Na plaži, taman postala te zime punoljetna, priđe mi jedan mještanin, očito još neženja i reče mi, na moje iznenađenje, nimalo ha,ha „galebarski“ kako mi „Bog dade eto, pamet i lipotu“.
Moja unučica Luca, koja će uskoro napuniti pet godinica već naveliko dobiva komplimente kako je „prilipa i pripametna“, ali mene to, a saznat ćete i zašto, previše ne raduje.
Ja sam izrasla u , stvarno, lijepu, visoku, manekenski građenu, prirodnu plavušu.
Zašto rekoh, ha, ha, „plavušu“?
Zato jer običavam reći kako vicevi o „glupim plavušama“ se odnose na one umjetne, a mi prave, prirodne smo sasvim druga priča!
Za vrijeme školovanja, a pod diktatom roditelja (nažalost), bila sam štreberica i lovac na petice tako da nikako nisam igrala na izgled već samo na sjajno pamćenje i izvrsnu logiku.
Moji vršnjaci u razredu, momčići su me toliko poštivali da me uglavnom nisu zadirkivali, a kamoli pipali i štipali kao neke druge curice. Saznala sam nedavno od mog muža, kako je jedan moj vršnjak i školski drug rekao da je „bila čast sjediti sa mnom u klupi.“
Kasnije, na studiju, bila je jedna profesorica tako arogantna i nezgodna da sam na njezina predavanja dolazila bez šminke i neupadljivo obučena. Znala sam ako joj se zamjerim da sam „nadrapala“.
Već u srednjoj školi , ne samo među mojim školskim kolegicama nego i među profesoricama bilo je zavidnih na žensku ljepotu.
Kako ja nisam posjedovala samo ljepotu već i karakter,a nikad nisam bila ni koketuša ni zavodnica, za razliku od moje sestre ili npr. zaove koje, premda „debelo“ u pedesetima igraju na kartu fizičkog izgleda i ne stare dostojanstveno, nažalost!
Svojim cimericama za vrijeme studija, koje, generalno, nisu bile loše znala bih im pomoći u traženju mojih fizičkih mana, čisto da sebi olakšam život , jer mi i bez njih življenje ne bijaše lagano i bezbrižno.
Danas, na polovici pedesetih, kada sam stekla veliku i blagoslovljenu obitelj, valjda i zbog baštine moje blagopokojne bake koja usadi u mene divan, patrijahalni odgoj, a ja ga sprovedoh u praksi, bez trunke licemjerja, moj sin mi reče kako vjerski odgoj svoje kćeri, moje spomenute Luce, prepušta meni; ja sam, odgovorno, ali nenametljivo počela moju unučicu voditi u crkvu.
Dakle, da zaključimo: Moja Luca je puno pametna i puno lijepa, ali to je prvih pedeset, zborim iskustveno, više pokora nego prednost!
Zbog ljepote će biti više na meti zavidnih i zlobnih ženskica nego pametnih i zgodnih muškaraca.
Nadalje, što se tiče pameti, to je također još veća pokora, jer ljepotu i „najmanja bolest nagrdi“. Naime, sve kužiš, znaš i unaprijed i unatrag... Ništa ti ne može promaknuti!
Pa, za kraj ja kažem ovako:“Neka moja Luca bude dobra i zdrava, a za pamet i lipotu ćemo lako!“