OSKAR HERMAN
Oskar Herman, Zagreb, 17. ožujka 1886.
– Zagreb, 18.
siječnja 1974.,hrvatski slikar židovskog podrijetla. Jedan od slavne četvorice
naših slikara, Kraljević, Račić, Becić, Herman, koje zovemo slikarima
munchenskog kruga, i utemeljiteljima hrvatske moderne.
Poput ostale trojice
i Herman se školovao u Münchenu, najprije privatno uči crtanje u atelieru
Antona Azbéa 1904., a potom upisuje Akademiju, slikarska klasa Huga Habermanna.
Još u toku studija, 1908. prvi puta izlaže u Zagrebu, studira do 1910. god. Nakon
prvog svjetskoga rata ponovno odlazi u München gdje je, uz kraće boravke u
Parizu i Berlinu, živio sve do eskalacije nacizma, 1933. , kad se vraća u Zagreb i priređuje
samostalnu izložbu u Umjetničkim pavljonu. U minhenskom razdoblju redovito je i
zapaženo izlagao samostalno i na izložbama minhenske nove secesije.
1942.- 44. boravi u
izbjegličkom logoru Ferramonti-Tarsia, na jugu Italije. 1944. vraća se u
Hrvatsku, u partizane a 1945. u Zagreb.
Zapošljava se kao kustos u Modernoj galeriji Zagreb, u kojoj radi do umirovljenja
1954., dobio je atelje u Martićeva ulica
14 b, Zagreb. 1954. priređena mu je retrospektivna izložba u Muzeju za
umjetnost i obrt, a 1971. velika retrospektivna izložba u Umjetničkom
paviljonu. Herman je bio samozatajan umjetnik izvan svih klanova, tako da je
vrlo kasno prihvaćen i shvaćen, on je samotnjački krenuo novim umjetničkim
stazama moderne. Redovito izlagao u Munchenu 1914.-27. Samostalno izlagao u
Zagrebu, Splitu, Osijeku, Somboru, Beogradu i Parizu.
Fotosi i štiva….
http://www.google.com/search?q=oskar+herman&hl=en&client=opera&hs=Zpf&rls=en&channel=suggest&prmd=imvnso&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ei=UaGFT_iFNubP4QTajIm3Bw&ved=0CDwQsAQ&biw=991&bih=637
MIROSLAV KRALJEVIĆ
Miroslav Kraljević
rođen je u Gospiću 14. prosinca 1885., kao potomak stare slavenske plemićke
obitelji i loze Kraljevića iz sela Drage kraj Požege, mjesta koje će u njegovu
kratkom, ali stvaralački ispunjenom životu zauzeti važno mjesto.
Već kao zagrebački
srednjoškolac radi crteže olovkom i pastelom i male akvarele, no 1904. odlučuje
se za studij prava u Beču. Ipak, već dvije godine kasnije slikarstvo izabire kao
svoj životni poziv, a na muenchenskoj će akademiji, u klasi Huga Habermanna,
sresti Josipa Račića i Vladimira Becića. Zbog oporbenih stajališta prema
akademizmu ta će trojka hrvatskih slikarskih velikana ubrzo dobiti popularni
naziv Hrvatska škola.
Svoj istančani grafizam Kraljević obogaćuje
tonom i izvanrednim osjećajem za odnose svjetla i sjene, što savršeno odgovara
njegovu osjetljivom temperamentu, sposobnome osjetiti i iskazati iznimnu
radost, ali se ubrzo preobraziti i u najdublju melankoliju. Svake praznike
provodi u Požegi, u koju su se u međuvremenu preselili njegovi roditelji. Tamo
nastaju neke od najzrelijih slika toga Kraljevićeva stvaralačkog razdoblja -
Krave na paši, Bik, U staji. Ostvarene širokim potezima i oštrim kolorističkim
kontrastima, one govore o Kraljevićevu slikarskom rukopisu te o mladoj osobi
sklonijoj da bude slikar vlastitog podneblja, prirode i životinja negoli
građanske salonske atmosfere. U Požegi nastaje i jedan od njegovih najboljih
autoportreta. Tada stvara i antologijska djela hrvatskoga slikarstva, kao što
su Portret tete Luike, Djevojčica s lutkom i portreti majke i oca, te požeški
krajolik slikan u plenerističkom ugođaju pod impresionističkim utjecajem.
Želja za upoznavanjem impresionista odvodi
mladog Kraljevića 1911. u Pariz, gdje najprije pomno istražuje crtež, a potom
radi brojne skice pariških ulica, kavana i baletnih predstava. Osjećaj za
grotesku i ekspresionistički iskaz doći će do izražaja upravo na tim slikama.
Kasnije, u vlastitom pariškom radnom prostoru, stvara svoja najbolja djela:
Autoportret s lulom te Mali
autoportret s paletom. Te slike svjedoče o Kraljevićevoj slikarskoj zrelosti,
ali i o bolesti zbog koje se 1912. godine vraća u domovinu. Tu priređuje svoju
jedinu samostalnu izložbu, u galeriji Ulrich u studenome 1912., a zatim odlazi
na liječenje u sanatorij Brestovac. Upravo na tim posljednjim djelima uočljiva
je cezannovska razrada motiva i bavljenje konstrukcijom i kubističkim
istraživanjem, u čemu ga prekida smrt.
S nenavršenih 28
godina umro je u Zagrebu 16. travnja 1913. od sušice. Miroslav Kraljević, jedan
od začetnika hrvatskoga modernog slikarstva te gotovo najsvestraniji umjetnik s
početka našeg stoljeća pokopan je u obiteljskoj grobnici u Požegi.
Fotosi i štiva
http://www.google.com/search?q=miroslav+kraljevi%C4%87&hl=en&client=opera&hs=ESg&rls=en&channel=suggest&prmd=imvnso&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ei=rqqFT7eaJZTc4QTLs73HBw&ved=0CDIQsAQ&biw=991&bih=637
VLADIMIR BECIĆ -
HRVATSKI SLIKAR
( 1. lipnja 1886. u
Slavonskom Brodu - 24.svibnja 1954. u
Zagrebu )
Počeo je slikati od
najranije mladosti, a upisujući studij prava u Zagrebu istodobno pohađa i
privatnu slikarsku školu Mencija Klementa Crnčića i Bele Čikoša. Ubrzo je nagon
za slikarstvom prekinuo njegove pravne nauke i doveo ga na muenchensku likovnu
akademiju. Bogatim kolorističkim
izrazom, tonskim oblikovanjem jakih volumena, udaljujući se od akademizma,
nastaju tih prvih godina ovog stoljeća poznati Becićev Portret Miroslava
Kraljevića, Autoportret s polucilindrom, Akt pred ogledalom i brojna druga
djela. Zagreb, Osijek, Pariz, u kojem radi kao crtač za L'Illustration, boravak
na solunskoj fronti, gdje nastaju serije motiva s vojnicima i ranjenicima,
ocrtavaju Becićevu biografiju do privremenoga smiraja u Blažuju. U tom će
mjestu kraj Sarajeva nastati cijeli niz ulja i akvarela s motivima krajolika,
seljaka i pastira koji u Becićevu opusu označavaju dozrijevanje slikarskoga
koncepta tonskog kolorističkog oblikovanja volumena i prostora. Grupa trojice,
što je nakon prelaska u Zagreb osniva zajedno s Ljubom Babićem i Jerolimom
Mišeom 1930., važna je odrednica ne samo Becićeva, već i cijelog hrvatskog
slikarstva prve polovice 20. stoljeća koje obilježava realistička umjetnička
vizija.
U takvom će se umjetničkom ozračju i Becićeva
paleta rasvijetliti, volumeni omekšati, a slike postati izraz intimnih
emotivnih doživljaja u nizu portreta, krajolika i figuralnih kompozicija, kao
primjerice na Portretu moje žene, potom na slici Djevojčica s lutkom, Dječak s
kukuruzom, te mnogobrojnim mrtvim prirodama. Od tada do kraja svog života
Vladimir Becić ostaje vjeran isključivo samostalnim vrijednostima slike,
viđenog motiva i osobnog doživljaja čistog slikarstva.
fotosi i štiva
http://www.google.com/search?q=vladimir+beci%C4%87&hl=en&client=opera&hs=TD1&rls=en&channel=suggest&prmd=imvnso&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ei=HqyFT5fdMPH54QTKwsmvBw&ved=0CEAQsAQ&biw=991&bih=637
JOSIP RAČIĆ
( 22. ožujka 1885. u
Zagrebu - 19. lipnja 1908. u Parizu )
19. lipnja 1908. godine u siromašnoj sobi
jednog pariškog hotela pronađen je ustrijeljen 23-ogodišnji hrvatski
slikar Josip Račić. Bila je to za
uzavrelo pariško okružje tek jedna od bezbrojnih nesretnih umjetničkih sudbina,
no za umjetnost i kulturu maloga hrvatskog naroda gubitak jednog od najvećih
slikarskih majstora s početka stoljeća.
Zagrebački su
Horvati, naselje uz Savu na rubu grada u kojem je 22. ožujka 1885. godine rođen
Josip Račić, obilježili cijeli njegov život siromaštvom i neimaštinom, što će
ga pratiti sve do smrti unatoč snažnom slikarskom daru koji pokazuje već od
djetinjstva. Otac, nadglednik stare
zagrebačke tržnice, osim litografskog zanata nije sinu mogao pružiti nikakva
drugog slikarskog obrazovanja pa 19-godišnji Račić od svoje skromne ušteđevine
preko Beča kreće u Muenchen, te se tamo upisuje na muenchensku Akademiju. Tamo
pronalazi ugljen, meki crtački materijal koji osjeća ne samo svojim slikarskim
senzibilitetom već i svojom dušom, u dubini nesretnom, mračnom i ispunjenom gorčinom.
I upravo će ta crnina ugljena poslije na Račićevoj paleti prerasti u nebrojene
gradacije mrkoga toplog tona, koji će unutar hrvatske povijesti umjetnosti
Račića obilježiti kao jednoga od najvećih virtuoza tonskoga slikarstva.
Majka i dijete,
Djevojka pred ogledalom, Portret gospođe u crnom, Autoportret - tek su neka od
njegovih antologijskih ulja nastalih za vrijeme školskih praznika u Horvatima i
za studija u Muenchenu gdje se u nastajanju takozvane Hrvatske škole Račić
priključuje Vladimiru Beciću i Miroslavu Kraljeviću . Slikarski Račićev poriv
bio je presnažan da ga ne bi tjerao i dalje od Muenchena, do svjetske
umjetničke Meke i središta svih događanja - Pariza. Onamo stiže u vrijeme
pojave fovizma i kubizma, no Račić proučava Goyu i njegovu rafiniranu tonsku
skalu temeljenu na uporabi crnog.
Crno kao da je bilo
zaštitna boja ne samo njegove palete, već i cijeloga njegova kratkog života
koji u hrvatskom slikarstvu ostaje zabilježen antologijskim djelima velikog i
tihog umjetnika što su mu nesretan život i tajanstvena smrt uspjeli zamesti
grob, no ne i slikarsku viziju jedne iznimne umjetničke ličnosti.
fotosi i štiva
http://www.google.com/search?q=josip+Ra%C4%8Di%C4%87&hl=en&client=opera&hs=qbg&rls=en&channel=suggest&prmd=imvnso&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ei=Aq2FT_-wIc_O4QSMyvDQBw&ved=0CEkQsAQ&biw=991&bih=637