Četvrte godine svoga
vezirovanja posrnu veliki vezir Jusuf i kao žrtva jedne opasne intrige pade
iznenada u nemilost. Borba je trajala celu zimu i proleće. (Bilo je neko zlo i
hladno proleće, koje nije nikako dalo letu da grane.) A sa mesecom majem iziđe
Jusuf iz zatočenja kao pobednik. I život se nastavi, sjajan, miran, jednoličan.
Ali
od onih zimskih meseci, kad
između života i smrti i između slave i propasti nije bilo razmaka ni koliko je
oštrica noža, ostade u pobedniku veziru nešto stišano I zamišljeno. Ono
neizrecivo, što iskusni i napaćeni ljudi čuvaju u sebi kao skrovito dobro, i
što im se, samo pokatkad, nesvesno odražava u pogledu, kretnji i reči.
Živeći zatočen, u osami i
nemilosti, vezir se setio življe svoga porekla i svoje zemlje. Jer, razočaranje
i bol odvode misli u prošlost. Setio se oca i majke. (Umrli su oboje još dok je
on bio skroman pomoćnik nadzornika carskih štala, i on je dao da im se opervaze
grobovi kamenom i podignu beli nadgrobni nišani.) Setio se Bosne i sela
Žepe, iz kog su ga odveli kad
mu je bilo devet godina.
Bilo je prijatno, tako u
nesreći, misliti na daleku zemlju i raštrkano selo Žepu, gde u svakoj kući ima
priča o njegovoj slavi i uspehu u Carigradu, a gde niko ne poznaje I ne sluti
naličje slave ni cenu po koju se uspeh stiče.
Još toga istog leta on je
imao prilike da govori s ljudima koji su dolazili iz Bosne.
Raspitivao se, i kazivali su
mu. Posle buna i ratova bejahu naišli nered, oskuda, glad I svakojake bolesti.
On odredi znatnu pomoć svima svojima, koliko god ih još ima u Žepi, i u isto
vreme naredi da se vidi šta im je najpotrebnije od građevina. Javiše mu da
ima još četiri kuće Šetkića,
da su ponajimućniji u selu, ali da je i selo i sav taj kraj osiromašio, da im
je džamija oronula i ogorela, česma presahla; a najgore im je što nemaju mosta
na Žepi. Selo je na bregu kraj samog utoka Žepe u Drinu, a jedini put za Višegrad
ide preko Žepe, pedesetak koraka poviše ušća. Kakav god most načine od
brvana, voda ga odnese. Jer,
ili nabuja Žepa, naglo i iznenada kao i svi gorski potoci, pa podrije i otplavi
grede; ili nadođe Drina, pa zajazi i zaustavi Žepu kod ušća, i ona naraste i
digne most kao da ga nije ni bilo. A zimi se opet uhvati poledica po brvnima,pa
da se polome i stoka i ljudi. Ko bi im tu most podigao, učinio bi im najveće
dobro.
Vezir dade šest ćilima za
džamiju, i novca koliko treba da se pred džamijom podigne česma sa tri lule. I
u isto vreme odluči da im podigne most.
U Carigradu je tada živeo
jedan Italijan, neimar, koji je gradio nekoliko mostova u okolini Carigarda i
po njima se pročuo. Njega najmi vezirov haznadar i posla sa dvojicom dvorskih
ljudi u Bosnu.
Stigli su još za snega u
Višegrad. Nekoliko dana uzastopce su gledali začuđeni Višegrađani neimara kako,
pognut i sed, a rumen i mladolik u licu, obilazi veliki kameniti most, tucka,
među prstima mrvi i na jeziku kuša malter iz sastavaka, i kako premerava
koracima okna. Zatim je nekoliko dana odlazio u Banju, gde je bio majdan
sedre iz koga je vađen kamen
za višegradski most. Izveo je argate i otkopao majdan, koji je bio posve zasut
zemljom i obrastao šipragom i borićima. Kopali su dok nisu našli široku i
duboku žilu kamena, koji je bio jedriji i belji od onog kojim je zidan višegradski
most. Odatle se spustio niz Drinu, sve do Žepe, i odredio mesto gde će biti
skela za prevoz kamena. Tada
se jedan od one dvojice vezirovih ljudi vrati u Carigrad s računom i planovima.
Neimar ostade da čeka, ali
nije hteo da stanuje ni u Višegradu ni u kojoj od hrišćanskih kuća ponad Žepe.
Na uzvisini, u onom uglu što ga čine Drina i
Žepa, sagradi brvnaru – onaj vezirov čovek i jedan višegradski kjatib su mu
bili tumači – i u njoj je stanovao. Sam je sebi kuvao. Kupovao je od seljaka
jaja, kajmak, luk i suvo
voće. A mesa, kažu, nije
nikad kupovao. Povazdan je nešto tesao, crtao, ispitivao vrste sedre ili
osmatrao tok i pravac Žepe.
Uto se iz Carigrada vrati i
onaj činovnik sa vezirovim odobrenjem i prvom trećinom potrebnog novca.
Otpoče rad. Svet nije mogao
da se načudi neobičnom poslu. Nije ni naličilo na most ono što se radilo.
Najpre pobiše ukoso preko Žepe teške borove grede, pa između njih dva reda
kolja, prepletoše prućem i nabiše ilovačom, kao šanac. Tako svratiše reku i
jedna polovina korita ostade suva.
Upravo kad su dovršili taj rad, prolomi se jednog
dana, negde u planini, oblak,
i začas se zamuti i nabuja Žepa. Tu istu noć provali već gotov nasip po
sredini. A kad sutra osvanu dan, voda je bila već splasla, ali je pleter bio
isprovaljivan, kolje počupano, grede iskrivljene. Među radnicima i u narodu
pođe
šapat da Žepa ne da mosta na
se. Ali već treći dan naredi neimar da se pobija novo kolje, još dublje, i da
se isprave i poravnaju preostale grede. I opet je iz dubine odjekivalo kamenito
rečno korito od maljeva i radničke vike i udaraca u ritmu.
Tek kad sve bi spremljeno i
gotovo, i dovučen kamen iz Banje, stigoše klesari I zidari, Hercegovci i
Dalmatinci. Podigoše im drvenjare, pred kojima su klesali kamen, beli od kamene
prašine kao vodeničari. A neimar je obilazio oko njih, saginjao se nad njima i
merio im svaki čas rad žutim limenim trougaonikom i olovnim viskom na
zelenom koncu. Već su bili s
jedne i druge strane prosekli kamenitu i strmu obalu, kad ponestade novca.
Nasta zlovolja među radnicima i u narodu mrmljanje da od mosta neće biti ništa.
Neki koji su dolazili iz Carigrada pričali su kako se govori da se vezir promenio.
Niko ne zna šta mu je, da li je bolest ili su neke brige, tek on biva sve
nepristupačniji i zaboravlja
i napušta već otpočele radove i u samom Carigradu. Ali posle nekoliko dana
stiže vezirov čovek sa zaostalim delom novca, i gradnja se nastavi.
Na petnaest dana pred
Mitrovdan, svet koji je prelazio Žepu preko brvna, malo poviše gradnje, primeti
prvi put kako se s obe strane reke, iz tamnosiva kamena škriljavca, pomalja
beo, gladak zid od tesana kamena, opleten sa svih strana skelama kao paučinom.
Od tada je rastao svakog dana. Ali uto padoše prvi mrazevi i rad se
obustavi. Zidari odoše
kućama, na zimovanje, a neimar je zimovao u svojoj brvnari, iz koje nije gotovo
nikud izlazio, povazdan pognut nad svojim planovima i računima.
Samo je radnju prigledao
često. Kad, pred proleće, stade led pucati, on je svaki čas, zabrinut, obilazio
skele i nasipe. Pokatkad i noću, sa lučem u ruci.
Još pre Đurđevdana vratiše se
zidari i rad otpoče ponovo. A tačno u po leta bi posao dovršen. Veselo oboriše
radnici skele, i iz toga spleta od greda i dasaka pojavi se most, vitak i beo,
sveden na jedan luk od stene do stene.
Na svašta se moglo pomisliti
pre negoli na tako čudesnu građevinu u rastrganu I pustu kraju. Izgledalo je
kao da su obe obale izbacile jedna prema drugoj svaka po zapenjen mlaz vode, i
ti se mlazevi sudarili, sastavili u luk i ostali tako za jedan trenutak,lebdeći
nad ponorom. Ispod luka se videlo, u dnu vidika, parče modre Drine, a
duboko pod njim je grgoljila
zapenjena i ukroćena Žepa. Dugo nisu oči mogle da se priviknu na taj luk
smišljenih i tankih linija, koji izgleda kao da je u letu samo zapeo za taj
oštri mrki krš, pun kukrikovine i pavite, i da će prvom prilikom nastaviti let
i
iščeznuti.
Iz okolnih sela povrve svet
da vidi most. Iz Višegrada i Rogatice su dolazili varošani i divili mu se,
žaleći što je u toj vrleti i divljini a ne u njihovoj kasabi.
– Valja rodit vezira! –
odgovarali su im Žepljani i udarali dlanom po kamenitoj ogradi, koja je bila
prava i oštrih bridova kao da je od sira rezana a ne u kamen sečena.
Još dok su prvi putnici,
zastajkujući od čuđenja, prelazili preko mosta, neimar je isplatio radnike,
povezao i natovario svoje sanduke sa spravama i hartijama, i zajedno s onim
vezirovim ljudima krenuo put Carigrada.
Tek tada pođe po varoši i po
selima govor o njemu. Selim, Ciganin, koji mu je na svom konju dogonio stvari
iz Višegrada i jedini zalazio u njegovu brvnaru, sedi po dućanima i priča,
bogzna po koji put, sve što zna o strancu.
– Asli i nije on čovek k'o
što su drugi ljudi. Ono zimus dok se nije radilo, pa mu ja ne otiđi po
desetak-petn'est dana. A kad dođem, a ono sve neraspremljeno k'o što sam i
ostavio. U studenoj brvnari on sjedi sa kapom od međedine na glavi, umotan do pod
pazuha, samo mu ruke vire, pomodrile od studeni, a on jednako struže ono
kamenje, pa piše nešto; pa
struže, pa piše. Sve tako. Ja otovarim, a on gleda u mene onim zelenim očima, a
obrve mu se nakostriješile, bi rek'o proždrijeće te. A nit govori nit romori.
Ono nikad nisam vidio. I, ljudi moji, koliko se namuči, eto godinu i po, a kad
bi gotov, pođe u Stambul i prevezosmo ga na skeli, odljuma na onom konju: ama
da se jednom obazrije jal' na
nas jal' na ćupriju! Jok.
A dućandžije ga sve više
ispituju o neimaru i njegovom životu, i sve se čude i ne mogu da nažale što ga
nisu bolje i pažljivije zagledali dok je još prolazio višegradskim sokacima.
A neimar je dotle putovao i,
kad bi, dva konaka do Carigrada, razbole se od kuge.
U groznici, jedva se držeći
na konju, stiže u grad. Odmah svrati u bolnicu italijanskih franjevaca. A
sutradan u isto doba izdahnu na rukama jednog fratra.
Već idućeg dana, ujutro,
izvestiše vezira o neimarovoj smrti i predadoše mu preostale račune i nacrte
mosta. Neimar je bio primio samo četvrti deo svoje plate. Iza sebe nije ostavio
ni duga ni gotovine, ni testamenta ni kakvih naslednika. Posle dužeg razmišljanja,
odredi vezir da se od preostala tri dela jedan isplati bolnici, a druga dva
daju u zadužbinu za
sirotinjski hleb i čorbu.
Upravo kad je to naređivao –
bilo je mirno jutro pod kraj leta – donesoše mu molbu jednog mladog a učenog
carigradskog mualima, koji je bio iz Bosne rodom, pisao vrlo glatke stihove, i
koga je vezir s vremena na vreme darivao i pomagao. Čuo je, kaže, za most koji
je vezir podigao u Bosni, i nada se da će i na tu, kao svaku javnu
građevinu, urezati natpis da
se zna kad je zidana i ko je podiže. Kao uvek, on i sad nudi veziru svoje
usluge i moli da ga udostoji da primi hronogram koji mu šalje i koji je s velikim
trudom sastavio. Na priloženoj tvrđoj hartiji bio je fino ispisan hronogram sa crvenim
i zlatnim inicijalom:
Kad Dobra Uprava i Plemenita
Veština Pružiše ruku jedna drugoj, Nastade ovaj krasni most, Radost podanika i
dika Jusufova Na oba sveta.
Ispod toga je bio vezirov
pečat u ovalu, podeljen na dva nejednaka polja; na većem je pisalo: Jusuf
Ibrahim, istinski rob božji, a na manjem vezirova deviza: U ćutanju je
sigurnost.
Vezir je sedeo dugo nad tom
molbom, raširenih ruku, pritiskujući jednim dlanom natpis u stihovima, a drugim
neimarove račune i nacrt mosta. U poslednje vreme on je sve duže razmišljao nad
molbama i spisima.
Prošle su, još letos, dve
godine od njegova pada i zatočeništva. U prvo vreme, posle povratka na vlast,
on nije primećivao kakve promene na sebi. Bio je u najlepšim godinama kad se
zna i oseća puna vrednost života; pobedio je sve protivnike i bio moćniji nego
ikad pre; dubinom skorašnjeg pada mogao je da meri visinu svoje moći.
Ali što je više odmicalo
vreme, njemu se – umesto da zaboravlja – u sećanju sve češće javljala pomisao
na tamnicu. Ako je i uspevao ponekad da rastera misli, on nije imao moći da
spreči snove. U snu poče da mu se javlja tamnica, a iz noćnih snova je, kao
neodređen užas, prelazila u
javu, i trovala mu dane.
Postade osetljiviji za stvari
oko sebe. Vređali su ga izvesni predmeti koje pre nije ni primećivao. Naredio
je da se digne sav somot iz palate i zameni svetlom čohom koja je glatka, meka
i ne škripi pod rukom. Zamrznu sedef, jer ga je u mislima vezivao s nekom
studenom pustoši i osamom. Od dodira sedefa i od samog pogleda na nj trnuli
su mu zubi i prolazila jeza
uz kožu. Sve pokućstvo i oružje u kom je bilo sedefa odstranjeno je iz njegovih
soba.
Sve poče da prima sa
prikrivenim ali dubokim nepoverenjem. Odnekud se ustali u njemu ova misao:
svako ljudsko delo i svaka reč mogu da donesu zlo. I ta mogućnost poče da veje
iz svake stvari koju čuje, vidi, rekne ili pomisli. Pobednik vezir oseti strah od
života. Tako je i ne sluteći ulazio u ono stanje koje je prva faza umiranja,
kad čovek počne da s više interesa posmatra senku koju stvari bacaju nego
stvari same.
To je zlo rovalo i kidalo u
njemu, a nije mogao ni pomisliti da ga kome ispovedi I poveri; pa i kad to zlo
dovrši svoj rad i izbije na površinu, niko ga neće poznati; ljudi će kazati
prosto: smrt. Jer, ljudi i ne slute koliko ima moćnih i velikih koji tako ćutke
I nevidljivo, a brzo, umiru u sebi.
I ovoga jutra je vezir bio
umoran i neispavan, ali miran i sabran; očni kapci su mu bili teški, a lice kao
sleđeno u svežini jutra. Mislio je na stranca neimara koji je umro, I na
sirotinju koja će jesti njegovu zaradu. Mislio je na daleku brdovitu i mračnu
zemlju
Bosnu (oduvek mu je u pomisli
na Bosnu bilo nečeg mračnog!), koju ni sama svetlost islama nije mogla nego
samo delimično da obasja, i u kojoj je život, bez ikakve više uljuđenosti i
pitomosti, siromašan, štur, opor. I koliko takvih pokrajina ima na ovom božjem
svetu? Koliko divljih reka bez mosta i gaza?
Koliko mesta bez pitke vode i
džamija bez ukrasa i lepote?
U mislima mu se otvarao svet,
pun svakojakih potreba, nužde, i straha pod raznim oblicima.
Sunce je bleštalo po sitnoj
zelenoj ćeramidi na kiosku u vrtu. Vezir obori pogled na mualimov natpis u
stihovima, polako podiže ruku i precrta dvaput ceo natpis.
Zastade samo malo, pa onda
precrta i prvi deo pečata sa svojim imenom. Ostade samo deviza: U ćutanju je
sigurnost. Stajao je neko vreme nad njom, a onda podiže ponovo ruku i jednim
snažnim potezom izbrisa i nju.
Tako ostade most bez imena i
znaka.
On je, tamo u Bosni, bleštao
na suncu i sjao na mesečini, i prebacivao preko sebe ljude i stoku. Malo-pomalo
iščeznu posve onaj krug razrovane zemlje i razbacanih predmeta koji okružuje
svaku novu gradnju; svet raznese i voda otplavi polomljeno kolje i parčad skela
i preostalu građu, a kiše sapraše tragove klesarskog rada. Ali predeo
nije mogao da se priljubi uz
most, ni most uz predeo. Gledan sa strane njegov beo I smelo izvijen luk je
izgledao uvek izdvojen i sam, i iznenađivao putnika kao neobična misao,
zalutala i uhvaćena u kršu i divljini.
Onaj koji ovo priča, prvi je
koji je došao na misao da mu ispita i sazna postanak.
To je bilo jednog večera kad
se vraćao iz planine i, umoran, seo pored kamenite ograde na mostu. Bili su
vreli letnji dani, ali prohladne noći. Kad se naslonio leđima na kamen, oseti
da je još topal od dnevne žege. Čovek je bio znojan, a sa Drine je dolazio hladan
vetar; prijatan i čudan je bio dodir toplog klesanog kamena. Odmah se sporazumeše.
Tada je odlučio da mu napiše istoriju.