Muškarci su s Marsa, žene su s Venere
https://www.youtube.com/watch?v=9yfxeAxee2s
MUSKARCI SU S MARSA A ZENE S VENERE
https://www.youtube.com/watch?v=z__qi1y78w8
ZAKON PRIVLACNOSTI [kanalisane poruke]
https://www.youtube.com/watch?v=TucnbclLEDQ
Tajna - Zakon Privlacenja.
https://www.youtube.com/watch?v=bv2lSbP8J5A
Tajna II deo (Više od tajne)
https://www.youtube.com/watch?v=bGxk3sq6BI0
Kako funkcionira zakon privlacnosti
https://www.youtube.com/watch?v=T65AEjTnhS4
Moć misli i uma - Savo Zekić
https://www.youtube.com/watch?v=j3vNw6ipzzs 1.
https://www.youtube.com/watch?v=okgRsUq2Pzo 2.
https://www.youtube.com/watch?v=_wn7R_EajaA 3
https://www.youtube.com/watch?v=5tpgb2qtl1E 4.
https://www.youtube.com/watch?v=l5zwSsUYfpk 5.
Kontrola Misli - Kako da postanete gospodari svog života
https://www.youtube.com/watch?v=MO8qv_jOUEk
Muškarci su s Marsa, žene su s Venere
http://www.teatroman.hr/predstava/muškarci-su-s-marsa-žene-su-s-venere
Knjiga američkog bračnog terapeuta Johna Graya „Muškarci su s Marsa, žene su s Venere“, izdana je 1993. godine i brzo je postala svjetski bestseller. Uznemirila je duhove i pridružila se vječnoj polemici o tome jesu li muškarci i žene različiti ili nisu.
Prema knjizi Johna Graya, Paul Dewandre napisao je tekst pa je sada možete pogledati kao predstavu u formi seminara za sve one koji su u braku, izvanbračnoj zajednici, koji žive zajedno, ali i one koji će se u toj situaciji naći u budućnosti. Za Hrvatsku tekst je adaptirao i producirao Roman Šušković-Stipanović , a režirao Boris Kovačević (isti dvojac sudjelovao u pripremi hit predstava „Munchhausen“ i „Ja, Tata!“)
Predstava „Muškarci su s Marsa, žene su s Venere“ svoju popularnost stiče zahvaljujući tome što u duhovitim primjerima iz svakodnevnog života gledatelj lako prepoznaje svog partnera ili sebe.
Osim lake identifikacije gledatelja s problemima i načinima reagiranja u braku, predstava nudi i moguća rješenja kako prevladati nesporazume i izbjeći nezadovoljstva i frustracije neočekivanim (različitim) ponašanjem „druge strane“. Zanimljivost je da gledatelji i neposredno sudjeluju u predstavi igrajući nekoliko kratkih scena.
Bez obzira vjerujete li u postojanje stereotipa ili ne, ova predstava neće Vas ostaviti ravnodušnima. Dobro ćete se zabaviti, možda i ponešto naučiti, a sigurno će vas potaknuti na razgovor s partnerom nakon predstave.
Na pozornici Kazališta Vidra Roman Šušković-Stipanović (koji se predstavlja pravim imenom te kao diplomirani socijalni radnik, kazališni producent i ponosni muž gospođe Danijele) izvodi prilagođenu hrvatsku varijantu Dewandreova teksta. Znakovito je da je njegova uloga na programu navedena kao uloga voditelja, on se cijelo vrijeme obraća ad spectatores, tražeći od njih aktivno sudjelovanje. Opušten u nastupu i karizmatičan ubrzo postiže željeni efekt.
Tijekom izvedbe u pozadini se pojavljuju projekcije ključnih riječi, poput strpljivosti, pažnje, razumijevanja. Čini se da je jedna od temeljnih svetih zapovijedi sretne veze upravo stalni rad na međusobnom razumijevanju. Budući da se na Marsu i Veneri govori različitim jezicima neophodno je dekodirati jezik suprotnog spola i naučiti mu odgovarati na njegovom jeziku. Sva sreća da je još Gray stvorio mali frazeološki rječnik koji olakšava ovu interplanetarnu komunikaciju, a neke glavne formule možemo naučiti i iz predstave. Izvedba se uvelike oslanja na navedenu knjigu za samopomoć iz koje je proizašla – iz nje crpi ideje i primjere, ali i preuzima problematično visoku, u tom žanru neizbježnu, razinu generalizacije i simplifikacije problema. Komički efekt proizlazi iz opisa svakodnevnih situacija s kojima se prosječan gledatelj može poistovjetiti. Ljubavni, partnerski odnos koji se tematizira isključivo je odnos muškarca i žene, a ne valja ni previdjeti činjenicu da je govornik muškarac i njegov je govor naglašeno izrečen upravo iz vizure muškarca. Stereotipi kojima se poigrava svojstveni su patrijarhalnom sistemu i možemo zamisliti da se odnose na bračni par srednjeg staleža.
Muškarac je glas razuma, koncentriran na to da privređuje za svoju obitelj; on je racionalan, praktičan, ponosan. „Muškarcu je važno doći od točke A do točke B u što kraćem roku. Zašto? Da bi pobijedio! Koga? Nije važno!“. Žene su emocionalne, osjetljive stalno se žale na količinu odgovornosti koju nose na poslu i kod kuće, previše telefoniraju i nikad nemaju ništa za obući.„Ženske su emocije poput valova koji se ponekad obrušavaju.“. Nije potrebno posebno naglašavati da je ovaj tip predstavljanja fiksnih rodnih uloga sam po sebi problematičan, a znanstveno utemeljenje takvih teza (jer ipak je sve krenulo od jednog doktora) u najmanju ruku dubiozno. No pretpostavka da postoji repertoar unaprijed zadanih, gotovo primordijalnih osobina koje određuju obrasce ponašanja muškaraca i žena nije nimalo revolucionarna ideja i čak se doima poprilično zastarjelom. I tema i primjeri čine se već mnogo puta viđenima, istrošenima u beskrajnom mnoštvu popularnih žanrova koji su se dosad s ovom problematikom već uhvatili ukoštac.
U kontekstu laganih populističkih produkcija ova je predstava korektno napravljena i zabavna. Onima koji žele saznati zašto su žene poput vrtova i klasičnih pećnica, a muškarci poput dupina i let-lampi ova će predstava pružiti simpatična objašnjenja.
Novi kazališni žanr
Onaj strah od predavanja (koje će trajati sati pol!) moje kazališne susjede nije bio bez osnova. Naime, predavanje se kod nas nikako ne povezuje s kazalištem, a još manje sa zabavom. To je javni nastup koji prenosi neke točne i nove informacije zainteresiranoj publici. Kod nas je obrazovanje besplatno ali je znanje nešto mudro i teško dostupno i mora ga se biti dostojan tako da se zasluži velikim umnim naporom. Kao rezultat toga predavanja kod nas smiju biti dosadna ili nerazumljiva (dapače, nekad se to smatra dokazom mudrosti i pameti predavača)! Duhovita ili zabavna predavanja su iznimke na fakultetu, a javna predavanja za koja bi se plaćale karte drže kod nas samo Amerikanci koji nam govore o biznisu ili smislu života. Jer kod njih je malo drugačije s predavanjima. Tamo se obrazovanje plaća na svim razinama pa je tako normalno da se za javno predavanje na bilo koju temu naplaćuju ulaznice. Ali se zato oni koji predaju (bilo na faksu, bilo na javnim predavanjima) trude biti zanimljivi i duhoviti, prenijeti znanje auditoriju na najlakši mogući način, na najzanimljiviji mogući način. Zato je uobičajeno da autori znanstvenih teorija (a naročito u humanističkim i društvenim znanostima) hodaju po Americi i iznose svoja predavanja u duhovitoj i pojednostavljenoj formi. Evropa to prezire i zbog toga što se netko smije znanosti i zbog toga što se znanost pojednostavlja. Amerika ne može shvatiti da ljudi žele slušati dosadnog i nerazumljivog predavača! Idealno je uvijek u sredini, ali rezultat američkog pristupa predavanjima je neka vrst komedije/predavanja gdje se na zabavan način iznose istine temeljene na znanstvenim dostignućima. To je hibridni žanr, križanac stand upa (komedije s nogu), predavanja i terapije koji je u Americi popularan, rade ga i znanstvenici i glumci, a može puniti brodvejske dvorane od nekoliko tisuća mjesta!
Kod nas postoje odlični komičari poznati po monokomedijama (Vukmirica, Matula, Konigsnecht, Kerekeš, Arijana Čulina) ali ova forma predavanja nije uobičajena u nas. Upravo zato Roman Šušković nije napravio klasičnu premijeru s kritičarima. Kako sam kaže, nije glumac a to nije klasična predstava. I nije, iako ju se uz sve spomenute žanrove kojima djelomično pripada može smjestiti u dokumentarni teatar koji je jedna od europskih trendova jer – govori o vlastitim iskustvima onoga na sceni koje prepoznajemo.
Važnost katarze
Ali upravo zato se to tako rado gleda. Prepoznavanje nam pomaže da osvijestimo svoju situaciju i naučimo kako je razriješiti. Gledalište je bilo puno parova i silno su se zabavljali, ali van su izašli ne samo nasmijani, nego i nekako zbliženi jer su shvatili da to što im partner radi nije zlonamjerna pakost ili nedostatak ljubavi nego jednostavno drugačijost spolova. Gledajući isječke (vlastitih) života na sceni duhovito prezentiranih tako da u nama izazivaju smijeh, mi se rješavamo nerazumijevanja svijeta i ljudi oko nas što nam je jedna od glavnih uzroka stresa. Zato je ovo kazališno predavanje zapravo jako važno. Iako na prvi pogled sve skupa izgleda neobavezno, malo smo se smijali sami sebi i, eto, malo smo se zabavili, zapravo nam pomaže da lakše živimo.
U eri suvremene umjetnosti koja nas stalno obasipa mračnim slikama i odurnim stvarima uporno, u ime kritike društva, razarajući sve vrijednosti do kojih nam je stalo (npr. da je nasilje jedini mogući način komunikacije među ljudima, da se svi brakovi temelje na nekoj laži i poruku, da su sve figure autoriteta pokvarene i sl…), jednostavno je odlično naći se u kazališnoj situaciji koja pokušava nešto do čega nam je stalo - afirmirati. Na primjer, bračnu vezu kao takvu! I još joj pomoći da se popravi i zacijeli kad krene pucati. Čak ako smo tu teoriju već nekad prije čitali i li čuli, njezino živo predstavljanje/ponavljanje nas opet podsjeća na moguća rješenja i potrebu rješavanja situacija, a ne razaranja istih. Nekako katarzično zvuči? Točno, zato što i jest!