U posljednje vrijeme imam neke probleme. Mislim da su tome krive moje cipele. Točnije ove cipele koje nosim i koje su mi se, kada sam ih kupovao, činile najudobnijima. Tada, kad sam ih kupovao, boljih cipela nije bilo nigdje. A tražio sam ih po cijelom gradu. Ni u Borovu, niti u Peku, niti u Astri, ni u drugim prodavaonicama. Boljih cipela jednostavno nema.
A izgledaju vrlo lijepo. Koža je sjajna, oblik ergonomski. Pete su malo povišene i na njima je, kao i na poplatima, guma. Podstava je od nježne kože i uredno prišivena. Žniranci su mekani, široki i rupice za njih raspoređene su dobro. Jezik je mekan, ali je dovoljno debeo da rasporedi pritisak žniranaca. Mogu ih imati cijeli dan na nogama bez poteškoća.
Točnije, tako dugo dok sjedim. No, u njima se teško krećem. Bole me prsti i hvataju me grčevi u listovima i stopalu. Nakon dvije minute polaganog hoda, osjećam potrebu da ih skinem i da masiram noge. Naročito stopala. Prsti su mi nekako ukočeni.... Podsjećaju me na protetiku. Moji su, a ipak nisu moji. U svakom slučaju one cipele nekada, pred 70 godina, bile su puno bolje.
A radili su ih priučeni majstori, oponašajući starije postolare. To su bile cipele sa dušom. U njima sam mogao hodati satima i pritom se osjećati dobro. Mogao sam potrčati za tramvajem koji je već krenuo i uskočiti u njega. Mogao sam plesati do jutra, spavati u njima u kolodvorskoj čekaonici, ako sam zakasnio na posljednji vlak, pa čak i planinariti.
U ovom današnjim cipelama, lijepim, izrađenim uz pomoć robota, ne mogu ništa od toga. Ne mogu naći drugi razlog, ali mislim da su ipak za sve krive baš one. Moje cipele. A to mi nitko ne vjeruje. Ni djeca, ni unučad, ni liječnik, ni susjed Marko. Kimaju glavom, ali vidim da mi ne vjeruju, Ne vjeruju zato jer nikada nisu nosili one cipele od nekada. Cipele kakvih više nema.