Nacionalno natjecanje Papandopulo

Goran Končar:

 „Nacionalno natjecanje Papandopulo je stepenica koja nedostaje za proboj naših mladih glazbenika u svijet“

IHG, 31.05.2012.

Institut hrvatske glazbe i Hrvatska radiotelevizija udružili su se kako bi od ove godine pokrenuli Hrvatsko natjecanje mladih glazbenih umjetnika Papandopulo. Projekt je zamišljen kao godišnja manifestacija u pet natjecateljskih kategorija, otvorena glazbenicima iz Hrvatske i onima koji su se školovali ili diplomirali u Hrvatskoj a čija dob ne prelazi 35 godina. Natjecanje koje će se održati u listopadu 2012. godine okuplja kategorije violine, viole, flaute, klarineta i saksofona.

O razlozima i važnosti pokretanja ovog natjecanja razgovarali smo s Goranom Končarom, predsjednikom Instituta hrvatske glazbe.

Zašto je Institut hrvatske glazbe pokrenuo ovo natjecanje?

Najkraći odgovor je – zato što ga dosad nije bilo a neophodno nam je. Nacionalno natjecanje – Papandopulo – nam je potrebno prije svega da bismo uspostavili standarde i kriterije među mladim umjetnicima koji bi nas u sljedećem desetljeću a i kasnije trebali predstavljati na pozornicama kod nas i u svijetu. Sve nama bliske zemlje – zemlje Europe ali i kulturna središta izvan nje – imaju takva nacionalna natjecanja. To je nešto sasvim drugo u odnosu na školska natjecanja koja imaju poticajne kriterije jer se njima nastoji privući djecu i mlade da se bave glazbom. Međunarodna pak natjecanja su na tako visokim standardima da bez ozbiljne pripreme u obliku nacionalnog natjecanja naši predstavnici ne mogu tamo polučiti uspjeh. To je upravo ono što se našim kandidatima kroz posljednjih 15-20 godina i događa: da nakon školskih natjecanja gdje dobivaju prve nagrade preskoče stepenicu nacionalnog natjecanja (kojeg kod nas dosad nije bilo) i onda na međunarodnom natjecanju nažalost nema pravih uspjeha. Uspostava takvog natjecanja, koje će se odvijati svake godine, naravno s promijenjenim kategorijama instrumenata, omogućit će našim kandidatima ravnopravnije sudjelovanje u međunarodnim natjecanjima i svojim uspjesima na njima, predstavljati nas dalje.

Natjecanje Papandopulo je dakle karika koja nedostaje hrvatskoj klasičnoj glazbi?

Na ovom natjecanju mladi će umjetnici imati sve potrebne uvjete – s dvoranom, klavirom, orkestrom, snimanjem itd – kako bi onda imali daleko veću šansu na međunarodnim natjecanjima. Tako će Hrvatska biti povezanija s onim što se događa u svijetu. Činjenica je da je za neko ugledno međunarodno natjecanje kao što su Paganini ili Čajkovski potrebno poslati biografiju i dotadašnje uspjehe. Glavni uspjeh koji se navodi u takvoj prilici je pobjeda na nacionalnom natjecanju. Sad ćemo to konačno ponovno i mi imati. Mala privatna natjecanja koja može organizirati tko god želi, unatoč možda dobrim namjerama, ipak ne jamče vrhunske kriterije niti prođu vani. Možete dodijeliti grant kao što to rade Lions ili Rotary Club ali to su grantovi, sasvim drukčija kategorija. Ovo je nešto potpuno drukčije, ovdje o pobjedniku odlučuje struka na najvišem nacionalnom nivou. Zato je tu Institut hrvatske glazbe kao stručno tijelo koje je, naravno u suradnji s Hrvatskom radiotelevizijom, sada konačno pokrenulo ono što se želi pokrenuti već 20 godina. Nadam se da će ovo prvo natjecanje biti poticaj našim najboljim mladim glazbenicima da se prime posla i da sudjeluju.

Zašto dosad nismo imali ovakvo natjecanje?

Jugoslavensko natjecanje mladih umjetnika postojalo je praktički negdje od 60-ih godina prošlog stoljeća, možda i ranije. Kad bih spominjao nagrađene na njemu, vidjeli biste da nema niti jednog od naših umjetnika koji su nas predstavljali u svijetu a da na tom natjecanju nije bio nagrađen. Od Vladimira Krpana, Pavice Gvozdić, Valtera Dešpalja – svi smo mi sudjelovali i dobivali nagrade tamo a te su nagrade bile garancija da ćemo dobro proći i na međunarodnim natjecanjima. Spomenimo i Radovana Vlatkovića, najsvježiji primjer vrhunskog izvođača koji je nedavno dobio nagradu Porin za životno djelo. I on je pobjedom na tadašnjem jugoslavenskom natjecanju dobio odskočnu dasku za sve ostala natjecanja na kojima je kasnije pobjeđivao u svijetu. Nakon Domovinskog rata u Hrvatskoj nažalost nismo uspjeli uspostaviti nacionalno natjecanje ali smo zadržali sva međunarodna natjecanja i čak pokrenuli neka nova. Sad imamo četiri takva jaka natjecanja: za violinu Vaclav Huml, za violončelo Antonio Janigro, pijanističko natjecanje Svetislav Stančić i dirigentsko Lovro von Matačić. Ona povuku i popriličan dio sredstava i grada i Ministarstva kulture. Priliv kandidata iz inozemstva na njih je ogroman. Oni se dođu ovdje okušati – u principu ih to ništa ne košta – ponekad im čak plaćamo i put. Ono što je problem, iz naše perspektive, jest da je na tim natjecanjima od hrvatskih kandidata samo jedan u posljednjih 10 godina ušao u finale a nikad nitko nije dobio prvu nagradu. Vjerujemo da je nedostatak „pripremnog“ natjecanja kao što je Papandopulo ključni razlog tomu.

Program natjecanja Papandopulo sastavljen je i od mnogih djela upravo hrvatskih skladatelja – po kojim ste ga kriterijima osmislili?

Program je postavljen tako da na njega mogu odgovoriti doista samo oni najbolji. U žirijima za svaku od 5 kategorija sjede uglavnom ljudi koji sjede i u žirijima međunarodnih natjecanja. Dakle, sam sustav natjecanja je prispodobiv velikim svjetskim inačicama. Ne znam da li s radošću što smo to pokrenuli ili s tugom zbog zatečenog stanja, moram citirati Hermana Bolléa kad je 1903. iz pozicije borca za kulturu rekao: „Boreći se za nacionalni identitet, moramo uspostaviti nadnacionalne standarde i kriterije“. To je i ovdje sada slučaj – pokrenuli smo natjecanje koji bi moralo omogućiti našim mladim glazbenicima da se vrate na europske i svjetske podije jer tamo smo doista u zadnje vrijeme slabo prisutni. Time su i naši skladatelji manje poznati vani. Zaista smo rijetki koji smo ostali po strani tog velikog – grubo rečeno – tržišta. Činjenica je da se Austrijanci ili Talijani i Nijemci uvijek prisjete naših uspjeha iz 60-ih: i dalje spominju Zagrebačke soliste s Janigrom, spomenut će Zagrebačku filharmoniju ili Zagrebački kvartet kao i nekolicinu solista koji kod njih gostuju ali to je, u odnosu na bogatstvo glazbenog života koji imaju Zagreb i Hrvatska te broj svježih mladih talenata koji kod nas muziciraju, puno premalo.

Zašto je natjecanje nazvano po Borisu Papandopulu?

On je prije svega, nama koji smo ga poznavali, bio prijatelj i do te mjere blizak da smo ga doživljavali kao nekoga tko je uvijek bio uz glazbenike – i one najmlađe i nas zrelije kojima je pisao kompozicije. Moj prvi susret s njim bio je prijateljski od prvog trena, bez obzira na razliku u godinama. I s drugima je bilo tako. S druge strane, on iza sebe ima ogroman opus za sve instrumente. Praktički nema instrumenta i vrste ansambla za koji on nije napisao neko djelo. Nazivanje po njemu doprinosi važnosti samog natjecanja. Njegovo ime moglo bi nam pomoći i prema vani, da gotovo kao neka lokomotiva s našim najboljim kandidatima koje će natjecanje iznjedriti, pomogne da počnemo igrati važniju ulogu u glazbenoj Europi. Imamo bogat autorski potencijal i izvanredne interprete. Zaista je šteta da se o tome toliko malo zna izvan granica Hrvatske.

Pristigao je lijep broj prijava mladih glazbenika?

Veoma smo zadovoljni time ali ovo su samo prijave – stručna komisija ih tek mora proći i provjeriti ispunjavaju li svi kandidati uvjete. Na ovakvim natjecanjima ionako je ključna kvaliteta, ne kvantiteta. Govorimo li čak i o instrumentima s najvećim repertoarom – violina i glasovir – možemo očekivati desetak, kod popularnog glasovira sljedeće godine možda 20 mladih glazbenika koji mogu odgovoriti zahtjevima predviđenog programa. U ostalim kategorijama i osjetno manje. Možda to možemo usporediti sa sportom na najvišoj razini. Napravite li nezahtjevnu utrku i pozovete sve građane Zagreba na nju, trčat će nekoliko tisuća ljudi. Napravite li prvenstvo na kojem je uvjet sudjelovanja da trčite 100 metara ispod 10 sekundi, imat ćete možda dva natjecatelja. U tom smislu mi zaista tražimo isključivo one koji će nas moći predstavljati u svijetu kao sam vrh. Nadam se da ćemo s ovim natjecanjem imati dobru pripremu za npr violinističko natjecanje Vaclav Huml u veljači koje će imati identičan program. To znači da će naši kandidati biti puno ranije spremni, da će biti u formi i da tako imamo šansu na sljedećem Humlu među nagrađenima, usuđujem se reći, imati barem jednog hrvatskog kandidata.

To dosad nije bio slučaj?

Dosada ne – zaista su bili rijetki koji su nešto napravili, a što je najgore, nije se ni vrednovalo na pravi način, ako se i dogodilo. Kao da smo postali – neću reći slijepo crijevo – ali mislim da možemo slobodno reći da smo daleko od sustavnog glazbenog života koji postoji u okolnim zemljama.

Koga bi ovo sve natjecanje trebalo zanimati – iz pozicije aktivnog promatrača, ako već ne sudionika?

Nema toga koga bi kultura trebala mimoići. Došlo je do pada kulturnih vrijednosti, pada razumijevanja i pojednostavljivanja, što je vidljivo na mnogim poljima. Ne želim reći da klasična glazba u kulturnom smislu ima primat ali je nesumnjivo iznimno važna. Razumijevanje klasične glazbe – glazbe uopće – bilo je do te mjere važno već u Platonovo vrijeme da on u „Državi“ govori o demokraciji kao mogućoj isključivo kod onih koji kroz glazbu razumijevaju svijet. To izgleda pretjerano, ali u pripremi, gotovo arhitektonskom pristupu pisanja, skladanja, izvedbe pa i slušanja glazbenog djela, čitav je niz elemenata koji glazbu čini visokim intelektualnim dostignućem. Najšira zajednica bi morala biti zainteresirana da ima predstavnike koji u tom pogledu mogu „najdalje dobaciti“. Stvaranje kvalitetnog sustava počinje od prvog razreda osnovne škole. Potom imamo niže glazbene škole, srednje škole, akademije; imamo pisce, imamo interprete i sve ostalo potrebno ali sve to dosad nismo bili u stanju povezati u sustav koji djeluje zajednički. Mislim da je jedna od ključnih točaka sustava uspostava standarda. Ovo natjecanje upravo je u tom smislu jedna važna stepenica.

Tko financira natjecanje?

Institut hrvatske glazbe je pokretač i osnivač natjecanja. Grad Zagreb pomaže sa 120 tisuća kn što je, kad se radi o natjecanju u 5 kategorija, relativno mala svota ali ipak itekako korisna. Institut naravno ulaže i vlastita sredstva tj. sredstva udruga koje su udružene u njemu (HDS, HGU, HDS) a tu je i Hrvatska radiotelevizija. Zahvaljujući njoj, natjecanje će se održati u studiju Bajsić, od 1. do 7. listopada, uz sudjelovanje Simfonijskog orkestra HRT-a. Tu je i finalni koncert u KD „Vatroslav Lisinski“. Da je itko od nas išao to pokrenuti sam, sigurno ne bi uspio. Bilo je pokušaja ali tek sad imamo nešto što mi se čini na čvrstim nogama. Ovo neće biti komercijalan projekt u smislu da će ili Institut ili HRT direktno zaraditi neki novac. Ali će sasvim sigurno biti komercijalan na drugi način - uvijek se sjećam riječi Borisa Papandopula, da se vratimo njemu: „Kultura je skupa ali je nekultura puno skuplja.“ U tom smislu, kad govorimo o vrhunskoj kulturi, ovim si natjecanjem dajemo šansu da kroz sljedećih 10 godina imamo niz naših mladih umjetnika na glazbenim podijima čitavog svijeta.

Sve informacije o natjecanju Papandopulo na http://www.ihg.hr/projekt/40