Volim raditi na Hitnoj – ondje u svakom slučaju upoznaješ muškarce. Prave muškarce, heroje. Vatrogasce i džokeje. Stalno dolaze u Hitnu službu. Džokeji imaju divne rendgenske snimke. Stalno lome kosti ali se samo skrpaju i jašu već na sljedećoj utrci. Kosturi im izgledaju kao stabla, kao rekonstruirani brontosauri. Rendgenske snimke sv. Sebastijana.
Mene zapadnu džokeji jer govorim španjolski, a oni su većinom Meksikanci. Prvi džokej kojeg sam upoznala bio je Muñoz. Bože! Cijelo vrijeme svlačim ljude i to nije bogzna što, traje nekoliko sekundi. Muñoz je ležao ondje, bez svijesti, minijaturni astečki bog. Kako mu je odjeća bila strašno komplicirana, bilo je to kao da obavljam neki složeni obred. To te živcira jer tako dugo traje, kao ono kod Mišime kojemu trebaju tri stranice da bi se skinuo ženski kimono. Njegova je grimiznoljubičasta satenska košulja imala mnogo gumba na ramenu i na oba sićušna orukavlja; hlače su mu bile pričvršćene zamršenim vrpcama, pretkolumbovskim čvorovima. Čizme su mu zaudarale na stajsko gnojivo i znoj, ali su bile mekane i dražesne kao u Pepeljuge. I dalje je spavao, začarani princ.
Još i prije nego što se probudio počeo je zazivati majku. Nije me tek držao za ruku poput drugih pacijenata, već mi se objesio o vrat i jecao: Mamacita! Mamacita! Dopustio je doktoru Johnsonu da ga pregleda jedino ako ga ja budem držala u naručju kao dojenče. Bio je sitan poput djeteta, ali snažan, mišićav. Muškarac u mom krilu. Muškarac iz snova? Djetešce iz snova?
Dok sam prevodila, doktor Johnson mi je spužvom trljao čelo. Svakako je imao slomljenu ključnu kost, barem tri slomljena rebra, vjerojatno potres mozga. Ne, rekao je Muñoz. Mora jahati na sutrašnjoj utrci. Odvedite ga na rendgen, rekao je dr. Johnson. Budući da nije htio leći na kolica, nosila sam ga kroz hodnik, kao King Kong. Plakao je, prestravljen, njegove suze smočile su me po prsima.
Čekali smo u tamnoj komori radiološkog tehničara. Smirivala sam ga kao što bih smirivala konja. Cálmate, lindo, cálmate. Despacio… despacio. Polako… polako. Stišao se u mom naručju. Tiho puhnuo i dahnuo. Pogladila sam ga po sitnim leđima. Zadrhtala su i ljeskala se kao u prekrasnog mladog ždrepca. Bilo je divno.
Lucia Berlin
https://en.wikipedia.org/wiki/Lucia_Berlin
Lucia Brown Berlin (November 12, 1936 – November 12, 2004) was an American short story writer. She had a small, devoted following, but did not reach a mass audience during her lifetime. She rose to sudden literary fame eleven years after her death, in August 2015, with Farrar, Straus and Giroux's publication of a volume of selected stories, A Manual For Cleaning Women, edited by Stephen Emerson. It hit The New York Times bestseller list in its second week, and within a few weeks, had outsold all her previous books combined. The collection was ineligible for most of the year-end awards (either because she was deceased, or it was recollected material), but was named to a large number of year-end lists, including the New York Times Book Review's "10 Best Books of 2015.