1. Gospodine Mršiću, u relativno nepovoljnom
ekonomskom trenutku Hrvatska postaje 28. članica Europske unije. Hrvatski put je
trajao više od 12 godina. Tada je bila drugačija i Hrvatska, ali i EU. EU nije
rješenje za sve naše probleme niti obećana zemlja, ali kao članica imamo li
pravo nadati se sigurnosti i stabilnosti institucija, stabilizaciji same regije
te ekonomskom napretku? Koje je Vaše cijenjeno mišljenje oko toga ako uzmemo u
obzir i gospodarske, a i političke probleme Unije?
Nedavno je skromno obilježena dvadeset druga obljetnica
osamostaljenja Hrvatske njezinim istupanjem iz višenacionalne i socijalističke,
druge Jugoslavije. Nakon kratkog predaha Hrvatska je ponovo stupila u jednu
višenacionalnu političku tvorevinu, Europsku Uniju. Ona je to učinila voljom
svojih vlada i političkih stranaka prihvaćenom putem referenduma od malenog
broja građana, za razliku od referenduma kojim je narod 1991. godine podupro volju
svoje vlade, da se raskinu „državne i pravne sveze“ sa SFRJ.
Hrvatska stupa u Uniju krcata nevoljama od kojih
je jedna veliko nacionalno siromaštvo, koje je rezultat smanjenja i slabosti
hrvatskih proizvodnih snaga. Te nevolje su samo djelomice nastale upletanjem
Unije u hrvatsku politiku tijekom „prijepristupne prilagodbe“ hrvatskog
političkog sustava europskome. Hrvatsko gospodarstvo pobolijeva od 1980.
godine, kad je prestalo nakupljanje tehnologije, bez koje nema rada i proizvodnje.
Usto, Unija je sama od sebe zapala u nevolje, koje
dolaze od neprimjerenosti njezina uređenja unutarnjih odnosa. Drugo,
centralizirana i unitarizirana Unija pokazala je, da se u globalnom svijetu ne
može nositi s novim gospodarstvima starih naroda, kao što su kinesko, indijsko,
brazilsko, japansko ili tursko. Stoga se ne može očekivati da Unija ukloni
hrvatske nevolje. Te nevolje će čak privremeno oteščati. Preostaje samo to, da
Hrvatska s ostalim članicama Unije rješava svoje, njihove i zajedničke probleme.
2. Kao prvi ministar vanjskih poslova RH,
ocjenjujete li da Hrvatska može profitirati ulaskom u EU?
Hrvatska može imati dugoročnu korist od članstva u Uniji. Za to je
potrebno razviti proizvodne snage, a to će biti moguće samo kad se ukloni
siromaštvo iz mnogih zemalja Unije povratkom prosperiteta u nju. Za to Unija
treba promijeniti svoj unutarnji ustroj i vratiti svojim državama mnoge ovlasti,
koje su im uzete. Unija, koja je izrazito neuspjela politička tvorevina, ima dobar
uzor u prosperitetnoj i uspjeloj Europskoj Ekonomskoj Zajednici, koju je EU zatrla
postupkom unitarizacije. Međutim, hrvatsko povijesno iskustvo opstanka u
nebrojenim tuđim političkim zajednicama može pomoći Uniji da se preobrazi u
političku zajednicu, koju će narodi smatrati svojom zajednicom, što sad nije
slučaj.
3. Ulazak Hrvatske u euro-zonu ne može se očekivati
prije 2016. ili 2017. Naime, Hrvatska je kao članica EU-a obvezna otvoriti
postupak ulaska u euro-zonu, što podrazumijeva uvođenje eura kao nacionalne
valute koja će zamijeniti kunu. Mišljenja o uvođenju eura su oprečna,
prevladavaju uglavnom dva stava. Jedan je da bi Hrvatska trebala ustrajati u
što skorijem uvođenju eura, a drugi stav da Hrvatskoj ne treba euro dok
apsolutno ne budemo imali konkurentnu privredu. Vaš stav oko tog važnog
pitanja?
Uvođenje eura je promašen projekt. To se moglo znati unaprijed, zato
što u načelu monetarni sustav mora biti primjeren nacionalnom gospodarstvu. Ne
može jedna ista monetarna politika odgovarati nebrojenim, toliko povijesno različitim
nacionalnim gospodarstvima. Pristupom Području
eura država i narod odriču se samostalnosti monetarne politike i mogućnosti
njezine prilagodbe gospodarskim prilikama i okolnostima.
Britanci, Amerikanci, Japanci, Šveđani ili Turci
ne pomišljaju, da prihvate tuđi monetarni sustav. Pristup Hrvatske Području eura bio bi ravan gospodarskom
samoubojstvu, iako mnogi političari to zagovaraju iz ideoloških pobuda, jer
smatraju da treba biti „čim manje nacionalnog,
a čim više zajedničkog i čim manje hrvatskoga, a čim više europskoga“. To
je navod.
4. Puno ste govorili i pisali o svjetskoj krizi,
prisjećali se prve krize 1929. godine, zatim druge krize 1969., te pisali o još
uvijek, nažalost aktualnoj krizi koja je buknula 2009. Možemo li predviđati posljedice
koje će kriza i urušavanje hrvatskog gospodarstva ostaviti? U jednu ruku,
posljedice već osjećamo i svakodnevno.
Poslije izbijanja financijske krize 2007./08. godine, koju su platili
zapadni narodi, kao i poslije krize 1929. godine nastupila duga recesija ili
opadanje gospodarstva odnosni siromašenje i propadanje zapadnih naroda.
Recesiju ili, ako hoćete, krizu izazvalo je
odmetanje kapitala od rada. Kapital se više ne plodi ili množi uporabom rada
pri čemu se zapošljavaju ljudi, nego ulaganjem u nešto drugo ili treće:
spekulativno gomilanje zlata, nafte, minerala ili hrane pa čak i nepotrebnih
nekretnina. Kapital je, može se reći, promijenio „rodno usmjerenje“. On se više
ne pari s radom. Stoga svijetom, Europom i Hrvatskom vlada kronična nezaposlenost.
Za Hrvate, kao i za brojne druge narode potrebno
je, da sa sebe zbace gospodstvo kapitala te da prisile kapital na ortaštvo s
radom. To je povijesna, epohalna i civilizacijska misija. Koliko je rada u
Hrvatskoj, Grčkoj, Poljskoj ili Španjolskoj kapital napravio ovih godina?
Odmetnutost kapitala od rada je i hrvatski i svjetski problem. Unija bi trebala
zauzdati kapital i upregnuti ga u rad, a ako to ne napravi narodi će sa sebe zbaciti
Uniju.
5. Siromaštvo se uvuklo u zapadne krajeve. Jesu li
ljudi postali toga svjesni ili prema Vašim analizama, još uvijek imaju, možemo
tako reći, pomalo neprimjerne poglede na život?
Svijet toga sve više postaju svjestan. Nositelji i sluge kapitala
govore, da „nema inačice“ kapitalizmu. Međutim, kapitalizam ne mora biti
divlji, kao ni loza. Može biti plemenit, kao plemenito trsje. Postoji vino
Plemenka ili Žlahtina.
Poslijeratni Zapad, uključujući Zapadnu Europu i
SAD, imao je „kapitalizam s ljudskim licem“. Zapad je bio preuzeo plemenite društvene zamisli, na kojima je tridesetih godina
prošlog stoljeća bilo spasen kapitalizam kao način uređenja proizvodnih odnosa,
američko gospodarstvo i američka demokracija putem New Deala. Na poslijeratnom
europskom društvenom konsenzusu bila je izgrađena Europska Ekonomska Zajednica,
čije je trajanje donijelo goleme blagodati ljudima i narodima. U njoj je vladao
konsenzus kapitala i rada, po kojemu je kapital služio radu, a ne svojem
daljnjem gomilanju te konsenzus kršćanske demokracije, koja je stavljala veći
naglasak na ulogu kapitala i socijalne demokracije, koja je nešto više cijenila
ulogu rada. Europski narodnjački konsenzus spasio je Europu od lijevog, klasnog
totalitarizma i nepovratno zatro desni totalitarizam.
Vremena Europske Ekonomske Zajednice
mogu se vratiti. Europski narodi trebaju opet „uru pomaknuti naprijed“ kao što
su je uspjelo pomaknuli poslije Drugoga svjetskog rata.
6. Ostala mi je urezana u duboko sjećanje Vaša
izjava da u Hrvatskoj ne radimo i ne proizvodimo dovoljno. Da, rad je stvorio
čovjeka, pa može i obnoviti Europu. Kad će se Hrvati konačno trgnuti i što
konkretno mislite pod tim da ne radimo dovoljno? Odnosno, kako to promijeniti?
Nezaposlenost je nevolja cijelog Zapada. Ona stvara bolesno stanje u
ljudskoj vrsti. Tvrdi se, da je pravo na rad jedno je od temeljnih ljudskih
prava. Rad je više od toga. Rad je jedna od temeljnih ljudskih potreba, bez
koje čovjek ne može ostvariti ljudske svrhe.
Društvima vlada neumjerena i nakazna razdioba bogatstva
koje se stvara. Jedni imaju golem prihod koji ne mogu potrošiti na proizvode i
usluge, iza kojih je mnogo rada. Sad u SAD 1% ljudi prikupi 65% novog
bogatstva. Običnim ljudima koji rade, poduzećima koja proizvode i stvaraju rad
te državama kojima pripada prirodno blago ostaje premalo da svojim prihodom
stvore potražnju koja će zaposliti ljude. Čak su gotovo svi radnici, proizvodna
poduzeća i države u dubokim dugovima.
Treba početi žestoku borbu protiv siromaštva. To
je borba za rad i borba za odgovornost kapitala.
7. U Vašem najnovijem djelu Podjela Zapada:
Prostorna država i otvoreno društvo pišete o potpunom gospodarskom i političkom
zastoju u svijetu, koji je prouzročilo svjetsko otvoreno društvo, koje je
udarilo u globalni zid. Kako je to djelo prihvaćeno? Dopire li do ključnih
ljudi hrvatskog gospodarstva kako bi se ono trgnulo?
Djelo su iznimno dobro primili ljudi koji su ga pročitali, a oni koji
sad vode državu nemaju vremena za čitanje temeljito pisanog težeg štiva. Hrvatski
gospodarstvenici, među kojima ima vrijednih i uspjelih ljudi kao nekoliko
dragih prijatelja u Krapini, dosta su nemoćni, jer nemaju ni dovoljno kapitala
ni pri ruci suvremenu tehnologiju. Čini se da je u globalnom svijetu zasad
nemoćna i cijela EU. Ona je postala teret umjesto da bude blagoslov narodima.
Naše cijelo gospodarstvo je maleno i slabo. Nema rada i posla.
Meni je pisanje Podjele Zapada donijelo
zadovoljstvo i utjehu, jer sam uspio doći do prave slike današnjeg prijepornog
svijeta i pružiti čitateljima način na koji je od Renesanse stvarano sadašnje
stanje u svijetu. Otvoreno društvo je velik porok vrste homo sapiens, čiji je jedan prauzorak živio u Krapini i Vindiji.
Međutim, djela poput mojega niču zapadnim svijetom
kao „vrganji poslije kiše“, jer dozrijeva spoznaja, da je sadašnji svijet neodržljiv
i vrijedan samo promjene. To djelo je ipak teško nadmašiti, jer ga je pisao
čovjek iz malog naroda, koji nema obveze prema velikim interesima.
8. Još je jedna tema, o kojoj bi željeli
porazgovarati s Vama. U Vašoj posljednjoj kolumni u Glasu Zagorja dali ste
svojevrstan osvrt na lokalne izbore. Istaknuli ste, među ostalim, da nositelji
vlast ni na državnoj razini nisu u stanju zaustaviti propadanje ljudi,
obitelji, gospodarstva, školstva… Nakon lokanih izbora, kako ocjenjujete
hrvatski politički sustav?
Porazno nizak odziv birača za „europske izbore“ pokazao je da građani
čak i EU smatraju tuđim pitanjem. Referendumu u svibnju 1991. godine odazvalo
se gotovo 90% birača. Bolji odziv na mjesnim izborima vezan je uz kandidate,
koji su najčešće izravno poznati mještanima. Visok postotak nevažećih listića
prijekor je strankama.
U županijskom središtima dvije najjače političke
stranke prikupile su skupa samo 44% glasova, a u Zagrebu manje od 30%. Rezultati
obojih izbora pokazuju da su glasači isključeni iz političkog postupka te da je
uloga političkih stranaka u hrvatskoj politici negativna. Narod je isključen iz
politike pa i najvrjedniji naši ljudi bježe od stranačke politike kao „vrag od
tamjana“. Njima kao ni narodu u politici nema mjesta.
Uzrok tome je u izbornom sustavu kao dijelu
političkog sustava. Gradonačelnik Bandić je svojom nezavisnom listom s viđenim
imenima izigrao izborni sustav pa su se u Skupštini Grada pojavili vrijedni
nezavisni ljudi kakvih nema u strankama. Stoga, sadašnji izborni sustav treba
zamijeniti većinskim, kako bi stranke morale kandidirati ljude, a ne liste. Kad
se sustav promijeni stranke će mamiti vrijedne i sposobne ljude da se uključe u
rad stranaka i u politiku.
9. Jeste li Vi optimist? Hoćemo li uspjeti provesti novu nacionalnu
politiku?
Optimist sam, jer znam što je narod. Narodi su otporniji od država,
političkih sustava, ideologija i stranaka. Odziv birača i rezultati izbora
otvorili su hrvatsku političku pozornicu. Može se očekivati da će birači i
građani dobro odgovoriti na poznate nove inicijative. Ako nove inicijative preplave
hrvatsku politiku, na nanosima mulja mogla bi niknuti nova politička
vegetacija, koju će narod moći njegovati i kresati. Tako se u mnogim zemljama učas
promijenila politička karta. Sjetite se Italije, Turske i Grčke. Narod zna biti
vražji.
10. I za kraj, jedno ležerno pitanje U svojem dvorcu
u Svetom Križu Začretju, koji je aktivni sudionik kulturnih i društvenih
događanja u općini, koliko se možete odmaknuti od svakodnevice i na jedan drugi
način promišljati svijet?
Ja imam
mnogo obiteljskih obveza u Zagrebu, a pokretačica, „producentica“ i stvarateljica
žive kulture u Dvorcu je moja supruga Mirna. Međutim, duge zimske noći i kratak
san te dugi ljetni vrući dani prijatelji su kreativnih starijih ljudi poput
mene i pružaju im vrijeme da se mogu unijeti u ozbiljna nacionalna i svjetska
pitanja, koja otvara burna globalna mijena.
razgovarala: Monika Briševac