MOLITVA ZA MIR
Voljela sam ga
i onda kad je rekao da odlazi i da se više nikad neće vratiti.Makar sam duboko u
sebi bila nezadovoljna njime, sobom i oklijevanjem da nešto promijenim, kad
je rekao da odlazi srce mi je stalo.U mislima je sve to izgledalo posve
drugačije.
Znala sam da će se
to na neki način dogoditi.Da vrč ide na vodu, dok se ne razbije.Gledala sam u
krhotine svog braka i prisjećala se kako je majka silila da se brzo vjenčamo,
da susjedi ne bi pričali…Prisjećala sam se kako smo se kućili,kako je donosio mirisne, žute ruže penjačice preskačući po
dvije stepenice, pa rođenja našeg sina koji je došao prije nove haljine.A onda
je vjetra bilo sve manje.Veslali smo svaki na svoj način.Nisam stala ni onda
kad nije bilo vjetra, veslala sam dalje, koliko sam mogla.
Znala sam, što prije prihvatim stvarnost moći ću krenuti
dalje.Odjednom je sve utihnulo.Čak je i telefon zamro.Obavio me čudesan lahor,
stvarajući nemir u meni.Gledajući kroz prozor vidjela sam kako se perje goluba,
koji guguče svojoj golubici, presijava
na suncu.Ona se stiskala i odmicala svaki put kad ju je kvrcnuo po glavi.Kao da
se boji dodira, pažnje, ljubavi…Onda su prhnuli do susjedinog prozora na kojem
ju je uvjeravao kako će biti lijepo.Istinski lijepo.Skoro sam joj
doviknula da se makne,da odleti u svoj svijet,a
onda se nasmiješila toj ludosti.Sve je išlo putem kojim je trebalo ići.I ništa
tu nije bilo krivo, ni ispravno.Već tako.
Znala sam da moram
stvoriti mogućnost smislene budućnosti.Da će sve što posložim i pripremim danas, uroditi nekom reakcijom
sutra.Svemir ne ostaje gluh ni slijep, reagira.
Znala sam da smo se
potrošili u hranjenju vlastitih ega i nadmudrivanju, da ne treba produžavati
agoniju, a svejedno se nisam mogla oduprijeti navici života.I praznini koja je
slijedila.Voljela sam se ogledati u ogledalu sa iskrivljenim odsjajem.U tvoje
lice smještala sam sliku svog lica i uvjeravala se da se preklapaju u očima.Da
nam duše titraju u duginim bojama dodirujući se u nijansama.Voljela sam si
laskati da se srodnost i pripadnost naziru kroz poglede.
Znala sam da ne ide sam,jer nema tu snagu.
Znala sam kad se počeo s njom nalaziti.Otupjelih osjetila, umorna puštala sam da voda teče.Mislila sam da
ionako ne mogu ništa učiniti, a nije mi se ni dalo.Shvaćala sam da sam trebala
reagirati puno ranije.Stajala sam svjesna potrošene ljubavi , kad se izjalove
obećanja da ćemo u osobnim životima činiti ono što činimo za karijere, novac i
neke nevažne stvari . Koji put sam propuštala pokoji pogled u kojem je moglo biti
izrečeno više nego riječima ili dodirima, a koji put puštala da vrata lupaju. Nervozno sam odbijala slušati
što mu je šef taj dan rekao,pravdajući se iznenadnom glavoboljom…Čekale su me
sinove zadaće, pa njegovi problemi odrastanja za koja on nije imao razumijevanja,
pa rublje, čišćenje. Životna snaga se usporavala, dok su se obaveze gomilale. Znala
sam se potužiti prijateljici, kako mi suprug
još nije izišao iz puberteta, a sin već ušao.Smijala se tješeći me da je
gledala oca, uvaženog suca, koji nije zaspao dok ga majka nije ušuškala.
Kako je vrijeme
odmicalo sve sam više osvješćivala da je tako bolje za oboje.Mirila se.Sve sam
više spoznavala da imam vrijeme za ono što sam htjela i od čega odustajala.
Jednom je
rekao:“Čekao sam te da mnoga poglavlja zatvoriš , a kad si sve to napravila,
onda si se uhvatila keramike.Ugradila se
u glinu, zaboravljajući na mene…“
„Ne razumijem kako
ti komad gline može biti konkurencija, smetnja?“pitala sam ga jedne tople
kolovoške večeri, kad smo opušteni gledali treperava svjetla grada.
„A ja ne razumijem
što ti sve to treba?“
„Ni ja.“
Vraćajući se sa
šetnje,pas me je vukao kući.Bilo mi je čudno, jer su u parku bili
psi sa kojima se volio igrati.Otključavajući vrata shvatila sam da nisu
zaključana.Pomislila sam da se dogodilo nešto ružno…Stajao je na vratima kuhinje,
promatrajući me.Pas se veselo mašući repom zaletio k njemu.Pogladio ga je po
glavi, dok sam stajala na otvorenim ulaznim vratima, ne znajući što da mislim.U
trenutku mi se odmotao brzinski film.Vidjela sam ga kako nadmoćno pakira stvari
i kako mi govori da odlazi, da me napušta. Zauvijek.Pa što opet tu radi?Nisam
ga zvala, ni uzburkavala njegov novi život.
„Ti?Što tu radiš?!“
„Vratio sam se, ali
ne tebi…Stan je zajednički, zar ne?To što ga nisam tražio,a dalje plaćao kredit moja je krivica…No,
smjestio sam se u maloj sobi…“Tek sam tada ugledala u hodniku keramičku peć i
razbacane skice.
„Ne misliš valjda opet
tu živjeti?“jedva sam izgovorila.
„A zašto ne?“
„Zato što si
otišao!Napustio me!Zato što nam sin treba mira, sprema maturu.Zato što si
sretno odlepršao onoj tamo..,ali očito nisi zadovoljio!“
„Ne budi
drska!Vidim da si se raširila po stanu ,da si se posve dobro organizirala u
komforu koji je zapravo i moj.Pa zašto da ga ne koristim?A što se sina tiče,odrastao
je i njemu sigurno neću smetati,“rekao je nonšalantno odlazeći u sobu.Buljila
sam u bijela vrata, ne vjerujući da se to događa.Tlo mi se ljuljalo pod nogama.Pas
je obilazio oko mene, gledajući za njim i njušeći vrata .Iz susjednog stana
čula se galama.Pomislila sam kako se oni barem znaju dobro svađati.
Dani koji su
slijedili izgledali su nestvarno.U koje god sam vrijeme htjela u kupaonu bila
je zauzeta.Kuhinja uvijek ostavljena s mrvicama, prljavim čašama i suđem koje
je čekalo.Ručak koji sam skuhala za idući dan, misteriozno je preko noći
nestajao.Onda sam poludila i napravila raspored kućnih obaveza, od kupaone,
kuhinje, smeća…i nalijepila ga na vrata tih prostorija.
Ništa se nije
promijenilo.
Pukla sam.
Uvukla sam se u
krevet i nisam ustajala. Koji god prijedlog da sam spomenula uporno je i
posprdno odbijao.Sin se preselio k
prijatelju, jer naše tiho izživljavanje nije mogao podnositi.Osjećala sam se
prazno i poraženo. Plakala sam u tišini doma, kojeg je drugi put razorio.Onda
je jedno poslijepodne ušao u moju sobu sa šalicom čaja.Bila sam posve
depresivna. Nisam se mogla ni buniti.
„Imam kupca za
stan…pa ako se slažeš…mogli bi…“
Šutjela sam.
„Mogao bi vratiti
kredit, a za otplaćeni dio možeš si kupiti mali stančić.“
„Molim za malo
mira!“
Nasmijao se i izašao
iz stana.
Stan je prodan,
preko odvjetničkog ureda.Kad sam se iseljavala, shvatila sam da on ostaje.Pogledom
sam tražila odgovor.Nije odgovorio.Za par dana sam saznala da su stan kupili
njegova nova supruga i on. Shvatila sam
da je sve bila igra da me izludi i
preseli u mali stan.
Kupujući bor za
blagdane vidjela sam ga kako sam sjedi u
kafiću. Gledao je u neuhvatljivu daljinu.Prisjetila sam se kako je novac krupna
stvar, koja ljude čini sitnima.Gubio se u daljini pretvarajući se u nejasnu
mrlju i znala da je otvorio mjesto za novu ljubavnicu.
Okrenula sam se na
drugu stranu i bila sretna što sam mogla
postaviti bor u malom stanu koji je
odisao mirom i ljubavlju za sina, psa i mene.