Autor: Prof.Zdravko Mršić
Datum objave: 03.04.2018
Share


NAOPAKO TRGOVANJE U GLOBALNOJ VRSTI

U globalnoj vrsti sva trgovina je unutarnja

Stanje

Slobodan privatni kapital smišljeno je globalizirao poslovanje, ali je nehotice globalizirao vrstu Homo sapiens. Globalizirana vrsta ima nove potrebe, raspolaže jakom silom globalnosti i ima zahtjeve. Jedan od njezinih zahtjeva je promjena načina trgovanja u vrsti. Globalnost vrste otkrila je koliko je naopak sadašnji način svjetskog trgovanja. Tko ne vidi to, da svjetsko slobodno tržište upropaštava sve životne zajednice, i te koje dobro trguju i te koje trguju slabo? Slobodno svjetsko trgovanje je gotovo upropastilo i SAD, koje su dobro trgovale i koje su već koncem devetnaestog stoljeća otkrile i svijetu objavile marketing ili tržištenje proizvoda, usluga, ljudskih iskustava i kapitala.

Svjetsko slobodno tržište je pod nadzorom privatnog kapitala. Ono pod izravnim nadzorom drži gospodarstvo, a pod neizravnim životne zajednice naše vrste. Slobodno svjetsko tržište je izravan krivac za sadašnje jadno stanje u vrsti i za bijedno stanje čovjeka, ali je pravi krivac za nastalo stanje privatan kapital, koji je tržište uperio na životne zajednice. Neprijeporna odredba uzroka sadašnjeg stanja globalizirane vrste – koja ima i jaku političku volju i jaku silu globalnosti – traži od vrste, prvo, da znatno smanji privatni kapital pretvarajući ga u mjesni javni kapital i, drugo, da se sustavno štiti od slobodnog tržišta, tako što će životne zajednice držati mjesna tržišta pod strogim nadzorom. Kapital ne mora biti privatan. Tržište ne mora biti ni svjetsko ni slobodno. Bi li Homo sapiens kao iznimna vrsta života mogao biti gospodar kapitalu i tržištu ili ne bi? Zašto države životnih zajednica ne bi i same smjele međusobno trgovati?

Postoji li inačica slobodi tržišta?

Sloboda tržišta je credo ili čin vjere liberalizma kao ideologije vlasti kapitala. Svaka politička vlast pa tako i kapital ima svoju ideologiju. Ideologija pomaže vlasti da nadzire podanike ili „građane“, jer nije uputno pučanstvo nadzirati samo zakonima te prijetnjom ili uporabom fizičke sile, koju je državna vlast prisvojila.

Liberalizam kao svjetovna vjera kapitala nastao je preobrazbom filozofsko-političkog pokreta prosvjetiteljstva. Prosvjetiteljstvo se javilo u Francuskoj, ali je bilo ubrzo presađeno posebice u Škotsku i u britanske kolonije u Sjevernoj Americi. Francusko prosvjetiteljstvo bilo je sredstvom slamanja domaćeg apsolutizam, koji je počivao na tijesnoj sprezi kraljevske loze Burbona i Katoličke crkve u Francuskoj. Kako bi uništili kraljevsku vlast, prosvjetitelji su trebali i ukloniti katolištvo. Nova, svjetovna vjera kao nadomjestak katolištvu bila je utemeljena na poimanju čovjeka – koji je, naglašavam,  bio i ostao pripadnikom vrste života Homo sapiens – kao umnog stvora, koji samo zato jer je razuman može i mora imati osobnu slobodu postupanja. Po prosvjetiteljima, za usklađeno i očekivano ponašanje u zajednici čovjeku nisu potrebni ni kraljevski zakoni ni vjerske zapovijedi. Prosvjetitelji su umjesto apsolutizma vlasti zaveli apsolutizam individualnosti. Svaka nova vjera donosi novu odredbu istog čovjeka.

Žurnim preuzimanjem prosvjetiteljstva i liberalizma i Škoti i engleski kolonisti u Americi dobili su snažno oružje za borbu protiv engleskog kolonijalizma, koji je bio jednako opak kao i francuski apsolutizam. Francuski i američki ustav napisani su na razumijevanju, da je čovjek slobodan od političke vlasti i od religije. U SAD nije utemeljena nacionalna crkva, a ulogu crkve u vodećem političkom i poslovnom sloju imala ja Slobodnozidarska loža. U oba spomenuta ustava bila su usađena nepovredljiva osobna, jedinačna prava čovjeka. Ljudi mogu postupati slobodno, vodeći račun samo o svojim osobnim probitcima. Životne zajednice i političke zajednice ne samo što nemaju prava, nego su proglašene neprijateljicama čovjeka kao pojedinca, iako se Homo sapiens do uspostave kapitalizma množio, hranio i branio skupno ili u zajednicama.

Škotima nije uspjelo skinuti škotsku krunu s glava engleskih kraljeva, ali su oni kao bistar, poduzetan, dinamičan i izumiteljski narod bili nakanili imati presudan utjecaj na englesku politiku i na englesko poslovanje. Škoti su od 1560. godine imali nacionalnu crkvu na zasadama kalvinstva i prezbiterstva. Škoti su svoj utjecaj proširili i u engleske odnosno britanske kolonije.

Smisao gospodarskog liberalizma, koji je razglasio ili ozloglasio Škot Adam Smith (1723.-1790.) je u tomu, što je za svrhu gospodarskog djelovanja svakog čovjeka postavljeno stjecanje novca kao robe, na kojoj se može zaraditi, a ne kao sredstva razmjene ili potrošnje. „Kupi jeftino, a prodaj skupo!“, govorio je Smith. Smith je objavio to, da će svim ljudima biti bolje, ako se svatko brine samo za svoje probitke. Po Smithu, nevidljiva ruka sama od sebe s vremenom ukloni sve razlike među ljudima, koje nastanu u stjecanju dohotka i u nakupljanju bogatstva. (Vremena u kapitalizmu uvijek ima malo, jer je nakupljanje kapitala vezano uz stalno stvaranje novih proizvoda i uz pružanje novih usluga.) Liberalizam je objavljena religija. Liberalizam je rasističko učenje par excellence, jer zagovara razvrstavanje pripadnika vrste Hromo sapiens putem međusobnog nadmetanja na tržištu u ljude, koji su sposobni i u ljude koji nisu sposobni nakupiti kapital.

Po liberalizmu kao svjetovnoj vjeri kapitala i kapitalizma, novac, priroda i rad odnosno ljudi su roba za prodaju i preprodaju na tržištu, iako je priroda rođena, a nije stvorena da pruža sirovine za proizvodnju dobara uz uporabu najamnog rada; iako je novac uveden kao sredstvo razmjene; te iako su ljudi poduzetne, umne i marljive osobe s jednakim životnim potrebama i istim ljudskim svrhama. Do uspostave kapitalizma ljudi su na tržište donosili svoje proizvode, a ne golu sposobnost rada. Čovjek je za kapitalizam  samo radna životinja, ako nije u stanju nakupiti kapital, kako bi unajmljivao tuđi rad. [Aristotel (384.-322.) je pisao, da su robovi „samohodni strojevi“.]

Po liberalizmu, čovjeka ne treba gledati kao cjelovit biološko-kulturni organizam, koji je usklađen s ustrojem društva, nego samo kao organizam, koji nastoji nakupiti čim više potrepština, namaknuti čim veću udobnost i uživati u čim većoj raskoši uz čim manji osoban napor i rad. Čovjek je samo Homo oeconomicus ili „lovac na dolare“, kako je napisao John Stuart Mill. Prvaci liberalizma Adam Smith, David Rikardo (1772.-1823.), Vilfredo Pareto (1848.-1923.) i drugi krivotvorili su narav čovjeka, propovijedanjem da je čovjek najzadovoljniji kad osjeća da mu pripadaju stvari, jer je ljubav čovjeka za sama sebe ne bez razloga usađena u ljudsku narav. Samoživost bi po njima trebala biti najveće vrlina čovjeka, iako je ljudsko zajedništvo baština i biološke evolucije života i kulturne evolucije čovjeka.

Kapitalizam je pristup uređenju čovjekovih zajednica, u kojemu (1) kapital vlada tržištem, tržište gospodarstvom, a gospodarstvo zajednicama; u kojemu su (2) novac, rad i priroda pretvoreni u robu na kojoj se zarađuje; te u kojemu (3) samoživost treba nadomjestiti ljudsku uzajamnost. Takav kapitalizam neprestance je uzročio ratove s teškim posljedicama za zemlje i narode te redovito izazivao duboke gospodarske recesije i depresije. Međutim, kad bi nastali ozbiljni problemi u nacionalnim gospodarstvima ili u cijelom svijetu, prvaci liberalizma bi nevolje pripisivali nepotpunoj provedbi načela liberalizma i tražili sve žešće nadmetanje među ljudima i narodima te sve snažnije pretvaranje u slobodan kapital dodane vrijednosti koja se stvara u proizvodnom gospodarstvu. Prvaci liberalizma i njihovi mediji i nakon dvaju strašnih svjetskih ratova te nakon nebrojenih recesija od konca Prvoga svjetskog rata do danas uporno tvrde da nema inačice liberalnom financijskom kapitalizmu. Margaret Thatcher je uzvikivala: „Nema alternative!“ (There is no alternative! – TINA.) Prvaci Europske unije, koji su zadojeni zabludama liberalizma na očigled europskih naroda koji propadaju i dalje zagovaraju „sve tješnju integraciju“ umornih europskih gospodarstva i država u novi apsolutistički režim.

Liberalizam je naoko nepopustljiv kao i svaka vjera. Ipak, kad je poslije Drugoga svjetskog rata kapitalistički svijet bio skučen na priobalje sjevernog dijela Atlantskog oceana i kad su se rasipala kolonijalna carstva europskih sila liberalizam se bio pritajio, da narodne i radničke revolucije ne unište kapitalizam. Sad kapitalizam trpi smrtnu muku u namnoženoj vrsti Homo sapiens, koja je stiješnjena na konačnoj plohi Zemlje. Zapadne zemlje više nemaju vojnu i tehnološku prednost, kakvu bi mogle rabiti za političku i gospodarsku kolonizaciju „dalekih“ zemalja. Dalekih zemalja više nema: sve su životne zajednice bližnje. Usto, na svjetskoj političkoj, gospodarskoj i kulturnoj pozornici prvi put se pojavila Kina. Za razliku od prve pojave Španjolske i Portugala, Nizozemske, Engleske ili SAD na svjetskoj pozornici Kina svoju pojavu ne kani iskoristiti da napravi političko ili gospodarsko carstvo. Ona želi uspostaviti novu vrstu suradnje „države i države“.

Kapitalizam ne može opstati bez neke vrste kolonijalizma nekih gospodujućih sila, a kolonijalizmu nema mjesta u globaliziranoj vrsti. Kapitalizam je bio ljutom i prikritom vrstom rasizma. Globalnost vrste guši kapitalizam i škopi liberalizam. Svijet je u prelasku iz kapitalizma u politizam®, u kojemu politika obuima ostale bitne vidike društvenog utjecaja: gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja. Inačice kapitalizmu i liberalizmu već nadiru. To se može zaključiti po političkoj zbrci u svim „razvijenim“ političkim zajednicama od SAD i Europske unije, preko Njemačke i Britanije do Hrvatske i Srbije. Uvriježene političke stranke ili ne znaju ili se ne usude posegnuti za politizmom®, koji su njegovale drevna Kina dva tisućljeća, SAD dugo poslije Građanskog rata, Japan poslije Restauracije Meiđi i Drugi njemački Reich pod Ottom von Bismarckom. Danas Kina ponovo ima politizam® ili „socijalizam s kineskim značajkama za novo doba“.

Inačica kratkoročnom „lovu na dolar“ su razvitak i jačanje u svim životnim zajednicama proizvodnih snaga, koje su jedino sredstvo stvaranja bogatstva i blagostanja naroda.

Kako svjetsko tržište uništava narode

Kapitalizam i sila kapitala počivaju na nadzoru tržišta, koje upravlja gospodarstvom, koje određuje način života naroda. Tako kapital putem tržišta određuje ili oblikuje nacionalna gospodarstva i posljedično životne zajednice naše vrste. (Uvoz svježeg mlijeka u Hrvatsku vodi zatvaranju obiteljskih mljekarskih gospodarstava. Uvoz mobilnih telefona promijenio je način odgoja djece diljem svijeta.) Od propasti komunističkog sustava kapital je nastojao stvoriti svjetsko slobodno tržište nizom nametnutih dogovora, od kojih je jedan – Urugvajsko kolo pregovora unutar GATT-a (Općeg sporazuma o carinama i trgovini ili General Agreement on Tariffs and Trade) – doveo do stvaranja Svjetske trgovinske organizacije (WTO). To je dovelo do prisilnog otvaranja svih mjesnih tržišta trgovačkoj robi iz cijelog svijeta: industrijskim proizvodima, uslugama, ljudskim kupovnim iskustvima te novcu i neograničenom skupu izvornih financijskih proizvoda i njihovih izvedenica. Najveće zlo koje nosi uspostava svjetskog tržišta svega je postojanje svjetskog tržišta rada, jer rad radnika u razvijenim zemljama s visokim stupnjem urbanizacije i s razvijenom infrastrukturom mora biti više plaćen od rada u drugim krajevima, kako bi radnici imali dohodak primjeren uvjetima života.

Usto, pod pritiskom svjetskih financijskih ustanova i američkog ministarstva financija (Vašingtonsko suglasje) gotovo sve zemlje provele su privatizaciju državnih banaka, industrijskih poduzeća, poduzeća državne i komunalne infrastrukture te druge javne imovine. Prodajom infrastrukturnih sustava države svoje javne monopole pretvaraju u tuđe privatne. Kapital se sve više množi uzimanjem rente, a sve manje poduzetnošću. Veliki broj država proveo je i deregulaciju, kojom se država odrekla prava da zakonima uređuje unutarnje gospodarske odnose. Tako su velike banke i korporacije velikih gospodarstva bogatih zemalja (1) postale vlasnicama poduzeća u srednjim i manjim zemljama i (2) dobile slobodu da po svojoj volji vode kupljena mjesna poduzeća. Kapital je putem slobodnog tržišta zavladao ne samo mjesnim gospodarstvima, nego i mjesnom politikom država, koje su se same odrekle svojih suverenih prava. U posebno teškom položaju našle su se gotovo sve europske zemlje, jr je u Europi uspostavljena Europska unija, koja svojim članicama do pojedinosti nameće politički sustav. To posebice vrijedi za monetarnu politiku, kojom se zemlje ne mogu poslužiti kako bi potaknule gospodarski rast i zaštitile domaća tržišta. Položaj europskih zemalja bi se dodatno pogoršao, da predsjednik Donald Trump nije odustao od TTIP-a (Transatlantic Trade and Investment Partnership).

Druga značajka svjetskog trgovanja je to, da je sve što ima vrijednost za ljude ili što bi ih moglo privući kao potrošače postalo robom na tržištu. Riječ je ne samo o proizvodima, novcu i uobičajenim uslugama, nego i o ljudima i ljudskim doživljajima ili iskustvima. Prodaju se sportaši; muški i ženski modeli; tjelesna golotinja; senzacionalne prave i lažne vijesti i obavijesti; mogućnost promjene lica i tijela; promjene roda i rodnog usmjerenja; način odijevanja, češljanje i osobni pribor koji mijenjaju, ali i dalje tipiziraju pojavu ili izgled muškaraca te mijenjaju, ali i dalje tipiziraju pojavu ili izgled žena; sposobnost začeća djece; skupi zaštićeni proizvodi; televizijski i radijski voditelji; način zabave mladeži i stareži; djeca, žene i muškarci; životopisi ljudi i povijest narodâ; vojnici, specijalni policajci i teroristi; kulturna i politička baština; bića i život u izmišljenim ili budućim svjetovima; konstruirana i retuširana osobnost; blage i opake opojne droge; izmišljeni lijekovi za izmišljene bolesti; zdrava hrana i način ishrane; produženje životnog vijeka; digitalne igre na sreću, dječja moda; vjere i sustavi uvjerenja; stranačka politika i izborni rezultati; načini pripravljanja tuđih jela i napitaka; bioenergija i zdravstveni savjeti; te nebrojene druge vrste usluga i iskustava.

Svjetsko trgovanje je oduvijek počivalo na nejednakoj zemljopisnoj razdiobi klimatskih uvjeta i vrsta tla, prirodnih izvora, vrsta domaćih i divljih životinja, prirodnoga i uzgajanoga hranidbenog, industrijskog i ljekovitog bilja, stručnog znanja i vještina, organizacijskih sposobnosti pučanstva i gustoće pučanstva. Usto, narodi su se razlikovali po veličini zemljopisnog prostora na kojemu traju, po bogatstvu, izumiteljstvu, stupnju ratobornosti i nametljivosti, razini pismenosti i kulture te po mnogoljudnosti. Usto, rast gospodarstva najčešće nije zemljopisno sparen s mjesnim rastom pučanstva. Sve navedene i mnoge druge značajke prostora i naroda učinili su to, da su u jednim krajevima svijeta nastajali jedni proizvodi, a u drugim krajevima drugi i drukčiji. Trgovci su nastojali poticati potražnju te usklađivati ponudu i potražnju u sirovinama, proizvodima, uslugama i novcu. U potrošačkom društvu potražnja se najbolje potiče širokom ponudom proizvoda i usluga, a današnja tehnologija omogućuje neograničeno smišljanje novih proizvoda i usluga. Danas se proizvodi i usluge ne smišljaju i ne prave za poznate kupce, nego za tržište.

Svjetska trgovina je oduvijek počivala na raznim načinima kreditiranja pa se može zaključiti, da su vlasnici slobodnog novca određivali i oblikovali tržište, a time i mjesna gospodarstva te posredno uređenje životnih zajednica. [Židovski bankari u Istambulu za vladavine Elizabete I (1533.-1558.-1603.) u Engleskoj i Murata III (1547.-1574.-1595.) u Turskoj kreditirali su dopremu u Tursku metala i zdrobljenih zvona iz crkava zatvorenih samostana ukinutih katoličkih redova, kako bi Turci mogli lijevati topove i kovati oružje za ratovanje protiv katoličkih vladara. Engleski trgovci su na židovske kredite dopremali u Englesku svilene tkanine, istočne začine te proizvode za njegu ženskih lica i tijela, jer „Engleskinje nisu pitale za cijenu uvezenih proizvoda“.]

Na sve valja dodati činjenicu, da je kapital već prije više od jednog stoljeća u ideologiju liberalizma usadio potrošaštvo kao njezin bitan vidik. Ljude se već dugo sustavno navodi da budu potrošači odnosno da kupuju i to što im je potrebno i to što im nije potrebno. Sloboda čovjeka svedena je na izbor ponuđenih proizvoda i usluga. Golema i raznovrsna ponuda novca i kredita, proizvoda i usluga, kupovnih doživljaja i zadovoljstva navodi ljude ne samo da kupuju, nego i da budu ovisni o kupovanju i to vrlo često na kredit. Danas se kreditiraju proizvođači, raspačivači i kupci proizvoda i usluga. Marketing ili tržištenje proizvoda i usluga je postupak „pomognutog začeća“ potražnje i ponude.

Kapitalističko poslovanje počiva na neprestanom domišljanju novih proizvoda i usluga odnosno robe za tržište. U svim područjima čovjekova djelovanja – bila riječ o uzgoju bilja i životinja, pripravljanju jela, liječenju i brizi za zdravlje, radnoj opremi i radnim računalnim programima ili sustavima, obrani i zaštiti, financijama i novčarstvu, gradivu i inženjerstvu, medijima i razbibrizi, prometu i putovanju, ili o sustavima uvjerenja i vjeri – nezaustavljivo se javljaju novi proizvodi i usluge. Kapitalizam nastavlja trajanje, a kapital svoje gomilanje izumiteljstvom u pravljenju proizvoda i usluga. Za to je kapitalu potrebno ne samo rabiti znanost i tehnologiju, nego i upravljati njihovim razvitkom. Tehničke i tehnološke novìne dolaze sve manje iz javnih laboratorija, a sve više iz privatnih ili skrivenih. Dapače, korporacije vrlo spretno i brzo preuzimaju tehnologiju, koja se razvija za potrebe zaštite.

Domišljanje novog gradiva i novih tehničkih postupaka nije dovoljno za stvaranje uspjelih uradaka (proizvoda i usluga) za tržište. Novi proizvodi trebaju biti prihvaćeni od korisnika, a korisnici su samo države, korporacije i građani. Kapital ne želi da se uradci smišljaju i prave utaman. Izumiteljstvo je sračunato je na brzo i časovito stvaranje zarade ili profita. Zato novi proizvodi ubrzo smjenjuju ranije smišljene i napravljene. Usto, važno je predvidjeti da će novi proizvodi imati široku uporabu i da će se održati u uporabi dok ne budu u nečemu nadmašeni novima.

Dobro predviđanje prihvatljivosti i održljivosti novih proizvoda izvan područja oružja i sustava obrane mogu napraviti samo zapadni ljudi i zapadne korporacije, jer Zapad cijelom svijetu nameće uporabu gradiva, tehnoloških postupaka i napravljenih proizvoda. Zapad još uvijek za sebe domišlja uporabu novih proizvoda i nju nameće ostatku svijeta. Kinezi, Rusi, Izraelci ili Iranci još nisu u mogućnosti predviđati izdašnu i široku uporabu novih proizvoda za Zapad. Zapad još uvijek predvodi razvitak vrste Homo sapiens. Sposobnost da odredi i pogodi ili predvidi dobru uporabu novih postupaka, gradiva i proizvoda još uvijek je golema prednost Zapada pred ostalim područjima svijeta. Konačno, svjetska znanost je zasada Zapada, a novi postupci i nova gradiva utemeljeni su na uporabi znanosti. To ne znači, da u domišljanju novih proizvoda neka druga područja svijeta neće u budućnosti preteći Zapad.

Postoji golema razlika između tržištenja novih i tržištenja uvriježenih proizvoda. Kako vrijeme teče sve se više poduzeća i korporacija bave pravljenjem uvriježenih proizvoda. U „starim“ industrijskim granama vlada veliko nadmetanje pa su cijene uvriježenih proizvoda razmjerno niske. Stoga su i zarade poduzeća u „starim“ industrijskim granama razmjerno niske. Svemirska industrija pravi zarade do 30% dohotka, automobilska do 6-7%, a poljoprivreda samo oko 2%, a i to samo kad je poslovanje korporacija uredno. Vrsta Homo sapiens je lakomislena vrsta i njoj se dopadaju novìne i novotarije. Stoga kapitalisti naveliko ulažu novac u razvitak znanosti i tehnologije. Novìne nose goleme zarade. Zarade korporacija koje se bave proizvodnjom nasušnih dobara kao što su obična hrana i obična odjeća su male i trebaju biti male, jer to čini nasušne proizvode pristupačnima siromašnom sloju narodâ. Visoke zarade i daljnje gomilanje slobodnog kapitala dolaze od novih, raskošnih, zaštićenih, isključivih ili jedincatih proizvoda. Lakomisleni sapiensi trate raspoložljiv dohodak na biljege istaknute na odjeći, obući ili na uporabnom i ukrasnom priboru. Time se potraćen dohodak ne veže uz rad, nego se pretvara u slobodan kapital. Znatiželjnog Homo sapiensa moglo bi se nazvati i Homo rolex.

Ukratko, izumiteljstvo u području proizvoda i usluga ne služi našoj vrsti, nego kapitalu, koji je nametnik na vrsti. Kapital barata tehnologijom i tržištem te putem njih proizvodnim gospodarstvom i životnim zajednicama. Vrsta Homo sapiens je pogon za proizvodnju životnog dobra, ali je ona u kapitalizmu crpilište bogatstva, iz kojega tržište kao kakva crpka skupno ljudsko dobro pretvara u slobodan privatni kapital.

Naš zemljak Benedikt Kotruljević (Benko Kotruljić, 1416.-1469.) napisao je 1458. godine prvu i dobru svjetsku knjigu o trgovini: Della mercatura et del mercante perfetto (O trgovini i o savršenu trgovcu). Kotruljević je snažno opisao vrijednost i nevolje trgovačkog posla, jer je od najranije mladosti pratio tovare robe, koju su prevozili galije i jedrenjaci po opakim pučinama Sredozemnog mora. Trgovci su u petnaestom stoljeću i dugo poslije kupovali robu, prevozili je i pratili o svom trošku i na svoju odgovornost te je prodavali u drugim krajevima. Trgovci su spajali proizvodnju i potražnju često uzimanjem kredita od kapitalista koji su raspolagali slobodnim kapitalom. U Kotruljevićevo vrijeme i poslije to su obično bili Židovi, koji su usto imali svoju trgovinsku i obavijesnu mrežu.

U današnje vrijeme ima malo samostalnih posrednika koji povezuju ponudu i potražnju ili proizvodnju i potrošnju između udaljenih područja svijeta. Danas se 80% međunarodne robne razmjene obavlja unutar korporacija. Proizvodna ruka korporacije prepušta svoje uratke vlastitoj trgovačkoj kući, koja ih stavlja na prodaju ili u raspačavanje diljem svijeta izravno ili putem ovlaštenih posrednika, koji često prodaju proizvode samo jedne korporacije. U početku kapitalizma izvorni liberalizam nije dopuštao stvaranje golemih korporacija ili kartela, čak ni kad su oni u jednu kuću spajali samo jedinačne korake postupka proizvodnje.

Današnje velike korporacije su uistinu karteli, koji unutar sebe povezuju nabavljanje sirovina i dijelova, proizvodnju, upravljanje proizvodima te raspačavanje, tržištenje i prodaju proizvoda. Unutarkorporacijska „trgovina“ ne obavlja se po tržnim, nego po „prijenosnim“ cijenama. Te cijene određuje sama korporacija i postavlja ih tako, da se dodana vrijednost ostvaruje samo u matičnoj zemlji ili čak u sitnim državama, u kojima korporacije ne plaćaju porez na zaradu. Ako se proizvodnja obavlja u matičnoj zemlji, prijenosne cijene postave se toliko visoko, da nema zarade u zemlji prodaje proizvoda pa nema ni poreza na zaradu. Ako se proizvodnja obavlja izvan matične zemlje, prijenosne cijene postave se toliko nisko, da na mjestu proizvodnje nema zarade i plaćanja mjesnog poreza na zaradu. Liberali i kapitalisti se ponose svojim velikim korporacijama, ali su im velike državne korporacije trunu oku. Tijekom osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća vladala je pomama za „preuzimanjem“ korporacija i za „spajanjem“ korporacija sa sličnim ili upotpunjujućim proizvodnim programima. Tad se smanjio broj korporacija, ali su korporacije postale većima. Slično je bilo i u području financija, osiguranja i trgovanjem vrijednosnicama.

Međutim, i najveće korporacije imaju malo nakupljene gotovine ili slobodnog kapitala. One su sad kao karteli, kao što su nekad bili samostalni trgovci, ovisni o kreditima financijskih korporacija. Teoretičari kapitalizma ne govore da su korporacije dužne, nego da su „poduprte“ kreditima. (U Njemačkoj su državne, područne ili privatne banke financirale korporacije kupnjom udjela, koji su bankama jamčili mjesto u nadzornim odborima korporacija.)

U suvremenom japanskom gospodarstvu postojale su obiteljske korporacije zaibatsu, koje su pod jednim krovom imale osiguravajuće društvo, banku, proizvodnju i raspačavanje proizvoda. Od Dugoga svjetsko rata umjesto obiteljskih divova zaibatsu postoje dioničke korporacije keiretsu, koje također pod jednim ključem drže osiguranje, banku, proizvodnju i raspačavanje. Međutim, devedesetih godina prošlog stoljeća banke unutar sustava keiretsu iznevjerile su svoje sustave, jer su se polakomile za davanjem tuđim zemljama financijskih kredita za stanogradnju, postavljanje infrastrukture i gradnju poslovnih zgrada te izgubile golem kapital u krizi u Jugoistočnoj Aziji 1997.-1998. godine.

Goleme korporacije koje mogu trajati samo u mnogoljudnim narodima i jakim gospodarstvima, predstavljaju veliku nevolju za srednja i manja nacionalna gospodarstva. Uz sadašnje držanje država mali se narodi ne mogu odupirati velikim korporacijama. U malim se narodima teško razvija nova industrijska proizvodnja, jer ne postoji i još uvijek ne smije postojati državna zaštita, kakva je postojala u Japanu, SAD i Njemačkoj prije Prvoga svjetskog rata ili kakva je postojala u socijalističkim zemljama – uključujući Jugoslaviju, u kojoj se razvilo i osuvremenilo hrvatsko proizvodno gospodarstvo – poslije Drugoga svjetskog rata.

Velike korporacije mogu silom koja dolazi od njihove veličine zatući domaću poljoprivrednu i industrijsku proizvodnju, pružanje domaćih financijskih ili zdravstvenih usluga pa čak i domaće školstvo i temeljna znanstvena istraživanja. Velike korporacije mogu podnijeti početne gubitke, koji bi nastali zbog namjerno nisko postavljenih cijena, sračunatih na osvajanje tržišta i uklanjanje domaće ponude. Iako kapitalisti tvrde da tržište pruža svim sudionicima jednaku prigodu, sudionici nemaju jednake mogućnosti. Takvo stanje u omanjim, osrednjim i slabije razvijenim gospodarstvima prisiljava cijele obitelji da napuste zavičaj, bilo u Europi, Aziji, Africi i Latinskoj Americi bilo u dijelovima SAD i Kine. Kapitalu odgovara premještanje pučanstva u područja visoke usredotočenosti gospodarske aktivnosti, u kojima je ponuda rada i stručnih vještina visoka, a cijene rada bivaju sve nižima.

Poslije Hladnog rata kapital je prekrio Zemlju i vrstu Homo sapiens tegobnom mrežom jednoga, svjetskog tržišta. Izvršitelji volje kapitala su velike svjetske korporacije, koje uporabom znanosti i tehnologije trajno zasipaju svijet novim proizvodima i uslugama te novom uporabom novca i financijskih proizvoda. Pljusak tehnoloških izuma i novih proizvoda korjenito mijenja ne samo sastav nacionalnih gospodarstava, nego i uporabu znanja, rada i vještina: cijele vojske ljudi ostaju bez mjesta u gospodarstvu i u domaćim zajednicama. U svijetu je stvoren potpun politički, gospodarski, sigurnosni i ljudski kaos. Nezasitni kapital i nezajažljivi kapitalizam tako snažno mijenjaju ukupne uvjete života, da  se naša vrsta više nije u stanju prilagođivati životnim uvjetima. Vrsta trpi od stresa, a nema na koga navaliti niti ima kamo pobjeći, kao što rade životinje kad se nađu u stisci.

Nasreću, vrsta Homo sapiens ima u sebi silu života. Sila života dosad je bila raspršena u sitne ljudske sile, ali je globalizacija vrste slabe ljudske sile sažela u jaku i usredotočenu silu globalnosti vrste. Naša vrsta je jedina vrsta života koja može svjesno mijenjati opće okolnosti u kojima traju i naša vrsta i život na Zemlji. U očitoj nemogućnosti da se prilagođuje okolnostima života, koje nameću kapital, kapitalizam, tržište i velike korporacije, vrsta će se svjesno prihvati stvaranja općih životnih okolnosti, kojima će se moći mirno i postupno prilagođivati. Vrsta će obnoviti svoju kulturnu evoluciju, koju sad vrsti brane civilizacija općenito i civilizacija kapitala posebice, te će putem politizma® postupno iz sebe istisnuti pogubnu civilizaciju slobodnoga privatnog kapitala.

Razmjena životnog dobra umjesto postavljanja mamaca potrošačima

Kako sam već spomenuo, kapital i korporacije putem svjetskog tržišta sručuju na našu vrstu pljusak proizvoda i usluga. Međutim, taj postupak kapitala ne služi našoj vrsti, nego kapitalu, koji je nametnik na vrsti. Kapital barata tehnologijom i tržištem te putem njih upravlja proizvodnim gospodarstvom i životnim zajednicama. Vrsta Homo sapiens je pogon za proizvodnju životnog dobra, ali je kapitalizam od nje napravio crpilište bogatstva, u kojemu se skupno ljudsko dobro pretvara u slobodan privatni kapital. Tako kapital po slijepom nagonu samooplodnje ili autoreprodukcije određuje i uređuje životne prostore naše vrste. Kapital ne izrabljuje „radničku klasu“, nego cijelu našu vrstu.

Propadanje omanjih i osrednjih naroda, ali i propadanje najvećih naroda, u kojima na svjetskom tržištu dobro prolaze samo kapital, velike banke i najveće korporacije te potpun kaos u vrsti Homo sapiens traže promjenu shvaćanja svjetskog trgovanja. Za globaliziranu vrstu nije dobro, da kapital u nju gura sve više proizvoda i usluga, kao što rade trgovci opojnim drogama, kad u nezadovoljnu mladež trpaju svoje pripravke. Vrsti je potrebna razmjena životnog dobra ili životnih dobara između „države i države“, životnog prostora i životnog prostora ili životne zajednice i životne zajednice. To je zahtjev globalnosti vrste. Vrstu čine jedinačni ljudi, koji imaju svijest i životne potrebe te koji rade s nakanom da ostvaruju ljudske svrhe. U dogovorima među državama, a ne u nasilju korporacija smisao je „pravednosti trgovanja“, o kojoj se danas često govori. Srljanje kapitalista za kapitalom posljedica je samoživosti, koja je organski poremećaj jedinke u svakoj vrsti života, a ne samo u vrsti Homo sapiens.

Razmjena životnog dobra među životnim zajednicama uvest će zaštitu suverenih životnih zajednica i zaštitu života umjesto dosadašnje zaštite slobode nadmetanja, u kojemu svi imaju istu prigodu, ali ne i iste mogućnosti. Zaštita gospodarskog zajedništva je zaštita mira među narodima i mira unutar naroda.

Svrha svjetske razmjene je povećanje skupnoga životnog dobra u svakoj životnoj zajednici i posljedično tomu jačanje proizvodnih snaga svih zajednica. Novo shvaćanje svjetskog trgovanja, koje je primjereno globalnosti vrste nameće potrebu promjene sustava uvjerenja u životnim zajednicama i u cijeloj vrsti. Vrsta treba jedan sustav uvjerenja. Je li svrha čovjekove poduzetnosti daljnje gomilanje nametničkog privatnoga kapitala u svrhu jačanja njegove vlasti nad vrstom, ili je svrha poduzetnosti jačanje proizvodnih snaga, na kojima počiva povećanje bogatstva naroda? Vrsta sad sebe uzima kao cjelinu. To traži novo shvaćanje svjetskog trgovanja, a ono traži promjenu gledanja na ulogu i postavljanje političkog sustava država ili političkih zajednica. Životni prostori životnih zajednica su djela čovjekova rada. Prostori ne mogu živjeti bez rada. Stoga, politički sustavi država trebaju omogućiti jačanje proizvodne snage zajednica u svrhu povećanja skupnog bogatstva i proizvodnje životnog dobra. Skupno bogatstvo i dobro su jedini ulozi životnih zajednica u njihovu bilateralnu suradnju, koju nameće globalnost vrste. Suradnja „države i države“ čini gospodarski rast izdašnim pa se rast može držati na najnižem potrebnom stupnju. Suradnja naroda stvara najmanju moguću geogospodarsku entropiju. Suradnja ne trati prirodno blago i rad. To čine kapital, tržište i nadmetanje.

Sad se posao vrste ne obavlja. Stanje vrste nije pod nadzorom. Budućnost vrste prepuštena je slučajnosti. Kapital već stoljećima sili vrstu, da obavlja njegov posao. Vrsta je tržišna galija za nakupljanje dodane vrijednosti za kapitaliste, kako bi oni i dalje mogli vladati vrstom. Zapanjuje to, kako se kapital olako dokopao vlasti nad vrstom. Prije bi se druge, fizičke sile olako dokopale vlasti nad dijelovima goloruke vrste. (Kako su se lako dokopali vlasti u Hrvatskoj Mađari 1102. godine, Habsburzi 1527. godine, Srbi 1918. godine i Europska unija 2004.-2013. godine!)

S druge strane, okolnosti u kojima traje naša vrsta nisu bogomdane. Njih uvelike stvara naša vrsta kao cjelina, iako je ona izvršenje tog posla privremeno prepustila kapitalu. Kapitalizam je okolnost u kojoj je kapital stoljećima držao neglobaliziranu vrstu Homo sapiens. Čini se, da je razlog olakom prepuštanju i vlasti i posla stvaranja okolnosti života posljedica toga, što je Homo sapiens vrsta s posebnim potrebama: postupanje Homo sapiensa manjim je dijelom urođeno, a većim je rezultat djelovanja nedoraslog i razmetnog čovjekova uma. Čovjek je lakomislena vrsta, ponašanje koje ima visok stupanj proizvoljnosti. Postupanje čovjeka nije ni zadano ni domišljeno. Vrsta je dopustila kapitalu, da na osam milijarda njezinih pripadnika navuće jednu jedinu, golemu „luđačku košulju“, koja se naziva kapitalizmom. Mnogim ključnim odlukama ili pristancima naše vrste počinjali bi nepovratni, a za vrstu štetni civilizacijski procesi.

S treće strane, iako je vrsta Homo sapiens sastavljena od svjesnih jedinki, nitko živ nije odgovoran za tegobno, porazno i ratno stanje u vrsti. Kapital je privatan i ne smatra se odgovornim za skupna pitanja. Kapitalu su zajedništvo i povezanost ljudi nepoćudni. Kapital prikriveno vlada vrstom, a kapitalisti smatraju da je ta vladavina nevidljiva. Kapitalisti i pismoznalci kapitalizma smatraju da je liberalizam kao njihov sustav uvjerenja objavljena vjera i da se njezine zasade ne smije dovoditi u pitanje. Ukratko, vrsta Homo sapiens na vjeru srlja u sve veće rasulo. Vrsta kao cjelina i njezine djelatne životne zajednice mogle bi preuzeti odgovornost za vođenje posla vrste, ali joj to kapital ne dopušta. Isus iz Nazareta je svojevremeno rekao farizejima. „Vi sami ne želite stupiti u nebesko kraljevstvo, a drugima priječite do tako postupe!“

Međutim, globalizacija naše vrste korjenito je promijenila stanje u vrsti i položaj vrste. U vrsti se naglo javlja skupna svijest o ljudskom poslu koji stoji pred vrstom, ali vrsti je i pri ruci jaka sila globalnosti. Globalizacija je donijela vrijeme da vrsta (1) preuzme odgovornost za sebe, uzimajući nezakonite ovlasti kapitala, (2) počne obavljati svoj posao prilagodbe okolnostima i suradnje „države i države“, te (3) djelatno stvara i mijenja životne okolnosti u kojima ona traje. Umor kapitala i sahnjenje kapitalizma pokazuju, da vrsta i može i mora preuzeti brigu za samu sebe. Prvi korak vrste u postupku preuzimanja odgovornosti bit će podređivanje kapitala i tržišta potrebama gospodarstva, podređivanje nacionalnih gospodarstava političkim zajednicama i potrebi njihove bilateralne suradnje te, konačno, podlaganje svega životnim zajednicama naše vrste. Time će se kapital, koji je dosad bio slobodan svezati uz rad i životne prostore. Kapital na uzicu!

Globalizacija je od naše vrste stvorila veliki sustav, koji se mijenja i razvija malim pomacima. Beskrajno sitne promjene velikog sustava moraju se motriti u najkraćim mogućim vremenskim razmacima. Valja na vrijeme opaziti smisao promjene: vodi li promjena daljnjem uvezivanju sustava vrste ili njegovu rasapu. Veliki sustavi raspolažu snažnim silama. Sila naše globalne vrste je sila života i ona je raspačana na pojedine pripadnike vrste. Međutim, skupna svijest vrste od raspačanih sila u vrsti stvara jaku rezultantu, koja omogućuje suzbijanje mogućeg rasapa jedinačnih životnih zajednica. Skupna svijest vrste počiva na ljudskom zajedništvu i ona čuva zajedništvo u vrsti, u kojoj postupanje nije zadano ili urođeno.

Minulih desetljeća globalnom vrstom vladali su samovolja i proizvoljno odlučivanje nositelja kapitala te slučajnost koju stvara tržište. Uz takvo držanje kapitalista i djelovanje tržišta vrsta bi u nastaloj političkoj, poslovnoj i kulturnoj zbrci i dalje bila prisiljena vrebati na izgrade i ispade kapitala. Čemu to? Stoga, sadašnji „anarhičan poredak“ treba zamijeniti sustavom ili sastavom i redom s ustaljenim odnosima, pri čemu se najsitnija kolebanja ili odstupanja od održljivog stanja trebaju hitro ublažiti i ukloniti. U vrsti djeluju životne sile, kojih su nositelji jedninačni pripadnici vrste. Ljudi su ujedno i sjetila odnosno senzori ili prijamne odnosno receptorske stanice svih sitnih promjena u velikom sustavu naše vrste. Ljudi govorom ili drukčije mogu dojaviti uočene promjene i pozvati se na skupnu svijest u vrsti. Ljudi mogu skupno i bez unajmljenih izvršitelja vladati poslom vrste. Na djelu se mora pokazati „nevidljiva ruka“ vrste, koja će skršiti „vidljivu ruku“ kapitala i zdrobiti njegove šake, koje grabe iz vrste skupno dobro i pretvaraju ga u slobodan privatni kapital. Vladavinsku ljestvicu kapital-tržište-gospodarstvo-zajednica treba zamijeniti ljestvicom  zajednica-gospodarstvo-tržište-kapital. Prva briga vrste treba biti njezino zajedništvo, a ne probitci kapitala. Treba trajno motriti što se zbiva u vrsti, a ne što se zbiva s kapitalom. Vrsta se mora posvetiti sebi.

Upravljanje poslom vrste je odgovoran i obuhvatan samoupravni posao. Može se s ponosom reći da je to „totalitaran“ posao. To nije diktatorski režim, kakav je u vrstu umetnuo kapital, nego totalitaran ili obuhvatan posao. Kapital je mrtav, a u vrsti kipti život. U vrsti se može voditi račun o svemu i o svakomu. Tko može predvidjeti i na duže vrijeme vrsti odrediti posao, kad se okolnosti života trajno mijenjaju? Kapital je postavio trajne zasade za svoje daljnje nakupljanje, kojima je bio ujarmio vrstu, ali je za sebe zadržao slobodu kolanja diljem vrste na štetu životnih zajednica. Vrsta mora voditi sama sebe. U tomu je smisao prilagodbe prilikama i okolnostima života. Stoga sam i naglašavao to, da je civilizacija općenito uskratila vrsti mogućnost prilagodbe. Samouprava vrste je u mogućnosti prilagodbe, jer je Homo sapiens vrsta života. Vrsta ima sposobnost, ali nije imala mogućnost prilagodbe. Kakva se prilagodba mogla očekivati od galiota? Kako bi sebi olakšala prilagodbu vrsta također treba svjesno mijenjati i prilagođivati i prilike i okolnosti života. Ona to može raditi. Jamačno može ugađati prilike unutar sebe. Kapital je dosad namještao okolnosti za sebe, a ne za vrstu.

Uklanjanje kapitalizma uvjet je za prilagodbu vrste prilikama, koje vladaju u njoj i općim okolnostima života. Kapital užurbano i nasilno mijenja prilike i okolnosti života u mjeri, koja priječi vrstu da se prilagođuje. Prilagodba promjenljivim okolnostima uvjet je trajanja svake vrste. Promjena okolnosti koje je kapitalizam donio minulih stoljeća ima mjeru prirodne katastrofe ili opasnog premetanja tla. Stoga, političkim zajednicama životnih zajednica umjesto krutog kapitalističkog političkog sustava treba sustav „za vrstu“, koji će vrsti omogućiti obavljanje posla prilagodbe.

Veliki i složeni sustavi poput globalne vrste traže tekuće uklanjanje sitnih odmaka od ustaljenih dinamičkih odnosa. Zakašnjeli veliki zahvati za uklanjanje krupnih ili nakupljenih poremećaja sustava opasni su za opstanak sustava. Dobri primjeri za takva hitna stanja su revolucije, rasapi carstava obično izazvani ratovima, vanjski rat kao očajničko nastojanje da se izbjegne unutarnji rasap, okidanje gospodarske recesije ili izvoz revolucije, kakav su bili zamislili sovjetski trockisti ili kakav su bili upriličili američki trockisti, koji se skrivaju iza naziva „neokonzervatizam“. Gospodarske i financijske krize, recesije i depresije su zakašnjela nastojanja obnove ustaljenih odnosa u gospodarstvu. Rat kao moguće sredstvo obnove ustaljenih odnosa u vrsti ne bi trebalo ni spomenuti. Globalna vrsta sad je u takvom stanju, da ne bi podnijela opći, svjetski rat. Stoga je vrsti potrebno trajno ugađanje ustaljenih odnosa. Ugađanje odnosa unutar vrste i odnosa vrste sa sustavom života je posao prilagodbe, u kojoj se organski mijenja i Homo sapiens.

Potreba prilagodbe i sloboda vrste za prilagodbu ograničuju stupanj  slobode ili skučuju slobodu svim subjektima ili „podmetima“ u vrsti. Sloboda pripadnika vrste iscrpljuje se u uzajamnosti i zajedništvu potrebnima za stvaranje životnog dobra, a sloboda životnih zajednica iscrpljuje se u suradnji „države i države“. (Kakvu slobodu u kapitalizmu imaju privremeno unajmljeni ili, pak, nezaposleni radnici?) Kapital, koji ne može zatomiti slijepi nagon za svojim daljnjim nakupljanjem ne obazire se na potrebe vrste. Stoga kapital nije u stanju upravljati vrstom uvažavajući njezine potrebe. Kapital od očekivanja novog bogatstva ne vidi sitne promjene u vrsti i u životu općenito, koje začas mogu buknuti u goleme teško uklonljive nevolje.

Za upravljanje vrstom potrebno je preuzeti odgovornost ili dobiti „mandat nebesa“, kako su govorili drevni Kinezi. Međutim, kapital je neodgovoran i neuračunljiv. Globalna vrsta ne smije i ne treba računati na kapitalizam. Kapital treba svezati uz rad i prostor. Treba ga svezati uz vrstu i u vrsti ga držati na kratkoj uzici kao skupni ili „društveni“ kapital. Kapital je silan, ali je mrtav. To što je mrtvo nema potrebe. Stoga kapital ne uviđa potrebe vrste u kojoj buja život. Kapital želi vlast, a što će mu i vlast kad nema potrebe. Kapital je najgora moguća vrsta vlasti, jer su raniji fizički vladari imali potrebe, koje su znale biti i ljudske i životne. Prilagodba je nužan posao vrste, jer ona sama odnosno putem kapitala mijenja prilike i okolnosti života. Prilagodba je skupni, evolucijski posao vrste. Jedinačni pripadnici vrste ne mogu sami ništa napraviti. Stoga kapitalizam i potiče individualnost ili samoživost u vrsti, kako bi sebe zaštitio. Kapital štiti svoju vlast poticanjem nadmetanja među ljudima, jer tako ljudi obavljaju posao za kapital, a ne za vrstu. Prilagodba nameće ljudima zajedništvo, koje je plod biološke evolucije, a životnim zajednicama tijesnu suradnju „države i države“.

Zaključak: Kinesko kušanje kapitalizma

Kinezi pristup uređenju svoje životne zajednice nazivaju „socijalizmom s kineskim značajkama za novo doba“. Taj široki naziv nastao je u dva maha. Predsjedavajući komunističke Kine Mao Zedong sročio je naziv „socijalizam s kineskim značajkama“. To je Mao smislio koncem pedesetih godina prošlog stoljeća, kako bi Kinu oslobodio sovjetskog skrbništva. Naime, Mao je od ranih dvadesetih godina prošlog stoljeća vodio Komunističku stranku Kine (KSK), koju su utemeljili Kominterna i sovjetska obavještajna služba. (Sovjeti su u isto vrijeme obnovili i nacionalistički Kuomintang, koji je kasnije preuzeo Čang Kai-šek. Sinovi Maoa i sin Čanga studirali su na „crvenom sveučilištu“ u Moskvi.) Josif Staljin je mudrim vođenjem KSK i ulaskom u rat protiv Japana u kolovozu 1945. godine pomogao oslobođenje Kine od japanske okupacije te uspio privesti kraju komunističku revoluciji u Kini i učiniti Mao Zedonga vladarom Kine. Kasnije je Josif Staljin omogućio Kini da postane nuklearnom silom. Mao je bio Staljinov „kvisling“. On je prihvaćao ulogu Staljinova „kvislinga“.

Međutim, veliki Mao nije htio biti „kvislingom“ novog sovjetskog predvodnika Nikite Hruščova, koji nije bio revolucionar, nego proizvod sovjetskog sustava i prijeporan državnik. Mao je smatrao da se političke i geopolitičke odluke za Kinu ne mogu donositi u Moskvi, jer je Kina povijesno bila različita od Rusije. Primjerice, Kina nije nikad imala feudalizam. Mao je tvrdio da sovjetske ideje nisu uporabljive za vođenje Kine. On se otresao sovjetskog utjecaja tvrdnjom, da je Kini potreban „socijalizam s kineskim značajkama“. Za Kinu i za Maoa komunistička ideologija bila je sredstvom dobivanja sovjetske političke, vojne i gospodarske pomoći te nužnim sredstvom osvajanja vlasti. Pod predvodništvom Mao Zedonga Kinom nije vladao komunizam, nego maoizam. Kina u prošlosti nije imala vladajuću ideologiju, kakve su bile uobičajene na Zapadu. Kina nije imala ni religiju. Kina je bila iznimna civilizacija, u kojoj je sustav uvjerenja počivao na pripadnosti ljudi kineskom narodu i kineskom prostoru. Car je imao „mandat nebesa“ da se brine za zemlju i narod, a nitko nije ni pitao ni objašnjavao što su „nebesa“. Narod je držao da je Kina velika obitelj, kojoj je car glava.

Poslije smrti neosporno velikog političara Mao Zedonga – koji je pola stoljeća vodio KSK koja je poslije revolucije imala „vodeću ulogu“ u državi – Kina se našla u teškom stanju i u teškom položaju. Zapad je bio prešao od industrijskog na financijski kapitalizam, uz neviđen tehnološki razvitak i gospodarski rast u Europi, SAD i Japanu. U teško stanje zapadao je i Sovjetski Savez. Od 1979. godine Kinu je vodio novi veliki kineski političar i čovjek Deng Šaoping, koji je na svaki način nastojao modernizirati Kinu te osloboditi ljudsku i društvenu dinamiku kineskog naroda.

Deng je u Kini oprezno poveo kapitalistički eksperiment dopuštajući mjesnim i područnim političkim vlastima, da utemeljuju svoja poduzeća za pravljene proizvoda koje ljudi traže, a velika državna poduzeća ne prave. „Nije važno je li mačka crna ili bijela, ako lovi miševe!“ Deng je osokolio „mjesnu“ inicijativu – da ne kažem privatnu – i stvorio pravo domaće tržište. S vremenom su u Kinu počeli ulaziti tuđa tehnologija i proizvodni kapitala. Država poduzeća stupala su u zajednička ulaganja s inozemnima. U Kini su stvoreni kapitalističko-tržišni proizvodni odnosi. Kina se u dvadeset prvom stoljeću pretvarala u kapitalističku državu, sa svim nevoljama koje kapitalizam nosi narodu, državi, ljudima, životnom prostoru, okolišu i klimi. U isto vrijeme Kina je prvi put u svojoj povijesti snažno stupila na svjetsku političku, gospodarsku, vojnu i kulturnu pozornicu.

Prateći razvitak Kine od odlaska Deng Šaopinga iz dnevne djelatne politike mnogi političari i politički proroci Zapada predviđali su rasap Kine kao cjelovite države ili u najmanju ruku duboka unutarnja politička previranja, koja će oslabiti Kinu koja je (1) ostvarila zemljopisno neujednačen gospodarski razvitak, (2) ostvarila neodržljiv gospodarski rast i (3) upropastila svoj okoliš i klimu. Kinesko jednostranačko vodstvo nije čekalo da se obistine predviđanja zapadnih proroka. Sadašnje kinesko vodstvo pod Ši Đinpingom je uočilo, da su navedene najteže kineske nevolje nastale upravo zbog prodora u Kinu industrijskog kapitalizma, koji je u razdoblju snažnog razvitka u svim državama ostavljao slične posljedice. Kineski kapitalizam je počeo ugrožavati kinesku državu, koja je svetinja kineskom narodu i njegovo najizdašnije sredstvo te središnja zasada kineske političke misli, koja je iskovana prije dvadeset dva stoljeća pod carem Čin Ši Huangom (220.-210.).

Cjelovitost Kine jamčili su od davnine jedincato razvijena prometna i društvena infrastruktura, jedno pismo i jedan sustav mjera, praktičan politički sustav utemeljen na zakonima i poznavanju politike, skupni nacionalni kapital vezan uz zemlju i rad te sveobuhvatan, „totalitaran“ nadzor politike nad gospodarstvom, zaštitom i sustavom uvjerenja. Skupna dobrobit u Kini bila je preča od posebnih probitaka. Kina je bila carstvo bez „posebnih interesa“. Ni trgovci nisu bili u stanju prikupljati privatan kapital, kao što se događalo na Zapadu, primjerice u Mletcima, Genovi, Firenci, Dubrovniku, Nizozemskoj, Engleskoj ili u SAD od četrnaestoga do dvadesetog stoljeća. Kina se za razliku od zapadnih zemalja nije upuštala u imperijalizam, jer je nastojala svoj skupni kapital vezati uz svoj rad i prostor, uređenje tla i postavljanje infrastrukture. [Zapovjedni brod kineskog moreplovca, istraživača i diplomata admirala Ženg Hea (1371.-1433.) imao je nosivost 27 puta veću od nosivosti broda „Santa Maria“ Kristofora Kolumba.] Kina je podignula visok zaštitni zid, kako bi sačuvala cjelovitost svojeg prostora.

Novo kinesko (jednostranačko) vodstvo predvođeno predsjednikom stranke i predsjednikom Kine Ši Đinpingom posegnulo je za kineskom političkom baštinom i odlučilo ukrotiti kineski kapitalizam, kako kapitalizam ne bi svladao kinesku državu, načinom, na koji je kapital nadvladao zapadne države i u njima uspostavio svoju vlast. Takav razvitak prostorno velika i mnogoljudna Kina ne bi podnijela, posebice ako se imaju u vidu uvriježene separatističke sklonosti velikih kineskih povijesnih provincija. Kina ponovo postaje mjestom odgovornosti ili mjestom „mandata nebesa“.

U svoje pisane radove unio sam pojam politizma, kad sam nastojao odrediti pristup uređenju životnih zajednica ili naroda, koji bi bio primjeren globalnosti svijeta i vrste Homo sapiens. Politizam je zamjena za kapitalizam. Kapitalizam se ne može održati u globalnom svijetu, jer kapitalizam počiva na vlasti privatnog ili skrivenog, a ne javnog ili skupnog kapitala nad svim drugim vidicima društvenog utjecaja: nad politikom, zaštitom i sustavom uvjerenja. U svijetu s globaliziranim poslovanjem i s globalnom biološko-kulturnom vrstom Homo sapiens dobrobit vrste kao životne cjeline mora nadvladati privatne probitke svih jedinačnih pripadnika i svih posebnih dijelova vrste. Globalnoj vrsti nije primjeren poredak, kakav uspostavljaju vlasti ili kapital kao jedna vrsta vlasti. Globalna vrsta treba red koji počiva na uzajamnosti ljudi i na suradnji životnih zajednica vrste. Suverenost mora pripasti životnim zajednicama i ona u globalnoj vrsti treba biti oduzeta kapitalu. Životne zajednice se mogu držati suvereno i mogu djelovati suvereno, samo ako politika obuima ili obuhvaća ostale vidike društvenog utjecaja; gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja. Politizam je sveobuhvatnost politike u političkim zajednicama ili državama životnih zajednica ili naroda.

Međutim, kad sam se – u nastojanju da ocijenim zlurada proroštva za Kinu zapadnih političkih vještaka – bavio poviješću, suvremenim razvitkom i političkom baštinom Kine otkrio sam, da je Kina od starine imala politizam kao pristup uređenju svoje nacionalne zajednice. Kina je na Devetnaestom nacionalnom kongresu KSK u listopadu 2017. godine potvrdila, da ona ostaje odana „socijalizmu s kineskim značajkama za novo doba“ i da ne kani na svoju propast popustiti napasti kapitalizma. Kina je na svjetsku geopolitičku pozornicu stupila u miru, a ne u ratu kako su to učinile europske i zapadne povijesne svjetske velesile: Portugal i Španjolska u šesnaestomu, Nizozemska u sedamnaestomu, Engleska u osamnaestomu, a SAD i SSSR u dvadesetom stoljeću. Kina će u miru zagovarati suverenost životnih zajednica, samostalnu izgradnju njihovih političkih sustava i njihovu bilateralnu suradnju. Kini je za daljnji razvitak i rast u globaliziranom svijetu dovoljna suradnja „države i države“. Čini se, da na obnovu i razvitak naroda tako počinju gledati i SAD. Suverenost, zaštita i blagostanje naroda su temelji svjetskog mira. U stiješnjenoj globaliziranoj vrsti Homo sapiens nema mjesta hegemoniji, imperijalizmu i kolonijalizmu. Postalo je važnim, je li mačka crna ili bijela! „Boja“ prekriva suprotstavljene sustave uvjerenja: samoživost i uzajamnost ljudi i naroda. Za Denga je bio problem napraviti, a za Šija što učiniti s napravljenim.

59
Kategorije: Kolumna
Developed by LELOO. All rights reserved.