„Odlazim u Indiju!“rekla
sam jedno jutro za doručkom.Da sam rekla da idem na Mjesec, ne bih izazvala
toliki otpor. Što je otpor bio jači, snažnije sam se opirala.Branila sam se
svim diplomatskim argumentima.Onda je majka u nemoći rekla:
„Ma slušaj, nismo
te toliko školovali da nas tim znanjem šamaraš!“
Otac je šutio.
Nisu samo čvrsti,
kameni, željezni ni drveni mostovi poveznice . Tu su i nesigurni , klimavi, još neizgrađeni mostovi.Vabe i zovu u nove
izazove.Ponekad sumnjamo da smo sposobni
izgraditi i premostiti ih. Ponekad u molitvi
, osjećamo da nema odgovora.U noćima
traženja odgovora, susrećemo se s misli
Paula Coelho:“Bog uvijek usadi u srca neostvarljive ciljeve.“ Suočeni s
koracima koji su između sna i jave,
straha i oslobođenja da to možemo ako uklonimo barijere koje smo sami postavili.Dotaknuti osmijehom onih koji
se raduju i klimanjem glave potiču, napravimo prvi korak k mostu.A onda vidimo
da nam je i on krenuo u susret, vrijedan trijumfa.
Stala sam uz prozor i gledala prema mostu i vidjela ga kao djelo diplomacije. I nevidljivi mostovi mogu biti prohodni.Povezuju dva plemena, dvije
države, dva kontinenta, dva čovjeka.Ljude koji svojim mislima, ufanjima i djelima
krče putove u ljepše snove.
Spremala sam se na
obranu rada.Intuitivno sam osjećala da neće proći,da će tražiti dopunu, da ću
ga morati dorađivati toliko dugo, dok ne odustanem.Tema je muška. Teško da bi muškarac ponudio bolje teze, obranio nešto što još nije završilo, što
traje… Zaboravila sam da sam u njihovom
svijetu žena. Žena koja može postaviti
znanstvene teze, znati, a opet samo žena. Nije mi bila važna diploma, koliko
obrana rada.Dogodilo se upravo kako sam očekivala, rad je bio toliko puta
vraćan, da sam se umorila.
Uvijek dobijemo ono
što očekujemo, zar ne?
Nakon par godina
sve su se moje teze potvrdile.Makar ih nisam obranila.Makar sam bila samo
žena.To je bilo priznanje i vjetar u leđa da razumijem svijet s druge strane kugle zemaljske i da ne
odustanem.
Put me vodio na
most.
Na jednom međunarodnom znanstvenom skupu, upoznala sam interesantne
ljude.Svečana večera na kraju kongresa pretvorila je velika imena u drage, obične ljude.Za našim stolom sjedio je graditelj mostova. Mislila
sam na dvorište koje je završavalo potokom i vidjela most, koji me vodio na
drugu stranu.U širinu polja,sve do šume…U svijet.Nisam se zaustavljala ni onda
kad sam se sama zastrašivala, bila nesigurna. Lijeva strana me je gurala u
optimistične snove, a desna smirivala,zaustavljala da još jednom razmislim.
Boreći se svako jutro susretala sam se sa mudrim Gandhijevim mislima,iza kojih
je stajao graditelj mostova.
Gradio je put koji
vodi na most.
Kad bi poruka
izostala, dan je bio prazan.Onda su poruke bile toliko česte,
da ih nisam stizala pohvatati.Nije bilo vremena za filozofiju,poruke života
bile su sve jasnije.Otputovala sam u Calcutu i tamo u sirotištu Majke Tereze promijenila
temu doktorskog rada.Žena ženi, mnogo bliža
i prirodnija tema.
Nik, graditelj
putova i mostova, sagradio je premosnicu
tamo gdje je zapelo.
„I nemoj mi kasnije
reći da te nisam upozorila da je to drugi narod, druga kultura, druga
klima,“ljutila se majka, svjesna da me ne može zadržati, a ni pustiti. Grlila sam ju, kako je ona mene
grlila kad sam bila mala i nesigurna, kad sam se bojala, a ona me poticala.
Imala sam posložene trase, a vukla me egzotičnost Indije, Nikovih očiju,
osmijeha.I njegovi mostovi.Pričao mi je da noć prije otvaranja mosta provede na njemu.Da raširi ruke i uživa u
pogledu s mosta.Zna da će povezati mnoge sudbine, mnoge živote.Moli za sve
putnike koji će njime prolaziti.Zahvaljuje božanstvima na inspiraciji, kreativnosti
i upornosti da ga sagradi,zaboravljajući na kamenje spoticanja,shvaćajući ih
kao dragulje prosute na putu.
„ Nemoj rušiti,dok
ne sagradiš novi most kojim ćeš premostiti dileme,“ govorio je otac, gledajući
kroz prozor.
„Mislim da sam
naučila koje mostove treba prijeći, a
koje zaobići,“rekla sam, pridružujući mu se.Gledali smo u snijegom ogrnuti park
iza naše kuće.Dan je bio sunčan.Djeca su na uzbrdici sagradila klizalište.Neki
su se uspinjali, a neki kotrljali niz padinu.Neki su postrance hodajući
savladavali uzbrdicu, neki joj prilazili s manje strme strane, a neki nemoćno
slijegali ramenima.Svatko je imao svoj stav oko savladavanja prepreke.
Kolebala sam se i gradila.Kamen do kamena.Kadkad bi ispao pokoji kamen,a onda bi Nik našao
rješenje.
Majka, ah te majke
sve osjete, pred njima ne možeš ništa sakriti, grčevito me je odgovarala, borila
se i rukama i nogama kao što se borila
protiv svih koji su mislili drugačije,dok
je moja prijateljica nije umirila :“Nikad ju nisam vidjela sretniju ni
poletniju . Pustite!To je njen put.“
Kad spoznaš da djecu ma koliko odraslu,ne možeš zaštititi od njihovih putova, umoriš se i
predaješ ih njihovim sudbinama.Shvaćala sam njen strah kao privid.Privid vrućeg
ljetnog dana, kad sve titra od vrućine, a mislimo da titra dan.Tako sam
doživljavala i svoj odlazak.
Što je zapravo u
našim životima stvarnost, a što privid?
Nik je postajao sve
nestrpljiviji.Gurao je posao, karijeru i htio komadić neba za sebe i svoje
snove.Dobra i poslušna djeca koja godinama marljivo uče i rade,naglo se probude
i dođu na most s kojeg vide sve ono što su propustili,što im nije upadalo u
oči, bilo važno.Prestanu biti“ dobra djeca“.Prepoznaju ljubav kao izbornika,
koji ih ništa ne pita. Ljubav koja ne dopušta da bude izabrana, koja izabire.
Njegovi su stvarali
barijeru vjere.Nasmiješila sam se i rekla:“Gledajte to s ljepše strane, imat
ćemo više blagdana za slaviti.“Klimali su glavama i govorili o stoljetnim
tradicijama,pokušavajući ih nametnuti, zadržati.Sve novine dolaze sa zapada, a
one su se pokazale kao nešto nestabilno, neodrživo, zato indijski narod čuva
svoje.
Nismo ih uvjerili.
Ali smo si
dopustili da vjerujemo u ono što smo zajednički gradili.U poveznicu dvaju
kontinenata, dva različita svijeta.
„Ja sam odlučila, idem,“rekla sam majci jednog
snježnog jutra.Ona je nijemo gledala kroz prozor, ne okrećući se i rekla:“Tamo
nema snijega!“
Bila je to rečenica
koju sam najmanje očekivala.Gledajući u njena opuštena ramena,prošli su me
ledeni trnci.
Mislila sam kako bi najradije iskočila kroz
prozor, ali ne iz istih razloga kao ja.