Festival kajkavskih popevki
Krapina 1966. – 2015.
http://www.krapinski-festival.com.hr/povijest/
Naj ti se navek lepo zgodi
“Zahvaljujem svima koji su proteklih godina autorski, izvođački i organizacijski pridonijeli promicanju kajkavske kulture. Svojim su trudom omogućili da Festival kajkavske popevke u Krapini stekne i održi ugled posebnog glazbenog događaja u Hrvatskoj. Osobito zahvaljujem gostoljubivim građanima Krapine koji su iznimno pridonijeli izrastanju Krapine u festivalski grad, središte njegovanja kajkavske popevke.” Ovo je napisao prof. Stjepan Mihaljinec, umjetnički direktor Festivala kajkavskih popevki – dosad s najdužim stažem, u knjizi 35 godina Festivala kajkavske popevke Krapina, 1966. – 2000. i tome se nema što dodati jer spomenuto je sve ono zaslužno za ovu manifestaciju kako bi doživjela priliku da se na njezinoj slavljeničkoj torti zapali 50 svjećica, a želje izraze naslovom jedne popevke: Naj ti se navek lepo zgodi.
Iz sjećanja i dokumentacije treba odmaknuti ono manje bitno i oživjeti zaboravljeno onima koji su bili dio festivalskih događaja, a opisati to na shvatljiv način onima koji su bili podalje od svih tih tradicijsko-glazbenih događaja što stanu u četiri riječi: Festival kajkavskih popevki Krapina.
Kako tu manifestaciju danas definiraju drugi, može se o tome pročitati u nekoj knjizi, časopisu ili su izrezane stranice novina. Ne! Mora se biti u trendu, pa onda guglajmo. I brzo ćete na svojem računalu pronaći da je Festival kajkavskih popevki Krapina jedan od najstarijih hrvatskih glazbenih festivala. Prvi je put održan 1966. i od tada do danas njime u Krapini svake godine završava Tjedan kajkavske kulture. Od sredine 1970. Festival organizira Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo. U natječaju koji se svake godine objavljuje piše: “Svrha je festivala nastavljanje bogate tradicije kajkavske popevke, njegujući živu riječ i melos krajeva u kojima se govori kajkavski.” Istina? Da, većinom, ali ne potpuna.
Kako je sve zapravo počelo?
Sredinom šezdesetih godina i Hrvatsko zagorje svjedočilo je brojnim promjenama koje su se događale u političkom i društvenom životu. Stara dama Krapina, kako je u svojim pjesmama naziva Joža Antolić Hromčan, teško je prihvaćala nove društvene pojave. No, njezini građani osjećali su potrebu za organiziranjem nečega što će donijeti promjene i pokrenuti oživljavanje mjesta koje je tonulo u provincijskom sivilu. Svi su na određeni način bili svjesni neke nove budućnosti koju je početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća nagovještavala izgradnja buduće Zagorske magistrale (Zagreb – Maribor). Građani Krapine oduševljeno su prihvatili, kako se onda govorilo, graditelje autoputa shvaćajući da grad treba pripremiti i urediti tako da privuče izletnike, koji su do tada, zbog loših prometnica, malo zalazili u naš zagorski kraj. Kako bi se zakoračilo na turističko polje, osnovano je Turističko društvo, na čijem su čelu bili predsjednik – prof. Ivan Vrence i tajnik Antun Kozina, voditelj krapinskoga Zavičajnog muzeja. Tako je već tada napravljen spoj s prepoznatljivim turističkim potencijalom koji je svoj puni sjaj doživio 2007. godine otvaranjem Muzeja krapinskih neandertalaca.
Tadašnji predsjednik Općine Krapina Mijo Pavić po službenoj dužnosti, kako je to onda bilo uobičajeno, stavio se na raspolaganje svim pozitivnim nastojanjima – time se dalo na znanje da se može računati na podršku ondašnjih društveno-političkih struktura (ta se politička logistika zadržala do današnjih dana).
Prvi je sastanak na festivalsku temu održan 17. rujna 1965. u krapinskome Turističkom društvu. Uz predsjednika i tajnika zasluge za pokretanje Festivala, i svega onoga oko njega što će kasnije prerasti u najveću zagorsku kulturnu manifestaciju, na svojim su leđima ponijeli: Milivoj Kujundžić i Mirko Matić – TS Zagreb, Franjo Šalić – predsjednik ansambla Zagrebačke pivovare Tamburica, Božo Sinković – tajnik Udruženja glazbenika Hrvatske, Slavko Kopun – direktor Jugotona, Jaroslav Tureček – direktor KTI-a, Slavko Flegar – direktor Narodnog sveučilišta Krapina, Juraj (Đuka) Hitrec, Ivica Švaljek, Ana Töpfer, Krešimir Nekić… Odlučeno je da će se u Krapini održati koncerti krapinskoga Festivala zabavne glazbe skladane na podlozi kajkavskoga melosa, a na tekstove pisane kajkavskim narječjem. Izvođači moraju pjevati lijepom zagorskom kajkavštinom. Pratit će ih orkestar Tamburica, na čelu s dirigentom Teodorom Bochom, a za direktora Festivala imenovan je Dragutin Britvić, novinar, pjesnik i poznati tekstopisac.
Do pojave krapinskoga Festivala najznačajniji predstavnici novoskladane kajkavske popevke bili su: Rudolf Taclik, Đuro Prejac, Dragutin Domjanić, Vlaho Paljetak… Početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća autori Pero Gotovac i Drago Britvić (Mesec, seno i noć), Pero Gotovac i Norbert Neugebauer (Na vanjkušeku glava) te Stjepan Mihaljinec i Drago Britvić (Zadnji fijaker) predstavili su svoje radove na kajkavskome (zagrebačkome purgerskom narječju) na Zagrebačkom festivalu.
“Nitko od nas nije u početku bio u potpunosti svjestan što to mi zapravo počinjemo”, sjeća se danas prof. Krešimir Nekić. “Najprva je ideja bila da to bude smotra tamburaških zborova Hrvatskog zagorja. No, kroz razgovore iskristalizirala se ideja da to bude nešto veće, nešto značajnije, sveobuhvatnije. Jesmo li u pravu ili ne, nije se moglo znati sve dok nije održan taj prvi Festival. Sve nas je iznenadio uspjeh koji smo doživjeli. Festival se potvrdio i druge godine. Postao je kulturni događaj u cijeloj Hrvatskoj, čemu je iznad svega doprinijela, do tada manje poznata, melodioznost kajkavskog narječja izraženog kroz popevku. Za Festival kajkavskih popevki znalo se ubrzo u cijeloj Hrvatskoj. Na primjer, bilo je slučajeva da ljudi, koji prije jedva da su čuli za Krapinu, pitaju: Vi ste iz Krapine? Kako bismo došli do karata za Festival?”
Od samoga početka, a tako je i dan-danas, u Zagrebu se priprema glazbeni dio: koncerti, pišu se aranžmani, određuju pjevači, pripremaju orkestri…, a u Krapini se organiziraju prateće manifestacije. Festival je pružio mogućnost mnogim istaknutim hrvatskim pjesnicima, skladateljima i pjevačima da javnosti predstave svoja ostvarenja, odnosno bogatstvo raznovrsnosti njihove interpretacije, pa i onda kad je njihov zavičaj daleko od kajkavskoga izričaja.
Veliku svečanost u Krapini u danima Zagorskog tjedna i festivala označavale su zastave na visokim jarbolima. Među njima je posebno mjesto zauzimala i zastava Krapine, tamno crvenakaste boje, na kojoj se u sredini ističe tradicionalni grb kao zaštitni znak nekadašnjega “varoša i grada slavenskoga vu sadašnji horvatski zemlji ležeći, koj’ vu starih negda vremenih kruto zmožen i glasovit je bil” (A. Jambrešić: Lexicon Latinum, 1742.).
Uz prvi Festival, koji je održan od 23. do 25. rujna 1966. godine, prateće manifestacije bile su: Izložbe cvijeća (prije nego što je počelo održavanje izložbe cvijeća u Zagrebu.) i slikara amatera te ručnih radova. I još nešto važno, gledano lokalno-zavičajno: popevka Zagorska klet Viktora Crneka na tekst Dragice Vragović, oboje iz Krapine, osvojila je prvu nagradu publike, a time i nagradu predsjednika Skupštine općine Krapina Mije Pavića – kristalni peharček. (Nekima je ovo poslužilo kao prilika da opovrgnu one koji su tvrdili kako je u dvorani najmanje Krapinčana.)
Već prve godine skladatelji Zlatko Grgošević, Jakov Gotovac, Miroslav Magdalenić, Rudolf Rajter, Boris Krnic i drugi uglazbljivali su stihove Dragutina Domjanića, Miroslava Krleže, Frana Galovića, Ivana Gorana Kovačića i mnogih pjesnika okupljenih oko časopisa KAJ (Ivan Horvat, Miroslav Dolenec-Dravski, Stjepan Jakševac, Stanko Dominić i drugi). Dugi niz godina Festival je imao tri večeri: na prvoj su izvođene tzv. zabavne, na drugoj seriozne popevke, a treća je bila izbor najboljih s prethodniha dvaju koncerata. Među interpretatorima bili su: Ruža Pospiš-Baldani, Marijana Radev, Nada Putar Gold, Vladimir Ružđak, Franjo Paulik, Zvonimir Prelčec, Zdenka Žabčić, Tugomir Alaupović, Božena Ruk- Fočić, Franjo Petrušanec, Krunoslav Cigoj te Ivo Robić, Višnja Korbar, Elvira Voća, Vice Vukov, Zvonko Špišić, Krunoslav Slabinac, Terezija Kesovija, Gabi Novak, Arsen Dedić, Marko Novosel, Đani Šegina, Toni Leskovar… Bila su to samo neka imena tadašnje glazbene elite koja je svoj iznimni pjevački talent podarila interpretaciji kajkavske popevke. Hrvatska radiotelevizija svih je proteklih godina davala znatan doprinos realizaciji festivalskih programa (direktnim prijenosima) i snimanjem, čime su skladbe i izvođači, koji su ih prvi put izveli, trajno sačuvani. Novinari, koji su kao glas javnosti pratili festivalska događanja i iskreno podupirali nastojanja onih koji su sve nosili na svojim leđima, zavoljeli su ovaj Festival, pa se neki od njih kasnijih godina javljaju i kao autori.
U proteklih pola stoljeća mnogo toga se mijenjalo i dopunjavalo. Krapina je bila stjecište sve više gostiju i uzvanika. Dolazili su i razni kulturni radnici, znanstvenici. Rađale su se nove zamisli i ideje kako bi se sve brojnijoj, ali i zahtjevnijoj publici, pored glazbe i popevke, prezentirali i drugi sadržaji. Prvo je proširena izložba cvijeća, ženskih rukotvorina, proizvoda samostalnih zanatlija. Povećavao se i broj i prostor s kojeg su u Krapinu na gostovanja dolazila razna kulturno-umjetnička društva. Otvorena je Galerija Hušnjakovo, počeo se održavati Međunarodni simpozij kipara Forma prima. Posebno treba istaći znanstveni skup održan 31. svibnja 1968. godine u Zagrebu prigodom obilježavanja 70. godišnjice otkrića krapinskoga pračovjeka.
Svako vrijeme donosi svoje ljude i okolnosti u kojima oni djeluju. S ponosom se sjećamo Krapinčana koji su svoju energiju nesebično ugrađivali u svaku od popratnih manifestacija. Posebna je priča o karavani automobila, koja je odlazila u Zagreb po pjevače. Oni su se okupljali na današnjem Trgu bana Jelačića, a nakon prigodnoga koncerta Puhačkoga orkestra Iliraca, u tu su se kolonu uključivali akteri festivala, da bi svi zajedno došli u Krapinu. Bila je to zapažena popularizacija kaja među Zagrepčanima. No, svi koji su stigli u festivalski grad, a tu se ostajalo od četvrtka poslijepodne, u petak i subotu nisu našli sobe u starome krapinskom hotelu, pa su Krapinčani otvarali svoje kuće i primali glazbenike i pjevače na spavanje.
Peta obljetnica Festivala (1970.) za organizatore je bila posebna jer je na završni koncert došao predsjednik tadašnje SFRJ Josip Broz Tito s najbližim suradnicima te društveno-političkim rukovodstvom Hrvatske i Slovenije. Bilo je to priznanje Festivalu i onima koji su ga stvarali jer je predsjednik države posjećivao samo one manifestacije koje su nešto značile. Uostalom, tako je bilo i kasnije kad su gosti Festivala bili dr. Franjo Tuđman, Stjepan Mesić i Ivo Josipović – predsjednici Republike Hrvatske.
Nakon obilježavanja pete obljetnice prof. Stjepan Mihaljinec preuzima mjesto umjetničkoga direktora Festivala, i tu je dužnost obavljao do 2005., a cijela manifestacija dobiva naziv Tjedan kajkavske kulture. Organizacija cijeloga Tjedna bila je dugi niz godina povjerena Društvu za kajkavsko kulturno stvaralaštvo, na čijem su čelu tada bili Stjepan Lamer – predsjednik i Josip Antolić – potpredsjednik, a za direktora je izabran Viktor Crnek. Danas Društvo (na čelu mu je po funkciji gradonačelnik) vodi brigu o organizaciji Festivala, Najmlajšega kaja i Recitala poezije. Za organizaciju ostalih manifestacija zaduženi su Gradska turistička zajednica i Pučko otvoreno učilište Krapina, a uključuju se Sportski savez, Krapinsko-zagorska županija, Društvo Naša djeca i drugi.
Hrvatsko domoljublje, koje je u godinama do stvaranja slobodne i samostalne Hrvatske bilo sustavno potiskivano, na Festivalu u Krapini nalazilo je svoj odraz u popevkama koje su govorile i pjevale o tim osjećajima naših ljudi kao i ljepotama Hrvatskoga zagorja. Danas zvuči nevjerojatno da su pjesme Hrvatski kraj, Mi smo tu navek i Zvon zvoni 1972. godine označene kao nacionalističke. “One su, uz hrvatske narodne nošnje, u kojima od osnutka Festivala nastupaju izvođači, trebale poslužiti kao razlog za gašenje ove glazbene manifestacije…”, napisao je kasnije Stjepan Mihaljinec, umjetnički direktor Festivala.
Uz deseti Festival kajkavskih popevki 1975. u popratnim manifestacijama sudjelovale su gotovo sve općine kajkavskoga podneblja, a održan je i prvi znanstveni skup Jezični i umjetnički izraz na kajkavskom tlu pod visokim pokroviteljstvom JAZU.
Kad je nekome rođendan, posebno 50., onda je neizostavno promišljanje o tome kak nam hitro teku cajti. Da je to tako, navodimo nekoliko pjesama i godinu njihove praizvedbe: Na Sleme (Mahalup i Jakševac) Tomislav Borić i Radek Brodarec pjevali su 1966.; Suza za zagorske brege (Špišić – Bešenić) u izvedbi autora prvi put nas je dirnula 1969.; Mi smo dečki (Kalogjera i Krajač) pjevali su Dubrovački trubaduri 1972.; popevku Šala bila, šala bu (Stamać i Bahun) 1975. izvela je Višnja Korbar; autor glazbe Drago Diklić (stihovi Krajač) zapjevao je 1978. godine Gde si sad, moj prijatel; od 1980. godine, kad se nađemo u kakvu društvu, rado zapjevamo Oko jedne hiže navek ftiči lete, autori Dedić i Britvić, a 1983. izvela ju je Gabi Novak; te 1983. prvi put smo čuli Da sem ti z lasima zvezala roke Bosnera i Britvića u izvedbi Ditke Haberl; 1986. godine Popevku za ljubav, a suze za kraj Čakleca i Doležala maestralno je otpjevala Tereza Kesovija; 1988. Ivica Šerfezi pjevao je Još bu puno lepih cajtov autora Miše Doležala; 1990. pamtimo po popevki Dve reči za domaju autora Tutića i Vukelića u interpretaciji Tatjane Matejaš (Tajči)…
Jubilarne 20. popevke održane su 1985. pod pokroviteljstvom Republičke konferencije SSRN Hrvatske te poduzeća Keramika iz Krapine i NIK iz Zagreba. Tih pokrovitelja danas više nema. Jedne je odnijela politička promjena, a tvrtke su završile svoj poslovni put u stečaju. Ovo je navedeno radi buđenja daljeg optimizma koji se temelji na onome da svi prolaze, sve prolazi samo Festival pak ne…
Do te godine Festival je imao natjecateljski karakter. Naime, oni koji su dotad nagrađivali najbolje po izboru publike i stručnog žirija, odlučili su da sva svoja tradicionalna priznanja dodijele onome tko je to tijekom dva desetljeća zaista i zaslužio – Festivalu samom. Nagrade su dodjeljivali: Srebrnu tamburicu Večernji list, Srebrnu zipku tjednik Studio, Zlatnu harfu tjednik Vikend, Pehar Radio stanica “Hrvatsko zagorje”, Veliku srebrnu plaketu Štamparski zavod “Ognjen Prica” iz Karlovca te Kristalnu vazu Turistički savez grada Zagreba.
Za sve u Hrvatskoj, pa tako i za krapinski Festival, važna je 1991. godina jer je dotadašnja Republika dobila svoj državni status. Stvaranje samostalne Hrvatske donijelo je niz promjena na političkoj sceni, a one nisu zaobišle ni tadašnje rukovodstvo Društva za kajkavsko kulturno stvaralaštvo. U novi Izvršni odbor bili su izabrani: Ivan Jarnjak, Josip Antolić, Viktor Crnek, Stjepan Mihaljinec, Ivica Cerovečki, Ivica Fizir, Želimir Hitrec, Franjo Jurinjak, Milivoj Jurinjak, Ivan Kvež, Zlatko Kuhar, Ivan Malogorski, Berislav Orlić, Stjepan Ovčarić i Ivica Švaljek. Zapravo, bila su to sve imena koja su na ovaj ili onaj način i ranije bila vezana uz održavanje i Tjedna i Festivala.
Festival je 1993. godine donio nekoliko prigodničarskih popevki: Koračnica za 104. varaždinsku (autor Petar Žitnik) interpretator Jadran Dogan, Višnja Korbar pjevala je Mlada puca od 800 let (autor Miroslav Berta) posvećenu Krapini za 800. jubilej (1193. – 1993.).
Godine su promicale i donosile nove popevke, ali su i odnosile mnoge sudionike koji su nestajali s estradne i životne scene. Tako smo 1999. godine posljednji put slušali Ivu Robića kao izvođača i autora popevke Na bregu. Njemu i svima onima koji su komponirali, popevali, dirigirali, a danas su negdje gore na nebeskim ravnicama, veliko HVALA za vsaki kaj.
Festival je 2001. na nekoliko godina promijenio naziv u Svečanosti kajkavskih popevki kako bi se doskočilo odluci Televizije da neće prenositi festivale. Tijekom 40 godina na ovoj je glazbenoj manifestaciji izvedeno više od 1.600 novih skladbi. Ne treba kriti, jer tako je i sa sudbinom pjesama i na drugim festivalima, da su mnoge od njih izvedene samo jednom. U glazbenu snagu Festivala svoje su note ugradila mnoga znana skladateljska imena: Bojan Adamič, Milan Arko, Mario Bogliuni, Radan Bosner, Vilibald Čaklec, Arsen Dedić, Vladimir Delač, Ozren Depolo, Drago Diklić, Mišo Doležal, Siniša Doronjga… kao i naši Krapinčani: Zoran Novačić, Rajko Suhodolčan, Nenad Kukovačec i drugi.
Među autorima stihova koji su sudjelovali na dosadašnjim festivalskim koncertima bili su: Margit Antauer, Ana Bešenić, Drago Britvić, Zlatko Crnec, Miroslav Dolenec Dravski, Mišo Doležal, Stanko Dominić, Dragutin Domjanić, Blanka Dovjak-Matković… te Krapinčani: Josip Antolić Hromčan, Berislav Herjavec, Radovan Novina itd.
Uz već spomenute, izdvajamo i dio onih koji su svojim interpretacijama (više puta) izmamili pljesak publike u festivalskoj dvorani: Marija Adler, Tugomir Alaupović, Milan Bačić, Sandra Bagarić, Branko Blaće, Mirjana Bohanec Vidović, Ivanka Boljkovac, Tomislav Borić, Adam Končić … te naši Krapinčani: Stjepan Horvat, Jelena Balent, Danijela Dubić, Adalbert Turner Juci, Barbara Suhodolčan, Gordana Ivanjek…
Po vjernosti festivalskim koncertima izdvajamo i članove mješovitoga pjevačkog zbora KUD-a Ilirci Krapina. Opstojnosti popevke svakako pridonosi i ono što za takav vid ljudske djelatnosti na svojem primjeru ilustrativno opisuje Nada Petek, dugogodišnja članica Iliraca: “Ima li ikoji prikladniji izričaj čovjekovih čuvstava od pjesme? Za mene nema. Pjesmom mogu izraziti baš svaki osjećaj: radost, tugu, čeznuće, domoljublje, bogoljublje, ljubav… Dan kad se ne mogu nasmijati i zapjevati izgubljen je i neproživljen. Naprotiv, razdraganim, slatkim pjevom zaviri se i u vlastitu nutrinu, a taj pjev može i drugima uljepšati život. Kad pjevam, osjećam da mi se srce širi, a duša uživa. Beskrajno sam zahvalna Stvoritelju na daru glasa i sluha…”
Iako je svaka godina bila važna i donosila je neku svoju posebnost, izdvajamo i 1995. po tome što su prvi put odškrinuta, do tada čvrsto zatvorena, vrata festivalske pozornice na kojoj su s popevkom Denes pri meni nastupili članovi domaćega zagorskog sastava Lepi cajti. Pet godina kasnije nastupili su Dečki z bregov s popevkom Tu smo navek i Fiškali koji su pjevali Iste smo fele vsi.
U povodu jubileja 40. svečanosti kajkavskih popevki Gradsko vijeće Krapine dodijelilo je Povelje trojici za kajkavsku popevku zaslužnih umjetnika: Stjepanu Mihaljincu, Viktoru Crneku i Dragi Britviću, te priznanja: Antunu Kozini, Ani Töpfer, Teodoru Bochu, Elviri Voći, Višnji Korbar, Radeku Brodarcu, Nikici Kalogjeri, Davoru Šošiću, Mirku Matiću, Ivanu Runcu, Igoru Gjadrovu, Peri Gotovcu, Društvu za kajkavsko kulturno stvaralaštvo Krapina, Radiju Hrvatsko zagorje Krapina, Orkestru Glazbene proizvodnje HRT-a. Tom je prilikom u Galeriji grada Krapine bila otvorena izložba “40 let kajkavskih popevki u Krapini”. Na njoj su se posjetitelji, posebno mlađi, imali prilike upoznati s raznim zapisima, utisnutim na papir i na gramofonske ploče, te dokumentima koji su svjedočili o svemu što se u proteklim godinama događalo. To su bili plakati, pozivnice, programske i notne knjižice, nagrade koje su se dodjeljivale skladateljima, tekstopiscima i aranžerima, zbornici sa znanstvenih skupova, fotografije i izresci iz novina…
Na katu Galerije mogle su se pogledati slike iz zbirke Društva za kajkavsko kulturno stvaralaštvo, koje su donacijom prikupljene od autora koji su imali samostalne izložbe u okviru Tjedna kajkavske kulture. Tako je Krapina došla u posjed radova najpoznatijih umjetnika naivne umjetnosti, među kojima su: Generalić, Lacković, Rabuzin, Skurjeni, Klopotan, Večenaj… kao i radova akademskih slikara: Reisera, Lovrenčića, Drempetića, Murtića i Kinerta te članova Likovnog društva Ernest Tomašević iz Krapine.
Jednim malim dijelom izložbom je bila obuhvaćena i manifestacija Kaj u riječi, pjesmi, slici i plesu, koja je te godine obilježila 20. obljetnicu kontinuirana održavanja. Ranije je za uvježbavanje orkestra i mladih pjevača brinuo Viktor Crnek, a posljednjih godina taj su posao na sebe preuzeli prof. Andreja Vidović, koja je mentorica pjevača, a prateći orkestar vodi Darko Berović.
Na izvanrednoj skupštini Društva za kajkavsko stvaralaštvo, održanoj 11. veljače 2006., za umjetničkoga direktora Svečanosti kajkavskih popevki, a nakon ostavke prof. Stjepana Mihaljinca, izabran je Josip Cvitanović. Novi je umjetnički direktor tada najavio i inovacije. Ponajprije zbog prilagodbe ove muzičke manifestacije današnjem vremenu, što podrazumijeva i određene promjene na listi izvođača angažiranjem popularnijih pjevača koji bi promicali kajkavsku popevku, kako bi ona bila primamljivija cijeloj Hrvatskoj, a ne samo kajkavcima. Te godine ponovno se uvodi dodjela nagrada.
Sve sudionike Festivala 2007. godine dočekala je preuređena festivalska dvorana. Mnogi su ju tada proglasili jednom od najljepših dvorana u Hrvatskoj. Uređene su garderobe, ulaz i izlaz, modernizirana je pozornica i rasvjeta. Sve u svemu, to je sada, govorili su, primjeren prostor za svaku glazbenu i kazališnu predstavu. Novac za obnovu osigurali su Ministarstvo kulture RH i Grad Krapina. Međutim, sada dvorana ima 540 mjesta, a što je stotinjak manje nego prije, tako da organizatore još više boli glava zbog raspodjele festivalskih ulaznica.
Festivalska dirigentska palica 2008. godine prelazi u ruke Siniše Leopolda, koji je umjetnički voditelj i danas. On vodi brigu da se izvedbe popevki povjeravaju poznatim vokalnim solistima, ali i onima koji svojim interpretacijama tek trebaju obilježiti hrvatsku glazbenu scenu. Aranžeri svojim obradama nude širok raspon glazbenoga ugođaja: od tradicijskih do suvremenih trendova, prepoznatljivih polki i valcera do kajkavskoga popa i a cappella izvedbi… Popevke koje zadovoljavaju zadane kriterije za izvedbu (njih dvadesetak) svake godine, nakon natječaja, odabire stručna komisija sastavljena od naših vrsnih glazbenika i tekstopisaca.
U jubilarnu također ubrajamo 2010. i 45. godišnjicu Festivala, koja nam je donijela promjenu kojom je petak rezerviran za izvođenje popevki s dosad održanih koncerata. Te godine bio je to koncert najpopularnijih, a izvođenje je bilo povjereno: Ladaricama, Elviri Voći, Đani Stipaničevu, Radeku Brodarcu i Tomislavu Boriću, Arsenu Dediću, Gabi Novak, Miroslavu Živkoviću, Višnji Korbar, Branku Ovčariću, Đuki Čaiću, Krunoslavu Slabincu, Ilircima, Kvartetu Gubec… Ta večer, nazvana Popevke za navek, uvijek ima neki poseban nazivnik, a posebno pamtimo one posvećene festivalskom opusu Drage Britvića i Stjepana Mihaljinca.
Stalno prisutna spona gospodarstva i kulture, 2012. donijela nam je i održavanje jubilarnoga 20. Zagorskoga gospodarskog zbora, koji privlači pozornost posjetitelja. U tradicionalne manifestacije Tjedna kajkavske kulture ubraja se i Recital kajkavske poezije koji je poveznica s popevkama. Jer prvo nastaje riječ, a onda se na nju nadovezuje nota. Zahvaljujući Recitalu, svjetlo dana ugledao je i kajkavski rječnik Viktora Crneka, tiskan pod naslovom Kaj ne bi pozabili, za koji je lektorski i korektorski posao obavila prof. Danijela Barilar, a izdalo ga je Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo Krapina.
Za organizaciju tzv. vanjskih manifestacija zadužena je Gradska turistička zajednica Krapina. Posjetitelje Tjedna i Festivala očekuju prezentacije starih zanata, predstavljanja vinarskih udruga sa svojom kapljicom, oni koji svoje umijeće iskazuju na Štruklijadi, organiziraju se glazbeno-scenski programi s naglaskom na prezentiranje starih zagorskih običaja, tu je i Pozdrav kaju, u kojem sudjeluju polaznici dječjih vrtića, osnovnih škola te dječji folklorni ansambli s područja Krapinsko-zagorske i drugih županija.
Vratimo se samom Festivalu, koji je kruna Tjedna. Odlukom Izvršnoga odbora Društva za kajkavsko kulturno stvaralaštvo u prigodi 45. obljetnice Festivala priznanja su dobili: Božo Potočnik, kvartet Melos, Mišo Doležal, Elvira Voća, Radek Brodarec, Tomislav Borić, Arsen Dedić, Gabi Novak, Miroslav Živković, Višnja Korbar, Branko Ovčarić, Đuka Čaić, KUD Ilirci, Krunoslav Slabinac, Pero Gotovac, Stjepan Mihaljinec, Viktor Crnek i Siniša Leopold te posthumno Vili Čaklec.
Statistički gledano, na dosadašnjim festivalskim koncertima kao autori stihova najzastupljeniji su bili: Josip Antolić Hromčan, Ana Bešenić, Drago Britvić, (apsolutni autorski rekorder s više od sto pjesama), Zlatko Crnec, Mišo Doležal, Dragutin Domjanić, Stjepan Jakševac, Ljubica Konjević, Ančica Koprek, Ljubica Koščec, Ivica Krajač, Milan Krmpotić, Milivoj Pašiček, Jura Stubičanec…
Najviše popevki skladali su: Milan Arko, Miroslav Berta, Mario Bogliuni, Viktor Crnek, Vilibald Čaklec, Arsen Dedić, Toni Glowatzky, Pero Gotovac, Krešimir Herceg, Nikica Kalogjera, Siniša Leopold, Vanja Lisak, Dalibor Paulik, Heda Piliš, Božo Potočnik, Zvonimir Presečki, Ivo Robić, Vlado Seljan, Ivica Stamać, Zvonko Špišić…
Festivalskim orkestrom, koji je oduvijek “u živo” pratio pjevače, a što je kuriozitet u odnosu na druge festivale, ravnali su dirigenti: Bojan Adamič, Alan Bjelinski, Teodor Boch, Saša Britvić, Igor Cecić, Viktor Crnek, Zlatko Černjul, Miroslav Gavrilović, Igor Gjadrov, Silvije Glojnarić, Pero Gotovac, Davorin Hauptfeld, Krešimir Herceg, Alfi Kabiljo, Nikica Kalogjera, Vladimir Kranjčević, Igor Kuljerić, Siniša Leopold, Stjepan Mihaljinec, Vladimir Mutak, Zoran Novačić…
Ne smijemo zaboraviti ni voditelje: Martu Tomljenović Vidaković, Anu Brbora Hum, Dubravku Družinec Ricijaš, Sanju Gudek, Ivanu Prohić, Karmelu Vukov Colić, Petku Coner, Ljubu Jelčića, Relju Bašića, Marijana Selmana i Maria Sedmaka.
Zahvaljujući svojem umjetničkom dosegu i razini, Festival se ustalio u godišnjem planu Ministarstva kulture RH, a jednako tako podršku mu daje i Krapinsko-zagorska županija.
Na kraju bi trebalo pokušati odgovoriti na pitanje: Kaj i kak dalje? Iz razgovora s više ljudi koji godinama prate tu manifestaciju, to se može sažeti u nekoliko rečenica:
Festival je izrastao u nekim drugim društvenim okolnostima. Naprosto, poklopilo se više toga: od tadašnje općedruštvene situacije, do ljudi koji su se našli na istim valnim dužinama. Festival je buknuo i kao odgovor na prisutno zatiranje domoljublja, a najlakše je taj određeni bunt bilo iskazati kroz pjesmu. Stjecajem okolnosti, tada su nam se dobro poklopili autori stihova i kompozitori, na tim su istim valnim dužinama bili i pjevači, jer su u Krapini nastupala prva imena hrvatske zabavne glazbe i operne primadone. U to je vrijeme Televizija imala jedan, odnosno dva programa i svi smo, manje-više, gledali isto, pa je u ponedjeljak na poslu bilo raznih komentara, od toga kako se kome dopala koja popevka, koga smo sve vidjeli u prvim redovima u dvorani, kakve su se haljine nosile… Danas se više ne postiže takva gledanost. Naše popevke i festival bili su poticaj nicanju i drugih regionalnih festivala
Možemo li uopće Krapinu i Zagorje zamisliti bez postojanja Festivala i Tjedna?
Ne! No, još je jedno izvjesno: trebali bismo nešto mijenjati. Jedan smo model potrošili. Naravno, teško je reći u kojem pravcu krenuti. Promjene su ipak nužne ako se želi nastaviti u budućnosti, odnosno vratiti bar nešto od te stare slave. Uz sve to, čini se, nedostaje nam ono oduševljenje koje je vladalo oko svega vezanog uz Festival. Nismo mi krivi! Ili jesmo? Zašto smo dopustili da nas u proteklih pola stoljeća tehnologija (ne samo ona) udalji jedne od drugih i da nas promijeni. O tome treba razgovarati uvažavajući raznovrsne zamisli. No, treba kod toga uvažiti potrebne parametre koje nam nameće EU, koja se stalno proklamira kako potiče očuvanje nacionalnoga tradicijskog stvaralaštva, pa kad je tako, osmislimo način na koji ćemo dalje zaokruživati financijsku konstrukciju potrebnu za održavanje Festivala – bez eura to ne bu išlo.
Trebali bi zajedno sjesti organizatori, autori i pjevači, da svatko kroz svoj fah, kroz svoja iskustva i sagledavanja potraži dio odgovora na postavljeno pitanje. Svi znamo koliko je ljudi potrebno da bi se napravila neka dobra popevka: od tekstopisca, skladatelja i aranžera do glazbenika i dirigenta pod čijom će palicom sve to skladno i lijepo zvučati. Isto je s Festivalom… tradicija je to koju treba čuvati na novi način. Iza nas je dugo razdoblje za jedan životni vijek, ali ne i za čovječanstvo. Ono mora iznaći način da ne utihne naša festivalska himna, ne zbog prošlosti, nego radi budućnosti. Pa kakva bi ona bila, a da si ne popevamo ili da ne poslušamo “Popevke sam slagal…”
festivalska dvorana,krapina
https://www.google.hr/search?q=festivalska+dvorana,krapina&client=opera&hs=kOS&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ved=0CDoQsARqFQoTCJ23hc3288cCFUHucgodkm0H2Q&biw=1745&bih=857
....dame nastupile i 12.rujna,2015. uz jubilarni 50. Festival…
Popevka za ljubav, a suza za kraj - TEREZA KESOVIJA
https://www.youtube.com/watch?v=llZtfXeBKt0
Gabi Novak - Oko je'ne hiše navek ftići lete (Krapina 2008) Popevke zanavek HQ
https://www.youtube.com/watch?v=4-kw5DJP0O0
……………………………………………………………………………………
VICE VUKOV - SUZA ZA ZAGORSKE BREGE
https://www.youtube.com/watch?v=aM_4vzu8Y4U
Vice Vukov - Dobro Mi Došel Prijatel
https://www.youtube.com/watch?v=QAUbBRNjnM4
Vice Vukov - Vužgi
https://www.youtube.com/watch?v=hvN6nFZTqrs
Višnja Korbar - Kak vragu na rep stati (Krapina 2010) Popevke zanavek HQ
https://www.youtube.com/watch?v=q6MyO4K10HU
Višnja Korbar - Tancaj tancaj / Šala bila,šala bu / Pri veseloj Zagorki (Krapina 2008) HQ
https://www.youtube.com/watch?v=WDzWkSlO3xY
Kvartet Melos - Kam da se pojde (Krapina 2010) Popevke zanavek HQ
https://www.youtube.com/watch?v=ohEEHAlayJI
Đuka Čaić & Ilirci - Za vse pajdaše stare (Krapina 2010) Popevke zanavek HQ
https://www.youtube.com/watch?v=z-MRkY4N0YQ
Lado - Fala / Vu plavem trnaci (Krapina 2008) Popevke zanavek HQ
https://www.youtube.com/watch?v=8cZM1ZBZKL8
Valentina Fijačko i Tomislav Mužek - Vu plavem trnaci
https://www.youtube.com/watch?v=WMcwEefQLEc
Elvira Voća - Zagorje moje zeleno (Krapina 2009) Popevke zanavek HQ
https://www.youtube.com/watch?v=6FNpJdALYDs
Marko Novosel popeva: KAJ (Vre ftičeki spiju)
https://www.youtube.com/watch?v=rQ-Xyro06WU
Arsen Dedić & Gabi Novak - Gdo ti je rekel (Krapina 2010) Popevke zanavek HQ
https://www.youtube.com/watch?v=iR5Y3AKR0m8
Vladimir Ruždjak - Popevke Sam Slagal (Dragutin Domjanić)
https://www.youtube.com/watch?v=tMW61cO3puE
IVO ROBIĆ - Mužikaši (KRAPINA)
https://www.youtube.com/watch?v=SCxC8WIVn0E