MULTILATERALNA EUROPA
U GLOBALIZIRANOM BILATERALNOM SVIJETU
Europa je jedini kontinent planeta, na kojemu postoji obvezujuća multilateralna politička tvorevina – Europska unija. Slobodan svjetski kapital bio je upregnuo američku političku i vojnu silu da Europi nametne Uniju, kao podružnicu zamišljene svjetske hegemonije, koju je kapital nastojao uspostaviti u kratkovječnom unipolarnom svijetu. Slaba kopnena Europa – koja je sva bila vojno i politički potučena u Drugomu svjetskom ratu – poslušno je prihvatila taj urok kapitala i liberalizma. Neposredno poslije prestanka Hladnog rata Europa je prihvatila i zadržavanje na svojem prostoru Atlantskog saveza, koji je poslije rasapa Istočnog bloka bio izgubio vojnu ulogu i dobio političku ulogu nove podjele Europe.
Međutim, od vremena provale Berlinskog zida svijet se politički, gospodarski, vojno i kulturno promijenio. Prvo, globalizirano je ne samo poslovanje, nego i vrsta Homo sapiens, a drugo, Kina je prvi put u povijesti svijeta stupila na svjetsku pozornicu. Globalnost namnožene i stiješnjene vrste te pojava Kine u svjetskom gospodarstvu i u svjetskoj politici pojačale su ljudsku i društvenu dinamiku u cijeloj vrsti te učinile svako nastojanje da se uspostavi svjetska hegemonija kapitala neprovedljivim i besmislenim pa zato i štetnim.
Sad kad (1) Šangajska skupina za suradnju – koja povezuje prostor od 34,5 milijuna četvornih kilometara s tri milijarde i 150 milijuna stanovnika – preuzima skrbništvo nad postavljanjem eurazijske poslovne i prometne infrastrukture, kad (2) kineska država postavlja panafričku prometnu infrastrukturu, a kineski privatan kapital i kineska tehnologija ubrzano industrijaliziraju Afriku, te kad se (3) SAD kao država nastoje spasiti od propasti pred koju ju je doveo svjetski privatni kapital, Europa u Uniji ima nesuverenu političku zajednicu, koja kao cjelina nije u stanju odgovoriti izazovima koje joj upućuju ostali kontinenti.
Pojačana svjetska politička, poslovna, sigurnosna, ljudska i opća društvena dinamika traže od svih političkih zajednica i od svih naroda ili životnih zajednica, da se osposobe za suradnju „države i države“ ili za bilateralnu suradnju. Za to je potrebno da svaka životna zajednica uporabi svoju suverenost, kako bi zaštitila svoj životni prostor i svoje pučanstvo te kako bi pučanstvu zajamčila blagostanje. To je u globaliziranom svijetu za svaki narod vrlo zahtjevna zadaća. Kina je potpuno svjesna te zadaće. Američki narod postaje svjestan poraznog stanja u kojemu se našao njegov životni prostor. Stoga se nacionalna politika SAD brzo kani služenja svjetskom slobodnomu kapitalu, koji je rabio „multilateralne aranžmane“ (UN, SB, MMF, STO, NAFTA, EU, TTP, TTIP ili G7). SAD se usmjeruju na bilateralnu suradnju s ostalim suverenim državama. To je dosad smisao uzvika „Amerika prije svega!“ ili, općenito uzevši, „vlastiti životni prostor prije svega“. Pitam se: „Što je Europskoj uniji prije svega?“
Poslije teškog poraza u minulom svjetskom ratu Zapadna Europa nadomjestila je propalu njemačku hegemoniji snažnom suradnjom. Suvereni povijesni narodi Zapadne Europe – ali i Istočne Europe uzete posebno – osposobili su se za suradnju „države i države“, što je dovelo do uspostave Europske zajednice i do tijesne političke i gospodarske suradnje Zajednice sa SAD. Međutim, u potpuno novim svjetskim političkim i gospodarskim okolnostima, četvrt stoljeća nakon svojeg utemeljenja, Unija nije u stanju (1) okupiti narode koji je sastavljaju, (2) u njima ni među njima stvoriti ljudsku i društvenu stvaralačku dinamiku niti (3) mobilizirati narode da odgovore opakom izazovu Azije – kojoj se i nastojanjem Unije pridružila Rusija – izazovu SAD, a uskoro i Afrike. Unija nema suverenost, koja je uvjet za osposobljavanje naroda za suradnju „države i države“. Suverenost nije ures države, nego sredstvo nadzora prostora te ljudi i naroda na njemu. Unija to sredstvo nema na raspolaganju. Unija sputava ljude i narode.
Uviđajući nemoć Unije da mobilizira i dinamizira svoje životne zajednice ili narode, kako bi zajednički odgovorili izazovu ostalih kontinenata, unitarističke snage u Uniji govorile su o potpunom prenošenju na Uniju već ograničene suverenosti naroda. Nasreću, ideja potpune integracije Europe u jednu državu ne može se ostvariti među europskim povijesnim narodima, koji nikad nisu prihvaćali jednu vlast nad Europom. Nakon četvrtstoljetnog služenja svjetskom kapitalu, Unija bi mogla nešto dobro učiniti za svoje narode. Ona u mirnom postupku može na vrijeme vratiti suverenost svojim narodima. Povrat suverenosti narodima poslužit će njihovom osposobljavanju za međusobnu suradnju i za suradnju s ostalim narodima. Globalnost vrste prisiljava narode na suradnju, kakva sprječava povratak hegemonije i kakva jamči svjetski mir. Europa je sad nemoćna.