško prohodna“, kao I u činjenici da je Krleža „…enciklopedist… prije svega po jednoj svojoj stilsko-

-kompozicijskoj konstanti što se očituje u svim literarnim žanrovima u kojima se

okušao: od esejističkoga do romanesknog, od poetskog do dramskog, pa i dnevničkog(memoarskog). Ta se konstanta ogleda u nebrojenim njegovim, često metaforiziranim asocijacijama,tematsko-stilskim ekskurzijama u najrazličitija područja ljudskog iskustva i stečenih spoznaja: u područja povijesno povijesna, likovno ili glazbeno povijesna, medicinska, geološko-paleontološka, gnoseološka…“

Autor nadalje napominje kako tehnički termini iz spomenutih znanstvenih područja

od čitatelja svakog obrazovnog stupnja zahtijevaju pomaganje leksikonima,

enciklopedijama, rječnicima stranih riječi; tomu se opire naša duhovna inercija, a to je pojava s kojom se kod učenika često možemo susresti.

U tom je smislu i Mate Lončar spomenuo kako se u svojoj fakultetskoj praksi uvjerio da „studenti lakše i brže primaju intimnog Krležu, tj. pjesnika ličnih stanja, subjektivnih raspoloženja, stišanog izraza“ te na temelju toga ponajprije sugerira uvrštavanje spomenutih vrsta Krležinih tekstova u osnovnoškolske i srednjoškolske udžbenike.

Međutim, teško da bi svođenje upoznavanja Krležina opusa isključivo na njegov

lirski segment moglo predstavljati rješenje ovog problema; stoga srednjoškolski

programi ipak uključuju upoznavanje s Krležinim djelima svih žanrova, na standardnom i dijalektalnom izričaju. Ne treba, međutim, izgubiti iz vida činjenicu da je svojevrsni otpor čitanju Krležinih djela moguće zapaziti i u izgrađenih čitatelja, pa čak i onih koji se ovom problematikom profesionalno bave, a razlog je tomu upravo složenost i „neprohodnost“ Krležina jezika. Ovo potvrđuju i riječi Vladimira Anića u članku Jutro saznavanja ili bilješke oko Krležina jezika:

„Za to kako barijere jezika ne daju da postane prohodan svijet koji u mnogo čemu živi kao cjelina, Krleža je najbolji primjer.“

Iz do sada navedenih postavki proizlazi i središnji problem predstavljen u ovom

radu. Naime, i danas su u nastavnoj praksi, kada je riječ o učeničkoj recepciji i

interpretaciji Krležinih djela, prisutne iste poteškoće. Možda rješenje problema

motivacije učenika za bavljenje spomenutim djelima leži doista u odabiru djela

„dinamičnije, zanimljivije“ fabule i aktualnije teme, na što upućuju i rezultati ankete.

Također, spomenuti rezultati potvrđuju da su učenicima Krležina djela teško razumljiva zbog svog zahtjevnog jezično-stilskog konstrukta. Iako se ovaj problem u nastavnoj praksi nastoji prevladati iscrpnim pojašnjenjima nastavnika te poticanjem učenika na dodatni rad (korištenje rječnika stranih riječi, čitanje objašnjenja u „fusnotama“, informiranje o povijesnim ličnostima i događajima koje Krleža spominje itd.), ipak moramo zaključiti kako je spomenuti problem, koji je K. Pranjić uočio prije četrdesetak godina, i dalje prisutan. Dapače, možda je i produbljen utjecajem medija, sveopće krize čitanja te učeničke nezainteresiranosti i inercije.

Jedno od djela relevantnih za upoznavanje Krležina života i rada su Matvejevićevi

Razgovori s Miroslavom Krležom, nastali 1969. godine. Razgovori su zamišljeni kao

rezultat Matvejevićeve suradnje u književnoj rubrici uglednog francuskog dnevnog lista „Le Monde“ da bi kasnije prerasli zanimanje francuske čitalačke publike.

Krleža u Razgovorima iznosi svoje shvaćanje pisanja i uloge pisca, kao i poglede na

našu i europsku književnost. Također govori o našoj povijesti i suvremenosti, kao i o

vlastitom odnosu prema tradiciji. Razgovori završavaju razmatranjem tendencije u

umjetnosti kao temom koja predstavlja Krležinu trajnu polemičku preokupaciju još od pojave Predgovora 'Podravskim motivima' Krste Hegedušića.

Pogled na Krležu i njegovo stvaralaštvo iz perspektive osamdesetih i devedesetih

godina prošlog stoljeća ovako je komentirao P. Matvejević:

„Okolnosti nisu bile sklone Krležinu djelu potkraj stoljeća koje je za nama. Piščeve

slutnje su se potvrdile, njegova upozorenja su se obistinila. Slavljenik je skinut s

pijedestala, kao što je to i predvidio. Djelo mu ipak nije prestalo izazivati. Moglo ga se zaobići, ali ne i zanijekati. Izostavljalo se, nije ga se dalo izbrisati.“

Krleža je bio zanimljiv i novoizabranoj hrvatskoj vlasti nakon 1990. godine. Javili

su se pokušaji njegove rehabilitacije, iako ga je spomenuta vlast isprva doživljavala kao„projugoslavenskog“ pisca s čijom se tezom o „balkanskoj krčmi“ i „prokletstvu malog naroda“ nije mogla niti željela pomiriti. Ne treba, međutim, zaboraviti činjenicu da je Krleža još u Zastavama predvidio problem zajednice južnoslavenskih naroda koji će,prije ili kasnije, biti primorani ratom rješavati apsurd vlastite povijesti.

Današnjim će proučavateljima Krležina djela svakako biti zanimljiva još jedna

činjenica – naime, to da je Krleža dalekovidnošću umjetnika anticipirao buduću

problematiku naših odnosa s Europom, nikada ne povjerovavši u iluziju o osloncu koji bi Europa pružila hrvatskom narodu.

Krležin je pjesnički opus bjelodan izuzetak od vlastite izreke: "Tko je propao na svim životnim poljima, preostaje mu još bavljenje poezijom i politikom"

Krležina riječ  :

Moje riječi sve mirišu slatko

ko breskve zlatne, ovijene svilom,

kad lahor treperi sa arijom milom

fontane bistre što žubori glatko,

jasna i sjajna, da joj može svatko

osjetiti ritam ritma svoga bilom.

Ljubavi očaran čudestvenom silom

klonuh, Beatriče, o, čudna, vječna gatko,

na sagu bajke što prekinu se kratko,

i usnuh u Ljepoti kao što se sniva

kad plamti srce kao vatra živa,

a na kraju konca tako biva,

u sumraku sivom iznad sivih njiva

zavjesa pada olovna i siva.

Jesenja samoća

Sve više sam, sve luđe sam, sve tuđe i sve tužnije,

sve tamnije, sve sramnije, sve biva ružnije.

Sve hladnije, sve gadnije, sve ledenije,

samoća prazna, jesenja, a biva sve jesenije.

Pijana novembarska noć

Memoarski zapis iz 1942. o događajima iz vremena uspostave Države Srba, Hrvata i Slovenaca.

Prvi je put, pod naslovom Pijana noć, objavljen u časopisu Republika (1952, 10–11). U posebnom otisku objavljen je pod naslovom Pijana noć četrnaestog novembra 1918 (Zagreb 1952), a u knjizi Davni dani (Zagreb 1956) pod naslovom Pijana novembarska noć 1918 (Fragmenat iz dnevnika, jeseni 1942).

Pijana novembarska noć 1918. memoaristička je rekonstrukcija jednoga javnog skandala u kojem je Krleža sam sudjelovao.

Potkraj 1918. (13. XI.) u Zagrebu je, u zgradi Kola, održana čajanka u počast časnicima, koji su upravo tih dana pristigli u Zagreb i u Hrvatsku na poziv privremene vlade Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba. Organizator čajanke bilo je rojalističko Demokratsko udruženje jugoslavenskih žena. Osim srpskih časnika i mnogobrojnih civilnih uzvanika, čajanci su prisustvovali političari iz kruga Vijeća SHS s M. Drinkovićem na čelu i nekoliko bivših austrijskih časnika, koji su nakon rasformiranja Austro-Ugarske pristupili vojsci Vijeća, među kojima i potpukovnik S. Kvaternik. Krleža, koji se, prema vlastitom svjedočenju, zatekao na čajanci manje ili više slučajno, glasno je protestirao u času kad je S. Kvaternik uzeo riječ u namjeri da izgovori zdravicu srpskim staleškim kolegama. Krleži se činilo nepriličnim da Kvaternik kao »crno-žuta kreatura« i »šef generalštaba beogradskoga Guvernmana 1916« nazdravlja »oficirima one iste Srbije u kojoj je još jučer vješao ljude«. Isprva je Krleža svojim prosvjedom podijelio prisutne i dio njih privukao na svoju stranu. Ipak, kad je dobio riječ izazvao je nenaklonost sviju, spomenuvši u svojoj riječi rusku revoluciju i Lenjina. Bio je prekinut u govoru, a zatim i izbačen na ulicu. O događaju je sutradan izvijestio zagrebački tisak, bilježeći, iz različitih kutova gledanja, i Krležin prosvjed (dio reakcija u tisku naveo je Krleža kao svojevrstan moto Pijanoj noći).

Događaje u vezi s čajankom 13. XI. 1918. komentirao je Krleža u članku Crno-žuti skandal (Sloboda, 21. XI. 1918), a u knjizi Moj obračun s njima (Zagreb 1932), posvetio mu je samo dvadesetak redaka. Naprotiv, tekst Pijana noć iz 1942. vrlo je opsežan, a odlikuje se i literarnom dorađenošću. U njemu je Krleža mnogo prostora posvetio atmosferi čajanke, društvenom statusu i mentalitetu prisutnih, a jugonacionalistički zanos sudionika postavio je na široku podlogu hrvatske političke povijesti i suprotstavio mu dojučerašnju lojalnost hrvatskoga građanstva Beču i  Habsburzima. U Epilogu, završnom dijelu Pijane noći  koji je izostavljen od izdanja u knjizi Davni dani, Krleža se bavi posljedicama skandala 13. XI. 1918 (saslušanje u nekadašnjem garnizonskom zatvoru na Novoj Vesi), a završava ga zanimljivim zapažanjima o sudbonosnoj ulozi što su je mnogi bivši austrougarski časnici odigrali u raznim srednjoeuropskim sredinama pred početak II. svjetskog. rata, stavljajući se na stranu fašističke i fašistoidne politike: »Odlučni protivnici po svom odgoju i uvjerenju suvereniteta i građanskog prosperiteta svojih vlastitih zemalja, oni su simulirali lojalnost republikama i krunama sve do pojave Hitlera.« Pritom, dakako, Krleža ima na umu ponajprije sudbinu S. Kvaternika, koji je u doba kad se »pijana noć« odigrala mijenjao austrijsku uniformu jugoslavenskom, a u doba kad je nastajao Krležin tekst o toj noći, imao status vojskovođe u vojsci NDH.

( tekst preuzet iz Enciklopedije o Miroslavu Krleži - Krležijana, II. svezak)

Jesenja pjesma

Nepoznat Netko donio je Jesen

u Sjevernu Sobu.

O, sada,

kad sve je boja, berba i miris vina,

i kada se čuje pjesma Stvari i Živinâ,

i kad mrtvaci viču od čežnje u grobu,

Nepoznat Netko donio je Jesen

na srebrnom pladnju

u sobu:

grožđe i kruške, jabuke i smokve.

A vani se puše sunčanog soka lokve,

i čuje se kroz prozor

gdje u svili dana

pjeva negdje žena.

I cvrkuću ptice.

…..Ovaj ulomak Dnevnika objavljen je u Večernjem listu, 1983. godine. Već nakon prvih par rečenica jasno se uviđa snaga Krležinog pisma;

- sam pod zvijezdama pisac se pita:

"Strahujem li pred nečim što se zove nečista savjest, da li sam zločinac i da li sam bilo kada u životu načinio nešto što nije spojivo s boljim običajima? Da li sam igrač u okviru ove opasne igre i mogu li što drugo izgubiti nego glavu?"

"Čemu (...) taj neshvatljivi nemir pod zvijezdama? Da li strahujem pred oklopnicima, pred onim istom oklopnicima koji su zadavili Balda Lupetinu jer je bio protestant? Strepim li pred neminovnim i kobnim posljedicama ove bezidejne parafraze svega što su kod nas doživljavala pokoljenja? Da li sam u stravi pred vješalima ovih 'pogleda na svijet' koji danas predstavljaju negaciju svake ljudske vrijednosti i svake ljudske pameti, a jedini im je smisao da imaju topove? Ne.Postoje zakoni historijskih sredina. Tu smo se rodili i tu treba da živimo. Da li me netko može spriječiti da ne gledam zvijezde nad svojom glavom mirno i uzvišeno, i da isto tako mirno i uzvišeno razmišljam o moru, o ribama, o ljudskim sudbinama, i o svom vlastitom životnom iskustvu? Može li mi bilo tko na svijetu zapovjediti da o nečemu mislim što ne mislim ili da mislim tako kako oko mene razmišljaju danas čitavi narodi koji uopće ne misle? Strahujem li i bojim li se bilo kakve predrasude, da li sam žrtvom bilo kakve halucinacije ili fanatizma, laži ili podvale? Strahujem li pred nečim što se zove nečista savjest, da li sam zločinac i da li sam bilo kada u životu načinio nešto što nije spojivo s boljim običajima? Da li sam igrač u okviru ove opasne igre i mogu li što drugo izgubiti nego glavu? Vjerujem li u bilo koju od ovih zastava koje danas pretendiraju na pobjedu velikog, međunarodnog stila? Što me se, dakle, tiče ovo ludilo i zašto sam ove noći tako nerazumno nemiran?" 

Crveni suton

Suton je danas crveni akvarel

po kome lahor igra,

modar i žut i bijel,

i jato boja pijuče i leti

po božjoj paleti.

U tišini djetinji zvoni glas

o sutonu što gine u radostan čas:

Na brdu su kr’jesovi planuli,

oblaci tiho lete,

zvuci su večernji kanuli

i svijetla večernja svijete.

Suton je danas crveni akvarel

po kome lahor igra,

modar i žut i bijel.

Miroslav Krleža:Fragmenti dnevnika, iz 1967.

Što interesira svijet danas prije svega? Pod svijetom, podrazumijevamo onog prosječnog čovjeka koji se zove ,,uomo qualunque‘‘. Hoće li se život produžiti? Prosječni čovjek neobično je zainteresiran za dužinu svoga života, jer se, ipak, u svemu tome neredu oko nas i u sebi, čini se, osjeća veoma udobno i dobro. Anketirana gomila čovječanstva, koja životari po zapadnoevropskim gradovima, dokazuje da spada pod pojam plastične mase i da se kao takva može formirati kako ,,Oni‘‘ (koji su ,,gore‘‘) žele ili kako je ,,Onima — gore‘‘ to u interesu. Prosječan čovjek nada se trajno i nepokolebljivo ,,boljoj budućnosti‘‘, i u tom pogledu on je neobično lakovjerna publika za razne hokus-pokuse poboljšanja svojih ličnih prilika, o čemu sanja u svojim fantazijama dnevno. Prosječnom čovjeku se živi bez obzira na to što mu je način života — samo prividno — sve udobniji, a zapravo sve naporniji i sve enervantniji. Njegov život iz dana u dan sve je skuplji, a kako je prividno iz dana u dan istodobno sve bolje plaćen, on misli da će stići brzinu kojom se kreću cijene.

 Međutim, upravo ovaj način kako je on ,,bolje plaćen‘‘, prati skupoću kao pseto kad njuši trag kobasice u trci za zalogajem. Prosječan čovjek, i sam bezglav, član je današnjeg obezglavljenog društva, a kako ga u ovom obezglavljenom društvu obmanjuju jeftinim prevarama i trikovima, on se zadovoljava nogometnom loptom, klađenjem na konjskim utrkama, krvavom štampom. Život na taj način prestaje biti život, on se sve više pretvara u društveno stanje, u despociju mašina i mašinerije. Malog, sitnog, prosječnog čovjeka zanimaju dvije stvari: fudbal više, a politika kako kada, konjunkturalno, manje strastveno, slijepo, jer on je pitomi dvopapkar, kreće se bezidejno u bezidejnom stanju, spreman da svakog časa postane bezidejna topovska hrana.

 Na pitanje šta će biti s Evropom u trećem mileniju, on ne zna da odgovori, a to ga pitanje zanima samo utoliko ukoliko strepi pred socijalizmom á la casaque, a osim toga jedno od mračnih pitanja nije jasno, šta ovaj čovjek uopće zamišlja pod Evropom? Treći milenij počinje za trideset i sedam godina, što nije tako daleko, a pitanje šta će biti s tim trećim milenijem nije tako zagonetno te se ne bi dalo riješiti na temelju negativnog iskustva, kao da smo se godine 1937. zapitali kako će izgledati Evropa 1967. To je interesiralo grofa Coudenhove-Calergija, a ni grof nije znao o budućnosti reći ništa, a najmanje nešto što bi se obistinilo. Bit će Evrope ili je neće biti, ,,glavno da ne bude socijalistička, to jest boljševička s obzirom na Dunav, na Balkan, na Baltik ili na istočni Berlin‘‘. Iz svoje metropolske umišljenosti šta ova prosječna evropska mularija uopće zna šta je Evropa? 51% Francuza ne čita knjige, a Nijemac je upoznao zapadni i istočni evropski svijet kao SS i kao Wehrmacht. Čudan način turizma. U prognozama, hoće li biti rata ili ne, prosječan čovjek nije siguran. 37% misli da će ga biti, 44% da ga neće biti, više se interesiraju za frižidere nego za intelektualno-moralnu slobodu. Brigu brinu o djeci u protusmislu, više o kontracepciji i o pilulama, a naročito o karcinomu, pred kojim strahuju više nego pred H-bombom. Iz njihove perspektive apstraktni pojam ,,individualne slobode‘‘ svodi se na psihologiju stada. Postoji li rat spolova, smiju li se djeca ubijati u majčinoj utrobi, šta zapravo misle o svim tim više-manje mračnim pitanjima ljudska bića razdvojena na muško — žensko, ne zna se, jer se ljubav u posljednje vrijeme svela isključivo na slobodu spolnog općenja. Predosjećaj o opadanju vjerskog utjecaja s obzirom ,,na strijelohitri razvoj takozvanih pozitivnih znanosti‘‘ — uznemiruje samo staroga Morijaka. Zaposlenost ili nezaposlenost za evropskog je proletera više-manje skinuta s dnevnog reda, jer deset do petnaest milijuna robova iz istočne Evrope robuje po evropskim rudnicima i livnicama. Odnos roditelja i djece kaotičan je, kriminal je u porastu, predodžbe o kriminalu anarhoidno retorične, isto tako kao i sve sociološke prognoze. Vladaju dućani, bazari, roba je još uvijek samo roba i kao roba vlada ukusima, modom i literaturom, pa čak i politikom. Fotografiraju se zvijezde elektronski, planiraju se izleti na Mjesec, klade se ljudi tko će se prvi popeti jednoga dana na onu praznu mjesečinu — USA-Navy-ljudi ili SSSR-Sputnikovci. Da živimo u vakuumu pod strašnim vatrama u tmini, da su ovi ognjevi nebeski trajna prijetnja biološkoj supstanciji koja se zove čovjek, da nema više ,,mile-lale-Weltschmerz-lirizama‘‘, da nema više zvjezdica koje trepere kroz svilenu koprenu mjesečne noći, nema više milenih slavuja koji tiho poju ,,da se naše zlato ne probudi‘‘, a naše zlato pije viski, drogira se i abortira već u četrnaestoj godini, koga za to boli glava? Da čovjek bulji u jezivu prazninu, da živi osamljen izvrgnut trajno kozmičkim smrtonosnim prijetnjama, da osim njega u ovom vakuumu nema nikoga, ni boga ni vraga, ni smisla ni svrhe, da je odgovoran isključivo samo sebi samome, da je ta uloga najopasnija i najteža biti čovjek ,,ovdje dolje‘‘ i ,,tamo gore‘‘, na ovoj blatnoj kori i pod zadimljenim zvijezdama kao najviši forum morala i pameti, da nema nikoga kome se može obratiti za savjet i za pomoć, na ta pitanja nije odgovorila do danas ni jedna religija. Baš je briga ovu družbu trgovačkih putnika, generala, mešetara, demagoga, lajavaca, lažova, kuplera i kupleraj-majstora što čovjek pod zvijezdama samotuje, kad mogu da ratuju, da pobjeđ uju, da zarađuju, da uživaju. Njihovi užici svedeni su na najanimalnije motive, a pitanje je neriješeno od početka, ima li i drugih užitaka osim animalnih? Nema čovjeka koji sve ovo kontemplativno u sebi i oko sebe ne bi žrtvovao bez razmišljanja za dva-tri orgazma (koje suvremeni hipokratovci zovu ,,ištrcajem‘‘), a oni koji su se tog ,,ištrcaja‘‘ odrekli, to su uškopljeni hermafroditi, čovječuljci od gume za žvakanje ili marcipana.

 31. XII 1967.

 Silvestrovo, predvečerje.

 ,,Le Monde‘‘ od 24. XII 1967.

 ,,Vjernici Ortona, Boga nebeskih prostora, očekuju konac svijeta ove godine 1967, 25. decembra, na dan Božića.‘‘ Apokaliptički izgled vijetnamskog pokolja samo je uvod u ,,posljednji sud‘‘, koji stiže točno na Božić.

 ,,Orton, Bog nebeskih prostora‘‘, ovu pogibiju čovječanstva ,,najavio je jednom taksišoferu u gradu Roskildeu, glavnom gradu srednjovjekovne Danske.‘‘ Orton je jedna varijanta otjelotvorenja Kristovog. Tri četvrtine zemaljske kugle bit će razorene u božićnoj noći, a spasit će se samo vjernici ortonske sekte. Leteći tanjiri pokupit će ove vjernike iz njihovih skloništa i prenijeti ih žive na druge planete. ,,U Borupu, pokraj Kopenhagena, pedeset članova ove ortonske sekte sagradili su na dobru jednog svog ortonca, bogatog sektaša, sklonište, gdje će se skupiti u Badnjoj noći.‘‘ Apsolutno ortonska TV-emisija od Makedonije do Srbije pa preko BiH do Ljubljane. Arsen Dedić, poznati ljubimac muza, pjeva osobno svoju himnu ljubavi. ,,U ime ljubavi sudit ćemo njima mi svi, u ime ljubavi…‘‘ ,,Vino i glas gitare, vrijeme neka stane, sve će pro-o-o-ći‘‘, trala-lala-la.

 Odbijaju satovi. Najnovije vijesti: Tito u Sudanu, Nova Gorica, Čedad — Akvileja, Sajgon, rat je legao da spava do 2. januara u šest sati ujutro, Hamfri u Monroviji, Žen Min Ži Bao, Mao Ce-tung, Liu Šao-či, Božidar Grubišić proriče što nam donose dani, bilanca Klare Dušanović: godina sazrevanja suprotnosti daje izglede za optimizam.

Gaudeamus igitur, juvenes dum sumus, pijme, pijme, pijme ga, sve do dana belega, sretno Novo leto!

 

Nokturno

To noću biva:

očajna mrena svijesti ko velo prše

i stvari sve crne kao pocijepane strše,

i kad se spomeni krše,

kad predmeti lijeću ko fantomi,

o, onda se sve lomi.

O, osjeća se onda da sve gine i sve da trune,

i mumljanje se neko onda čuje,

to zemlja sama u praznini kune,

i njena kletva bolnu dušu truje.

To noću biva kada zemlja kune,

kada sve gine i sve kada trune,

i kada se spomeni krše,

a stvari kao pocijepane strše.

Miroslav Krleža

Kristofor Kolumbo,ulomak iz Krležine drame ,1973.Dubrovnik,Ljetne igre

http://www.youtube.com/watch?v=KxYnpC6UzzE&feature=related