Autor: admin
Datum objave: 20.03.2018
Share


Misterij Bele Krleže

Knjiga 'Bela, dijete drago' 'koju je objavila Naklada Ljevak donosi do sada nepoznate detalje iz života Miroslava i Bele Krleža

Misterij Bele Krleže: Tračali su je da snima golišave filmove

https://www.express.hr/kultura/misterij-bele-krleze-tracali-su-je-da-snima-golisave-filmove-1441

Knjiga "Bela, dijete drago" koju je objavila Naklada Ljevak donosi do sada nepoznate detalje iz života Miroslava i Bele Krleža

U hrvatskoj povijesti rijetke su ličnosti koje se toliko mistificiraju, mitologiziraju i boje političkim premazima kao što je to slučaj s likom i djelom Miroslava Krleže. Jednima, on je utjelovljenje hrvatskog Genija, drugima kamen spoticanja, trećima pak sotonska komunjara, četvrtima prokleti ustaša, a petima sredstvo za dobivanje državnih subvencija.

Ruku na srce, stari mrki cinik, baš kao i njegova životna suputnica, Leposava Bela Kangrga, bili su teški, zajebani ljudi; ukratko - čudna sorta. Stoga ne čudi što je objava knjige njihovih sabranih pisama izazvala buru u čaši vode hrvatskoga kulturnoga diskursa jer se u njima Krležina svakodnevna dimenzija isprepleće s polemičkim ratovima koje je čitav život vodio s neistomišljenicima na oba pola političkoga spektra (a vodi ih još i danas, ali iz groba). Knjiga pisama “Bela, dijete drago“ stoga je prema mnogočemu nalik na Trojanski konj. Unutar simpatičnih korica s ljupkim golubom što u kljunu nosi pisma i ruže mirisne ruše se mnoge, u javnosti raširene legende o životu i radu velikog pisca.  Ljubavna priča ovdje je samo kulisa na kojoj je postavljena drama dvadesetog stoljeća na Balkanu, a pismena prepiska i komentar njen je vjerodostojan dokument.  Iz tog razloga, pisac i publicist Vlaho Bogišić, koji je priredio i protumačio izdanje, tvrdi da se ne bavi Krležom otvaranjem polemika nego podastiranjem dokumenata.  Objavljeni dokumenti poput presude Mili Budaku (za koju se dugo tvrdilo da ne postoji), Krležina polemičkog teksta “Crno-žuti skandal“ koji zapravo raskrinkava sve komplekse hrvatskog identiteta, i Belina zaboravljenog feljtona u Ilistrovanom Vjesniku u povodu 100. izvedbe Glembajevih sigurno će izazvati brojne polemike. Bogišić u komentaru iznosi nepoznate i do sada pogrešno interpretirane detalje iz Krležine biografije. Naš najplodonosniji pisac nije rođen u Radićevoj nego u Petrovoj; otac mu je prije ženidbe s majkom bio udovac, Bela i Krleža sve do kraja rata bili su relativno siromašni, a Krležina tetka im nije ostavila stan nego stanarsko pravo.  Šokira i činjenica da je Bela, u vrijeme dok su joj rođaci ginuli u Jasenovcu, nastupala u Domu ustaške mladeži u Karlovcu, kao i to da se potpuno konvertirala na katoličanstvo tek 1941.  Svi oni koji misle da će voajerski baciti oko na prljave pikanterije iz privatnog života Krležinih ili se pak nadaju kako će u pismima supruzi pronaći ključ za dekodiranje tajne njegova kompleksnog stava prema ženskom rodu, neka napuste svaku takvu nadu. Najčešći motivi 63-godišnje korespondencije slavnih supružnika su išijas, previsoke cijene, jelovnik i teatar. Najsimpatičniji element njihove prepiske ljudska je dimenzija našega najvećega književnog genija.  U pismima, on je najobičniji, svakodnevni čovjek, koji moli ženu da mu pošalje čiste gaće iz Zagreba, žali se na žegu i besparicu, smetaju mu horde Čeha na Jadranu...  Zabavno je zamišljati prehlađena Krležu kako puše nos u zadnju maramicu i odrješito piše Beli da mu pošalje nove. Koliko je tek mrzovoljan morao biti u tom trenu! Također, sablasno je primijetiti kako su u sto godina neke stvari u panonskom blatu ostale nepromijenjene - ispolitiziranost tiska, ratne traume, intelektualni snobizam, cijene u Dubrovniku...  Krleža, dakle, nije rođen u Radićevoj (7. srpnja 1893.), u stanu iznad popularne birtije MK (Krolo) nego otprilike kilometar istočnije - u Petrovoj, a za to su dokaz pismene izjave babice i doktora koji su porađali Krležinu majku Ivku Drožar. “Rođen sam u sjeni crkve Svetog Petra, a odrastao na Kaptolu (Bijenička)“, piše Krleža u memoarima. Dečko iz Centra dalje priznaje kako je lagao prilikom prve svete ispovijedi te da je u crkvu sv. Marka odlazio samo kako bi promatrao djevojke. Njegova prva velika ljubav bila je Vukovarka židovskog podrijetla Edita Velić. S Belom će u intimniji odnos ući tek nakon što ga Edita odbije. Leposava Kangrga rođena je 26. listopada u Senju. Dijete je miješanog braka, Srpkinja po ocu i Hrvatica po majci.  Kada se rodila, krstili su je u pravoslavnoj crkvi, no poslije je, da bi se mogla udati za Krležu, dobila katolički sakrament. Nadimak Bela dali su joj zbog svijetle puti koja je mutila pamet mnogim zagrebačkim hofirantima među kojima su Gustav Krklec i Ivo Andrić, veliki don juani epohe.  Koliko je svjetloputa Bela bila popularna u kulturnim krugovima ondašnjeg Zagreba, pokazuje nikad dokazani trač da je kao vrlo mlada djevojka snimala slobodne i golišave filmove s Oktavijanom Miletićem. Moglo bi se reći da je milostiva Kangrga bila prava seks-bomba starog Agrama. Bela i MK najzad su se sreli 1910. u Đorđićevoj 16, u stanu Belina ujaka Vuksana i Krležina prijatelja iz kadetske škole. Njemu je bilo 17, njoj 14 godina. Koliko je ovaj susret mladom književniku bio značajan svjedoči i Krležina šifrirana posveta na Belinu posmrtnom vijencu: “Posljednji pozdrav iz Gj 16“. Prepiska Krležinih počinje u kolovozu 1919., kada mu Bela piše o traženju posla učiteljice u Otočcu. Zapravo je njezin odlazak u Liku bila diverzija jer su se roditelji mladog para žestoko se protivili njihovu braku zbog toga što su oboje bili siromašni i bez stalnih prihoda.  U Otočcu je nezadovoljna i žali se Krleži da joj djeca idu na živce i više je nego očito da učiteljsko zvanje nije njezin poziv. Prva polovina ludih dvadesetih razdoblje je sreće za par Krleža Iz Zagreba, on joj odgovara melankolično se prisjećajući jednog njihova spojaka “kad su svi vrapci ove Kugle smradili naš stol, a ti si se smijala i suze su ti tekle u pivu“. Mrki- stari romantik, uoči vjenčanja budućoj ženi piše o izmetu vrabaca. Slatko. Sam obred vjenčanja bio je skroman, bez pompe i rodbine. Samo kumovi i nekoliko prijatelja među kojima se ističu revolucionar Moša Pijade i dramatičar Milan Begović.  Oženio ih je 14. listopada 1919. u zagrebačkoj crkvi svetog Blaža mladi kapelan Mihovil Razum. Bizarno. Krležu je s Belom zauvijek spojila vatra razuma. Prva polovina ludih dvadesetih razdoblje je bračne sreće za Krležin par, a nakon toga, Krleža opet počinje intenzivnije putovati.  U svibnju 1929. dogodio se kopernikanski obrat u karijeri tada 33-godišnje Bele. Radi bolesti glumice Zlate Markovac, na nagovor obiteljskog prijatelja i prvog Krležina redatelja, Branka Gavelle, dobiva svoju prvu ulogu, i to ni više ni manje- onu barunice Castelli na beogradskoj premijeri “Gospode Glembajevih“. Za razliku od Krleže, Bela je od svoje 23. godine bila u neprekinutom radnom odnosu sa stalnim prihodima. Najprije je radila kao učiteljica u Otočcu i Dugoj Rijeci, potom kao knjižničarka u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici, a od premijere Glembajevih u Beogradu 1929. postaje stalnom članicom ansambla (H)NK.  Bela je bila luda od ljubomore Dakle, njezin neprekinuti radni odnos traje punih trideset godina, od 1919. do 1949. Na osnovi ovih podataka bez zadrške se može ustvrditi da je Krleža do kraja rata živio na ženinoj grbači samo povremeno primajući književne honorare i kazališne tantijeme.  Svoj prvi stalni radni odnos dobio tek 1950. kada je imenovan ravnateljem Leksikografskog zavoda koji danas nosi njegovo ime. Bilo mu je 57 godina. Početkom tridesetih nastupa razdoblje njihove najveće bračne krize. Nevolje u raju naslućuju se u kolovozu 1931. kada mu Bela u Stubičke Toplice šalje pismo u kojem ga ljubomorno proziva zbog konstantna izbivanja iz Zagreba.  Umjesto da dođe kući umiriti zabrinutu i ljutitu suprugu, Krleža odlazi u Brno, a u Češkoj i Poljskoj ostat će gotovo godinu i pol dana.  U to vrijeme Krleža upoznaje poljsku književnicu Sofiju Nalkovsku za koju će svome bliskom prijatelju, srpskom nadrealističkom pjesniku Marku Ristiću, reći kako “ni s jednom ženom nije tako razgovarao kao s njom“.  O naravi njihova odnosa možemo samo nagađati, ali više je nego očito da među njima postoji intenzivna (intelektualna?) kemija. Zajedno borave u Varšavi, a potom i Parizu. Za to vrijeme Bela ludi od ljubomore jer sluša tračeve, a on joj priču demantira u vrlo bahatom i svađalačkom tonu, odveć sangviničnom za nevinašce. Činovnički stil njegovih pisama u tom razdoblju dostiže svoj vrhunac. Beli se obraća kao da mu je tajnica i uglavnom traži da mu šalje novac i odjeću. Kako ostaje bez novca, tako postaje sve živčaniji. “Zašto se ono grčko magare Gavella ne javlja?“ bjesni iz Varšave. Čini se kako su njihove bračne trzavice prestale u jesen 1933. kada joj iz Beograda šalje pismo u kojem se dirljivo prisjeća njihove svadbe. Četrdesete su, poznato je, bile teško razdoblje za Krležu. Poput mnogih intelektualaca koji su odbili izravnu suradnju s ustaškim režimom, godine rata provodi zatvoren u kući gotovo bez ikakva kontakta s vanjskim svijetom. Već prvog dana proglašenja Nezavisne države Hrvatske priveli su ga na ispitivanje. U pritvoru je boravio sa skupinom zarobljenih skojevaca koji su ga istom mjerom vrijeđali, pljuvali i ponižavali. Krleža je postao bliski Titov prijatelj U vrijeme najveće opasnosti Krležu je u svome sanatoriju skrivao dr. Đuro Vranešić. Iako je njegova bolnica bila sigurna kuća za mnoge neprijatelje ustaškog režima, nakon rata osuđen je kao kolaboracionist i strijeljan.  Njegov sin Krešimir, također će postati liječnik koji će se skrbiti o zdravlju Krležinih pred kraj njihova života. Za razliku od supruga, Bela se za vrijeme rata nije povukla iz javnog života što će joj mnogi zamjeriti.  Zanimljivo je njezino pismo iz Splita u ljeto 1940. u kojem opisuje kako uživa u odmoru, brčka se u moru i pije bevandu. Njezin glumački angažman za vrijeme NDH nije prestao, a postoji i kontroverzan podatak da je 1943. nastupila u Domu ustaške mladeži u Karlovcu. Slavna rečenica: “Gdje je Krleža?“ koju je Tito navodno izrekao čim je došao u oslobođeni Zagreb, mitska je konstrukcija. Tito je u Zagrebu od svibnja 1945. i tamo obavlja razgovore s mnogima, uključujući i Alojzija Stepinca, no s Krležom se sastaje tek poslije.  Početkom 1946. šalje ga u Beograd te čeka da prođe ogorčenost koju je partijsko vodstvo Hrvatske pokazivalo prema Krležinima na kraju rata. Krleža se tada žali Beli da mu ne odgovara što stanuje kod Kardelja jer mu je grad daleko i mora se, jadan, po mokrim ulicama voziti u limuzini. Međutim, slavnome paru glave nikad nisu bile ucijenjene. Ono što je bilo u pitanju jest njihov društveni ugled stoga je Tito dobro procijenio kako moraju proći određenu karantenu i izolaciju. Također, nisu točne informacije da je za vrijeme rata Krleža odbio osam poziva da se pridruži NOB-u. Čitavo vrijeme bio je u kontaktu s Berislavom Borčićem, uglednim liječnikom i vođom ilegale. Ipak, činjenica je da će uzajamno uvažavanje Tita i Krleže, nakon rata prerasti u blisko prijateljstvo koje će potrajati do kraja njihovih života. Zahvaljujući tom prijateljstvu, Krleže će se, ironijom sudbine, u drugoj polovini 20. stoljeća pretvoriti u neku vrstu socijalističke karikature Glembajevih.  Mnoge je tajne ponio sa sobom u grob Postariji par tada se seli u raskošnu rezidenciju Gvozd, ljeta provode na Brijunima i Galebu, a za to vrijeme im kućna pomoćnica polira srebrninu. “And they lived happily ever after.”  Tito je zaista čuvao Krležu kao zjenicu oka svoga. Kada je čuo da je ozbiljno bolestan, Tito mu šalje rukom pisano intimno pismo u kojem izražava zabrinutost za njegovo zdravlje dajući mu na raspolaganje čitav svoj liječnički konzilij po prijetnjom strijeljanjem ako nešto krene po zlu. Ubrzo nakon Tita, umrli su i Krležini, a s njima polako, ali sigurno odumire mit o bratstvu i jedinstvu. Bela je umrla 23. travnja 1981. Kada je čuo vijest o njezinoj smrti, Krleža je nekoliko minuta šutio, a potom se zagrcnuo od bola. Nakon toga, ispio je konjak za njezinu dušu i pridružio joj se na Mirogoju sedam mjeseci poslije, 29. prosinca 1981. Međutim, Krleža još poput aveti bdije nad svojom Ostavštinom. Neke od njegovih ladica izvršitelje su dočekale prazne.  Branko Hećimović, član oporučnog povjerenstva, svjedočio je kako mu je prekapanja po ostavštini starog MK bilo pomalo svetogrdno, a nemalu nelagodu izazvali su mu susreti s nekim stvarima iz njegove intime, “primjerice, kada smo među ormarima rukopisa u njegovoj spavaćoj sobi pronašli pramenove nečije svijetle kose, revolver, zlatnu narukvicu i nekakav novac“. Mnoge tajne, čini se, ponio je Mrki sa sobom u grob. Mnogo pojedinosti otkrit će istraživanja nepreglednih hrpa njegovih rukopisa. Za to vrijeme, Krleža se igra, čita i publicira od Vardara pa do Triglava. A i šire. Još bauk Krleže kruži Balkanom. I neka.

 MIROSLAV KRLEŽA

459
Kategorije: Zanimljivosti
Developed by LELOO. All rights reserved.